Prije nekoliko dana izbjegao sam čuti ukrajinskog pisca, prozaista, vrlo modernih stilskih nazora, koji je objedinio književni nastup i nastup bijesa, te je zagrmio protiv Svetlane Aleksijevič, rugao se Nobelovoj nagradi za književnost i Bjeloruskinju optužio za aroganciju, jer piše ruskim jezikom. Njemu je ruski jezik arogancije. Takav stav ne brani racionalnim, filološkim niti književnim argumentima, nego onom odavno poznatom rečenicom: “Ne znate vi njih. A ja uz njih svakodnevno živim!” I zamislite, veli on, kako bi to bilo da neki hrvatski pisac piše srpskim jezikom. I još da pritom živi u Hrvatskoj!
Osjetio sam istinsku sreću što sam, umjesto da slušam ukrajinskoga pisaca, išao u Trst, šetao niz Via San Nicolò, pozdravio se s brončanim Umbertom Sabom, pa preko Piazze dell’ Unita d’Italia gledao betlehemske jaslice kako se gube u plavetnilu mora i obzora dok čekaju Krista. Jer da sam bio tu, na književnoj priredbi koja je ugostila ukrajinskog pisca, morao bih mu nešto reći o srpskoj ekavici s koje je posmrtno prevođen Antun Branko Šimić, o Bori Ćosiću, velikome hrvatskom piscu poteklom iz srpske književnosti, koji dosljedno piše svojim jezikom, sačinjenim od nekoliko različitih jezika, a dobar dio godine živi u Hrvatskoj, te o Ivi Andriću, čiji je jezični izbor izvorom jednoga od najžešćih kulturnih prijepora. Naročito među onima koji Andrića nisu čitali. Ali srećom, kažem, nisam tog dana bio u Puli, i nisam nazočio osudi Svetlane Aleksijevič zbog jezične arogancije.
Ovo se zbivalo dva dana nakon što je Svetlana Aleksijevič u Stockholmu primala Nobelovu nagradu. Govor zahvale – koji većina dobitnika, pa tako i ona, iskoriste za svojevrsnu autopoetičku ispovijed – završila je svojevrsnom osobnom legitimacijom: “Ja imam tri doma – moju bjelorusku zemlju, domovinu mog oca u kojoj sam provela život, Ukrajinu, domovinu moje mame, gdje sam se i rodila, i veliku rusku kulturu bez koje ne mogu sebe ni zamisliti. Sve ih volim. Ali teško je u naše vrijeme govoriti o ljubavi.”
Sa stanovišta ukrajinskog nacionalista – kojemu su ratne prilike omogućile da izgovara onu sveprožimajuću i ušutkujuću formulu “ne znate vi kakvi su oni, ne znate vi kako je to” – ona je nacionalni izdajnik jer piše na ruskom i veliku rusku kulturu smatra svojom. Sa stanovišta bjeloruskog nacionalista, ona je Ruskinja, a ne Bjeloruskinja, jer izbjegava pisati na stoljećima potiskivanom i osporavanom bjeloruskom jeziku. Sa stanovišta ruskog nacionalista, Svetlana Aleksijevič nije Ruskinja, koliko god pisala na ruskom i rusku kulturu smatrala svojom vlastitom. Pored toga, ona se vrlo negativno odnosi prema Vladimiru Putinu, ruskome političkom i teritorijalnom hegemonizmu i općenito prema onom što je danas model ruskog patriotizma. Svetlana Aleksijevič je svojevrsna bezdomnica, svačija izdajnica, jer ne postoji kolektiv koji bi je čista srca smatrao svojom, a da pritom svojim ne smatra i ponešto od onoga što pripada neprijatelju.
Notorno je da se ta žena, makar i iz razloga životnog komfora, nije mogla odricati ničega od onog što ona jest. Da se odricala, ne bi pisala onako kako piše. I ne bi pisala o onome o čemu piše. I ne bi na kraju dobila ni Nobelovu nagradu. Kada njezini mrzitelji, od anonimnih komentatora iz septičkih jama u dnu internetskih objava naših novinskih članaka pa sve do spomenutog ukrajinskog pisca, sikću kako Svetlana Aleksijevič ne bi dobila Nobelovu nagradu da nije ono što jest, oni su naravno u pravu. Ali nisu švedskih akademici nagradili njezinu osobnu legitimaciju, nego su nagradili djelo koje je iz takve legitimacije proizašlo. A to je važna razlika.
Dok u svome štoklomskom govoru ispovijeda svoju zemaljsku i književnu vjeru, Svetlana Aleksijevič ništa ne pojednostavljuje i nikoga ne zataji. Ali sve je već samo po sebi jednostavno. Ona se nije rodila danom raspada Sovjetskog Saveza, a ni dvije-tri godine ranije, padom Berlinskog zida i historijskim porazom komunističke ideologije. Rodila se 1948, i sve što je odživjela dio je nje. Nije političarka, nije ni obična ucijenjena građanka, a nije ni bivša suradnica komunističkih tajnih službi, koja bi da se sakrije u patriotizmu i nacionalizmu. Biti pisac znači biti sve što jesi. I biti svatko koga si ikada sreo, biti svaki od onih stvarnih ili imaginarnih stvorova, koji su te povlastili odlukom da budu tvoji književni likovi. Književnost je uvijek u cjelini svijeta, u lokalnom doživljaju koji obuhvati sve. Imati srca za neprijatelja više nego za prijatelja, razumjeti i ono što je tako nerazumljivo i nerazumno da nas poništava. To je književnost.
