Ovo je jedna od onih žanr scena, s kojom je započelo naše (dvadeseto) stoljeće, i koje su u jeftinim reprodukcijama, ili kopijama naručenim od kakvoga diletanta, nastavnika likovnog, akademskog slikara koji se rano propio, uramljene kod mjesnog staklara visile po zidovima lovačkih restorana, kojih je sedamdesetih i osamdesetih bilo širom Jugoslavije, i u svakom bi nas na ulazu, u razgoropađenoj pozi, dočekivao preparirani mrki medvjed. Slika Naste Rojc “Autoportret u lovačkom odijelu” naslikana je gotovo po ikonografski zadatim pravilima. Figura u poluprofilu, s puškom o desnom ramenu, cijevi po lovački okrenute prema gore, bezbroj je puta već ponovljena, ali s minimalnom pomakom u motivu, u prizoru i njegovom intenzitetu, nastala je neponovljiva, jedinstvena, posve drukčija slika. Imala je dvadeset devet godina, godina je 1912, najstrastvenija srednjoeuropska lovačka duša, nadvojvoda Franjo Ferdinand, bio je živ i strijeljao je po carskim i kraljevskim posjedima koji su se prostirali od južnih do sjevernih mora, a ona, Nasta, ovu je sliku postavila kao svoj životni manifest, u koji je upisala i svoj budući životopis. Lijepa i snažna, puna one zabranjene erotike, samosvjesna i muževna gleda nas s te slike, dok joj s leđa vjetar čupa pramen iz skupljene kose i nosi ga, vuče prema šumi. Prije ove slike nastala je skica u ulju, dakle mala slika, koju je Jasminka Poklečki Stošić, kustosica (uz Ivanku Reberski) retrospektive Naste Rojc, održavane s proljeća, o stogodišnjici Velikog rata, u Umjetničkom paviljonu, pronašla kod jedne zagrebačke obitelji, i oni su sliku posudili za izlaganje. Bila bi šteta da je nisu dali, jer osim što je mala slika skica za veliku, ona je i njezin kontrapunkt. S nje nas gleda ista ta žena, ali pognutije glave, i na rubu plača. Možda je slučajno ispalo tako, kao što je i život možda slučajno ispao takav.
Nasta Rojc suvremenica je Račića i Kraljevića, ali je živjela nekoliko epoha duže od njih. Formalno se udala za Branka Šenou, cijenjenog sina velikog oca, prvoga hrvatskog kazališnog scenografa, prosječnog slikara i akademika, ali je Nastina životna ljubav bila Alexandrine Maria Onslow, engleska medicinska sestra i ratnica, koja je sa srpskom vojskom prošla Solunski front. Upoznala ju je odmah po završetku Velikog rata, i ostala s njom sljedećih trideset godina, sve do Alexandrinine smrti, u Zagrebu 1949. S njom je putovala u Englesku i Škotsku, dijelila domovine i postelje, i tu mračnu i neprirodnu ljubavnu strast, koja se kod žena manje ozbiljno shvaća. Bile su njih dvije ženturače na periferiji našega strašnog vijeka i na periferiji Europe koja je, valjda, uvijek izgledala hladno, tuđe i narugano, kao što izgleda i danas.
Slikanju se učila od Otona Ivekovića, a otac joj je, navodno, dopustio da upiše minhensku akademiju, i obećao je da će joj pomagati, nakon što mu je prisegnula da će se udati kao i sve druge cure. Po Münchenu se družila s Račićem, Becićem Hermanom i Kraljevićem, s ludo tragičnim Josipom Kosorom, ali školu će napustiti, što zbog tuberkuloze, a što jer joj se nikako nije svidjela ta Frauen Academie. Prešla je u Beč. U Beču je bilo bolje. Obolio joj je očni živac, operirala je bubreg (je li i to bila tuberkuloza ili nešto drugo?), bila je načeta svim bolestima epohe, ali iznutra čvršća od svog naraštaja, koji će vrlo brzo progutati požar strasti. Njezin vitalizam više je bio životni nego umjetnički. Dok slijedi njezinu retrospektivu, promatraču će se učiniti da je umjetnost u slučaju Naste Rojc bila nekom vrstom životne posljedice, a ne obrnuto, da bi život proizašao iz umjetnosti. To ne govori o vrijednostima, ali govori o životnim prioritetima.
Bila je izuzetno vješta portretistica po narudžbi. Tko zna koliko samo njezinih portreta zatajenih visi po zagrebačkim građanskim stanovima. Ti portreti bolje su lice ovoga grada. Slikala je morske pejzaže, s puno južnoga vjetra i valova, uzburkanih poput duše mladog pjesnika, pejzaže svoga rodnog kraja, imanje Rojčevo blizu Bjelovara, pitome, na dokumentarističku vedutu svedene engleske i škotske krajolike, i među njima, o kako ljupko!, ulje iz 1925. “Naš auto u Škotskoj”, pejzaž s crvenim Fordovim samovozom u donjemu desnom uglu. I to je možda prvi naslikani automobil u hrvatskome slikarstvu.
