Autor: Boris Rašeta
Nova knjiga Miljenka Jergovića u naslovu ima riječ koja nas pogađa svakoga dana, iz svakog medijskog zakutka, sa sve više dijelova zemaljske kugle, sve neumoljivije… “Rat” je zbirka kratkih priča – žanrovski raznovrsnih, stilski savršenih, eruditnih – u kojima prepoznajemo univerzalno iskustvo, od patnje i žrtve do radosti, mržnje i osvete. Knjiga je beskrajno pitka, fragmenti lucidni, pa je sigurno da će biti jako čitana – ovo će biti jedini “Rat” koji ćemo voljeti…
BestBook: ”Rat” su kratke priče, crtice, to su ”poglavlja jedne zajedničke povesti”, kako bi rekao Kiš, u kojima uglavnom nema entiteta, država – katkad naravno prepoznajemo toponime – nego uglavnom ljudski tragizam, u nizu varijeteta. Što te rukovodilo u toj odluci?
“Rat” je, prije svega, cjeloviti tekst, načinjen od fragmenata, to jest od mahom zaokruženih, vrlo kratkih narativnih cjelina. Sve se zbiva u jednom ratu, unutar jedne zajednice pod vojnom opsadom. Pritom, to mi je vrlo važno da naglasim: “Rat” nema baš nikakve veze s našim ratovima i opsadama.
Između ostaloga, ovo je knjiga o čovjekovoj psihologiji, o psihologiji zajednice, o neutaživoj potrebi žrtve da se što krvavije osveti svom krvniku, o tome, recimo, da je užitak u osveti mnogo dublji i intenzivniji ako se žrtva ne osvećuje krvniku osobno, nego nekome od njegovih nedužnih sunarodnika. Što su sunarodnici nedužniji, to je i osveta slađa. “Rat” je mračna, katkad apsurdistička, katkad introspektivna, bajka.
To je tekst koji je prilično daleko od stvarnosti ili od bilo kakvog realističnog obrasca. Između ostalog, “Rat” je pokušaj razlabavljivanja i razglavljivanja čvrstih formi. Književnih i nekih drugih.
BestBook: Koliko si dugo pisao “Rat”, je li postojao neki neposredni povod? Koliko se priče oslanjaju na stvarne događaje, ako je to uopće bitno?
Nema stvarnih događaja ili je stvarno sve. Samo što se nešto zbiva u čovjeku, a nešto drugo zbiva se oko njega. Većina onoga o čemu “Rat” govori očito se zbilo u čovjeku. A neposredan povod? Možda je neposredan povod rat u Ukrajini, premda sam knjigu započeo prije nego što je i taj rat izbio. Ali Ukrajina je, čini mi se, ovoj knjizi dala vanjski oblik.
Recimo, ta nama po svemu nezamisliva opsada Mariupolja, grada koji je od Zagreba manje udaljen nego što su to, recimo, Madrid, Glasgow ili zadnjih godina nama naročito blizak Dublin, ali nam je istodobno dalji od najdublje naše podsvijesti. O toj bismo opsadi Mariupolja mogli misliti samo kroz bajku ili kroz neki drevni ep.
“Rat” je, u pokušaju, drevni ep. Ili, recimo, Stepanakert, glavni grad Nagorno Karabaha, čije je stanovništvo bilo skoro sto posto armensko. Govorim u prošlom vremenu, jer nakon što je vojska Azerbajdžana, uz asistenciju Turske, protjerala do posljednjega sve građane Stepanakerta, a azerske vlasti ga preimenovale i nazvale nekim svojim imenom, Stepanakert više ne postoji.
Sve se to događalo prije nekoliko mjeseci, desetak dana prije nego što će nastupiti pakao u Izraelu i Gazi. “Rat” je već bio dovršen kad je nestao Stepanakert, ali nestanak toga grada je, kao ideja, kao misao, a ne kao dokumentirani događaj, upisan u “Rat”.