“Živjela sam u zemlji gdje su nas od djetinjstva učili umiranju. Učili su nas smrti. Govorili su nam da čovjek postoji da bi sebe dao drugome, da bi sagorjeo, da bi se žrtvovao. Učili su nas da volimo čovjeka sa oružjem. Da sam odrasla u nekoj drugoj zemlji, ne bih mogla da prođem ovaj put.” Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Bjelorusiji je poginuo svaki četvrti Bjelorus. Muškarci su ginuli u partizanima, kao vojnici Crvene armije ili kao domaći izdajnici, ginuli su kao taoci ili se za njihovu smrt ne bi ni znalo, nego su se desetljećima vodili kao nestali. “Naš dječji svijet bio je – svijet žena. Dobro pamtim da žene nisu govorile o smrti, nego o ljubavi. Govorile su o tome kako su se posljednjeg dana rastajale od svojih voljenih, kako su ih čekale, kako ih čekaju i danas. Prošle su mnoge godine, a one su ih čekale: ‘neka se vrati bez ruku, bez nogu, nosit ću ga na rukama’ Bez ruku, bez nogu… Čini mi se da sam od djetinjstva znala što je to ljubav…”
Svetlana Aleksijevič je od onih pisaca koji po vlastitoj odluci ništa i nikoga ne izmišljaju. Svi njezini likovi postojali su. Ili još uvijek postoje. Ona je njihov glas, oni kroz nju govore. I na taj se način događa dvostruko samoostvarenje: artikuliraju se glasovi postsovjetske, postkomunističke epohe, famozni crveni čovjek dobiva pravo glasa, ali se istovremeno i autorica artikulira, samoostvaruje se u cjelini svoga identiteta. Njezino je pisanje književnost, i nešto više od književnosti. Način da se bude, i da se bude cijela. Da se ne raspe i ne rasturi kao Sovjetski Savez. I da se ne pretvori u mržnju, kao što se u mržnju pretvorio Sovjetski Savez. Pritom, naravno, riječ je o mržnji prema samome sebi i prema samoj sebi.
Svetlana Aleksijevič u štokholmskom govoru analizira promjenu koja se u proteklih četvrt stoljeća dogodila u srcima ljudi. Nadu s početka devedesetih zamijenio je strah. A zemlja je pri izboru između toga da bude jaka i toga da bude ugledna izabrala prvo. Ta zemlja je Rusija. Ali može biti i Bjelorusija. I Ukrajina. Malo koja od postsocijalističkih zemalja drukčije je birala u izboru između snage i ugleda.
Ona bilježi što je sve čula putujući postkomunističkom Rusijom: “Ruski život mora biti zao, beznačajan, tako da se duša uzdigne, postane svjesna da ne pripada svijetu… Što je prljavije i krvavije, to se ruskoj duši otvara veći prostor.” Ili: “Za novu revoluciju nema ni snage ni ludila. Nema hrabrosti. Ruskom je čovjeku potrebna ideja od koje se diže kosa na glavi.” Ili: “Naš život se ljulja – između kaosa i logorske barake. Komunizam nije umro. Leš je živ.”
Ljudi ponekad uživaju u negativnim predrasudama o sebi. Ljubiš sebe ljubeći svoje govno. Tako je lakše. To je samo jedan od nacionalističkih varijeteta. Veličina Rusije u očitoj je disproporciji s jadom ruskoga života, onoga današnjeg i onoga o kojemu je pisao Dostojevski. Stoga je utješna i ta rečenica: “Ruskom je čovjeku potrebna ideja od koje se diže kosa na glavi.” Iako, ima u tom istine. Nijemci su, usprkos opijumu nacionalsocijalizma, od početka 1943. bezglavo bježali niz Rusiju i Ukrajinu, pa prema Zapadu. Rusi su, čak i za Hitlerov ukus, odveć lako umirali. Ljubili su smrt, kao što je danas ljube šehidi Al Bagdadijevog kalifata. Samo protiv Rusa oni nemaju nikakve šanse…
Ali Svetlana Aleksijevič se ne bavi time. Njezin je svijet zadan Oktobarskom revolucijom i njezinim transgeneracijskim, stoljetnim posljedicama. Tom svijetu švedski su se akademici poklonili. Dobro su znali što čine. Književnost pripada hibridnim identitetima. Danas je tako, je li ikada bilo drukčije? Mislim da nije. Stoga je i onaj ukrajinski pisac kojeg sam propustio sresti osuđen na beznačajnost. Bez obzira na eventualni dar. Pusto je književnom daru u glavi nacionalista. Ne zna kud bi sa sobom. Život pripada čistim identitetima. Književnost pripada hibridima, izdajnicima, ljudima s granice. Književnost pripada onima koji se sjećaju. Sjećanja su subverzivnija od svake ideologije. Od njih se diže kosa na glavi. To je Svetlana Aleksijevič. Kratke rečenice. Muk opustošenih.
jergovic