S tim naručenim portretima, uzburkanim morima, pitomim zelenim krajolicima i domovinskim pašnjacima, Nasta Rojc bila bi, pogotovu na razini motiva, vješta zanatlijka u svome vremenu, a možda i u stanovitom zakašnjenju za vremenom. Ali rekli smo, ono što čini njezinu autentičnu i važnu umjetnost, koja u hrvatskoj kulturi ne nalazi premca, a na žalost ni konteksta, jest ono što proizlazi iz života i iz nečuveno suvremenog aktivizma. Recimo, taj šokantni niz autoportreta: tradicionalistički postavljen (ponovo žanr scena), ali fantastično erotičan autoportret s konjem, pa “Autoportret s kistom” iz 1910, snažna androgina sličica o kojoj je Nasta Rojc ovako pisala: “Naslikala sam sebe kao torera. Neki su opazili da taj Španjolac veoma meni liči. Rekla sam im da sam počela svoj portret pa je to iz njega slučajno postalo. Zapravo sam htjela uložiti u tu sliku onaj izraz borioca koji nije brutalna snaga već duševni branioc. Za pol ure bio je moj torero gotov, a ja opet junak, pobjednik u borbi proti samoj sebi.” I zatim “Simbolistički autoportrea. Ja borac, Ja 1914.”, aktivistički najizričitija, radikalna slika, na kojoj je sebe prikazala kao muškarca… Slikala je potresne autoaktove, crtala raspeće žene, ženu koja spaja kontinente, i sve to prije Velikoga rata i godinama nakon njega, u doba koje je, planetarno govoreći, bilo manje tolerantno od današnjega, barem kada je o lezbijskoj i pederskoj ljubavi riječ, ali nam se, gledajući sva ta Nastina čudesa, može učiniti kako je tadašnji Zagreb bio nekako bolji, metropolskiji. Ili je to privid slobode, koju je svojom srčanošću branila ova žena, skačući, poput divlje mačke, građanstvu u oči. Pritom, Nasta Rojc bila je otvorena i do kraja samosvjesna. Evo kako, u trećem licu, piše o svome odrastanju: “…bilo je i tučnjava do krvi za ženska prava. Najmanja i najmlađa u razredima, prezirala je muške drugove zbog toga što su glupi i kukavice i dokazivala im je rukopipatelno da jače i veće tijelo ne vrijedi u tučnjavi, koliko odvažan, brz, junački duh! – kod oba spola, te je vodila prve bitke za ravnopravnost.” A sve to, na uzoran način i šokantno, umjetnički je artikulirano u pojedinim njezinim slikama.
Nasta Rojc nije dosegnula krajnje granice svoga slikarskog dara. Slikala je intuitivno, na mahove i iz sebe. Radila je i po narudžbi, poput svakog obrtnika. Ugasila se nakon Drugoga svjetskog rata, koji je provodila u Zagrebu s Alexandrinom, pomažući Narodno oslobodilački pokret i prilično otvoreno zagovarajući partizane. Lude, lude ženturače! Ustaše su ih uhićivale, konfiscirale su im kuću, koju im ni partizani neće vratiti, ali uzalud. Mirne se duše može reći da je ustašama bilo ispod časti da ih ubiju.
Branko Šenoa umro je 1939, Alexandrine Maria Onslow umire tačno deset godina kasnije. Nasti Rojc ostalo je još petnaest godina života, ali skoro da više i ne slika. Slikarica je prestala biti 1938, sve što je kasnije došlo bilo je rutina, preživljavanje, bljesak izgubljenog smisla… Bila je bolesna i bila je nepotrebna. U kulturi kojoj je pripadala nitko je nije mogao razumjeti, nikome nije trebala, bila je luda, luda ženturača. Desetljećima kasnije počet će se govoriti o feminizmu, prije toga će stići i priče o engleskim i francuskim sufražetkinjama, o tajanstvenim i opasnim ženama koje nose muška odijela i imaju ledene poglede od kojih pucaju stakla izloga, već će se čuti i za crnu Josephinu Baker i za Virginiju Woolf, ali za Nastu Rojc ne samo da će biti kasno, nego do dana današnjega za nju ne žele znati. Njezino slikarstvo mjeri se po najlošijim slikama koje je naslikala, po općim mjestima njezinih tema i motiva, a ne po onome što je kod nje najbolje. O tome se, pak, ne želi ni govoriti.
Umrla je u krajnjem siromaštvu. Bila je na brizi gospođi Jeleni Puškarski, kojoj je još 1920. naslikala jedan vrlo snažan, ekspresivan portret. Koščato lice, iz kojeg izbijaju bezumne plave oči, kao da je nastalo barem desetljeće kasnije, u Njemačkoj. Ova slika završila bi na nacističkoj izložbi degenerirane umjetnosti, i na Goebbelsovoj lomači. Još jedan fatalno zakašnjeli kompliment.
Vrijedilo bi stvarati kulturu koja će zasluživati i Nastu Rojc. Još jedna hrvatska utopija.
Izvor: jergovic