Istovremeno, kako svaki grad tvori živčani sustav i krvotok svakog njegova stanovnika, ili kako je plan grada upisan u utrobu i svijest svih koji su u gradu zatečeni, tako “Rat” može biti knjiga o čovjeku u gradu. O jednom čovjeku u jednom gradu. Ili o čovjeku koji je zauvijek izgubio svoj grad. Recimo, ja savršeno dobro osjećam što znači biti iz Stepanakerta ili iz Gaza Cityja. Ne pitaj me odakle potječe taj moj osjećaj, to moje saznanje jer ću ti reći da ne znam.
BestBook: Tvoja nova knjiga ima kratak naslov, koji savršeno pogađa duh vremena, koji je ovih dana politički izrazio britanski ministar obrane – izašli smo iz “poratnog” i ušli u “predratno” razdoblje, rekao je on…
Imam potrebu reći da je britanski ministar obrane majmun. Da je ministar čovjek, onda bi bio čitatelj književnih tekstova pa bi znao da je svako vrijeme predratno vrijeme. Nema poslijeratnih vremena ili ta vremena traju toliko kratko da ih uspijevaju zabilježiti samo oni crno-bijeli filmski žurnali.
Rat je, naročito u našim jezicima, neobično efektna riječ. Kao stvorena za dobre grafičare i grafičke urednike u novinama. Pritom, Rat je istovremeno Art. Samo u tom me smislu u ovoj knjizi zanima. Istina, imam, kao i mnogi ljudi, prilično bogato iskustvo nekoga stvarnog rata i neke stvarne opsade grada. Ali ovdje naprosto nije o tome riječ.
BestBook: Benjamin Netanyahu najavljuje dugi rat za Gazu. Ima li ikakve nade da se on ipak završi brže? Broj ubijene djece uskoro bi mogao dosegnuti i prestići deset tisuća. “Samo su djeca nevina!”, kažeš u jednoj od priča. Povod izraelske reakcije bio je užasni masakr, je li reakcija razumna, opravdana? Je li uopće bilo alternative?
Benjamin Netanjahu nije moj čovjek. Na jednaki način i u istoj mjeri u kojoj Ismail Hanija, čovjek o kojemu se posljednjih mjeseci šuti, nije moj čovjek. Svijetom vladaju zločinački karakteri, koje nimalo nije briga za nedužne ljude niti ih je briga za njihove domove, bolnice, gradove…
BestBook: U glavama i srcima Izraelaca i Židova je Holokaust, u glavama Palestinaca povijest potiskivanja od 1948. naovamo, Izrael je okružen državama koje uglavnom žele baciti Židove u more, Palestinci pokazuju karte na kojima njihov teritorij od formiranja Izraela do danas izgleda kao sve oglodanija jabuka – uskoro je, možda, na Gazi neće ni biti. Narodi obolijevaju od bolesti sjećanja, od bolesti povijesti, ima li lijeka?
Naravno da nema, ali ne znam zašto meni postavljaš to pitanje. Niti sam narodni vođa niti je ikad postojao narod koji bih ja mogao predstavljati. Ali naravno da postoji narod unutar kojeg sam imao tu nevolju roditi se. A koji je to narod, o tome su uvijek mnogo više znali oni koji su me mrzili i koji su iz moga imena, prezimena i karaktera izvlačili sve moje pripadnosti, nego što sam ikad to sam mogao znati. Otprilike tako je i s drugima.
Opet se vraćam na Stepanakert, grad koji više ne postoji. Lakše mi je o njemu govoriti, nego o Izraelu i Palestini, lakše čak nego o Ukrajini. Tamo su, u Stepanakertu, stvari bistrije, jasnije i neumitnije, pa je zato o njima lakše govoriti.
Dakle, u tom Stepanakertu, glavnom gradu Nagorno Karabaha, okruženom sve samim teritorijima s azerskom većinom, armenskom i kršćanskom gradu, okruženom ljudskim morem Azera i muslimana, u tom su, dakle, gradu, premda naoko armenskom i kršćanskom, živjeli ljudi tri identiteta: ogromnu većinu predstavljali su oni koji bi se svoga armenstva sjetili jednom tjedno ili jednom mjesečno, a ostalo vrijeme bili su okupljeni oko svojih vrlo osobnih životnih prilika, nedaća i nevolja, sreća i radosti, mnogo manje u Stepanakertu bilo je onih koji su jasno osjećali vlastitu razliku prema onima kojima su bili okruženi izvan Stepanakerta, dakle svjesnih Armenaca, kršćanskih vjernika, ljudi koji su živjeli u svome manjinskom strahu, a najmanje je u Stepanakertu bilo nacionalista, onih koji su mrzili svoje azerske susjede, željeli im zlo ili ih sumnjičili da će jednoga dana pokušati nad njima provesti etničko čišćenje i genocid, najmanje je, dakle, bilo onih koji su osjećali da će komšije od Stepanakerta učiniti upravo ono što su učinili.
I što se na kraju dogodilo, tko je na kraju bio u pravu? I što danas misle i osjećaju protjerani stanovnici Stepanakerta? Odgovori na ova pitanja su užasni. Samo sva pitanja i odgovore prevedi na Palestinu i Izrael, na Gazu i na gradove u Gazi, pa će ti sve biti rečeno. Ali ja sam stvarno pogrešan čovjek za razgovore na tu temu. Lišen sam aktivističke imaginacije i uvijek sam svim srcem na strani stanovnika Stepanakerta.
BestBook: Židovi su, nakon mnogo godina, snimili veliku priču o dobrom Nijemcu, Oscaru Schindleru, naši susjedi ne mogu se uzdići do te razine – mislim na “Daru iz Jasenovca”. Nema ničeg boljeg za građenje nacije od po potrebi i izmišljenog neprijatelja? Od Gazimestana do Gaze, uvijek ista priča.
Neprijatelja doista izmišljamo i kreiramo, u čemu nam susjedi, naravno, pomažu. U pametnim zemljama postoje i pametni ministri obrane. Oni ne kupuju tenkove i avione, nego čine sve da se sprijatelje sa susjedima i tako eliminiraju najgore svoje neprijatelje. Mislite da je naivno to što govorim? Upravo tom vrlo naivnom politikom obrane naroda i zaštite nacionalne sigurnosti Skandinavci i Nordijci u posljednjih su sto i kusur godina od grdnih neprijatelja postali najbolji susjedi. Ali to je moguće samo ako nešto promijenimo u kolektivnoj i projektivnoj imaginaciji.
Dakle, ako prestanemo izmišljati i kreirati neprijatelja. Pritom, ako to doista želimo učiniti, moramo preteći vlastite susjede. Moramo biti prvi koji će prestati da od njih izmišljaju i kreiraju neprijatelje. A to zahtijeva neku višu kulturnu i nacionalnu svijest. Neko ozbiljnije ministarstvo obrane. Lako je Britancima da imaju majmuna za ministra. Oni su otok, nemaju susjeda, osim Iraca.
BestBook: “Bude li muško, to dijete će kad odraste postati general”, pišeš u priči o bebi koja je jedina preživjela udar rakete u neboder i čiji su roditelji mrtvi. Je li to logika osveta kojima smo bili svjedoci u prošlim ratovima?
To je priča, i to s epskom, arhaičnom matricom. Danas dijete i ne mora biti muško. Recimo, Kolinda se kao predsjednica u imaginiranju i kreiranju neprijatelja pokazala dostojnom svojih muških kolega. Imala je dovoljno tupu i bezosjećajnu maštu. Ratove već neko vrijeme ne vode samo muškarci niti samo muškarci imaginiraju neprijatelja. Čak bih rekao da je u imaginiranju neprijatelja postignuta potpuna ravnopravnost muškaraca i žena u današnjemu svijetu.
BestBook: Netanyahu kaže da je Palestina nemoguća. Što vi mislite? Gdje će završiti dva milijuna Palestinaca kad i zadnja zgrada u Gazi bude srušena? To je, čak i da se dogovore, nemoguće obnoviti u roku kraćem od nekoliko, ili mnogo, godina?
Netanjahu kaža da je Palestina nemoguća. I Ismail Hanija kaže upravo to, da je Izrael nemoguć. Dva milijuna Palestinaca za obojicu su krvavi ulog njihovih tvrdnji. S tim da zbivanja na terenu idu u prilog Hamasu. Što je veći izraelski zločin u Gazi, to je s druge strane moćnije i Hamasovu idealu bliže palestinsko imaginiranje neprijatelja. Istovremeno, svi smo, vlastitom kožom, sve bliži i sve sličniji tim dvama milijunima Palestinaca.
BestBook: Je li u ratu nešto neiskorjenjivo, nešto što čini sastavni dio ljudske prirode, pa i prirode društva, kako je govorio Heraklit (‘Rat je otac svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu’).
Manimo se Heraklita u ratovima u kojima stradavaju uglavnom samo građani i njihova blaga. Također, manimo se Heraklita u vrijeme kad se i teroristički napadi vode isključivo protiv civila, a nitko ne pamti kad je negdje likvidiran neki predsjednik, premijer, ministar… Ne daj Bože, ne zagovaram atentate, ali me oduvijek mnogo više potresa stradanje ljudi koji su sjeli da u nekom kafiću popiju kavu ili u kinu pogledaju film od stradanja državnih službenika bilo čijih i bilo koje vrste.
Oni su izvanredno dobro plaćeni, oslobođeni su krivične odgovornosti za većinu svojih postupaka, a slobodni su bogme i od moralnih skrupula – što je preduvjet da bi se čovjek danas bavio politikom, tako da doista ne razumijem zašto bismo se emocionalno angažirali oko njihova eventualnog stradavanja. Pa zašto na svijetu više nema atentatora? Vjerojatno upravo zato što se toliko napredovalo u imaginiranju neprijatelja.
BestBook: Ratovi kojima smo svjedočili zadnjih desetljeća malo kad, kad pogledamo rezultat, opravdavaju sve ono što je žrtvovano da se do tog rezultata dođe – Libija je vraćena u kameno doba, a razvaljivanjem te države srušena je i prirodna prepreka migrantima iz Središnje Afrike prema jugu Italije, Afganistan su dobili talibani, a EU dobiva Afganistance, slično je i sa Sirijom…
Pa zar nije bio cilj da se Libija vrati u kameno doba?
BestBook: Abdulah Sidran jednom je rekao kako ga je neki zapadni prijatelj pitao zašto ljudi na našim prostorima ratuju za teritorije na kojima kasnije više nitko ne želi živjeti. Zanimljivo pitanje. Leži li odgovor u mržnji ili u politici, je li izvor sukoba gore ili dolje?
Simpatična je floskula da se kod nas ratuje za teritorije na kojima nitko poslije ne želi živjeti. Naime, upravo tako se u 20. stoljeću posvuda ratuje za teritorije. Nisu li Istra i Pula ostali poluprazni nakon što smo ih 1945. temeljito “vratili matici zemlji” i nije li osamdesetak godina kasnije Pula, da tako kažem, prilično prozračan i pust grad?
Uostalom, nisu se ni Amerikanci počeli naseljavati po Libiji nakon što su tu zemlju oslobodili od njezina kulturnog i političkog konteksta i sadržaja, a time i od njezina stanovništva. Teško će i Azerima, sve uz pomoć Turske i Rusije, koja ovim Armeniju kažnjava zbog neposlušnosti, na mjestu Stepanakerta stvoriti neki novi grad. Nema života na tuđoj oplakanoj zemlji. I dobro je što je tako.
BestBook: Je li zadnje zaoštravanje odnosa u BiH standardni dramolet, kakav gledamo već godinama, ili ima razorniji potencijal? Zar se tri naroda ne mogu dogovoriti bez vanjskih delegata ili je baš njihovo prisustvo to koje onemogućuje dogovor?
Ovo isto pitanje si mi, od riječi do riječi, mogao postaviti i 1991. Ja bih ti tad, dok su Srbi u Muslimanima, kasnijim Bošnjacima, vidjeli poturčene Srbe, dok su Franjo Tuđman i njegovi sumišljenici u Muslimanima vidjeli Hrvate islamske vjeroispovijesti, odgovorio isto što ću ti odgovoriti i danas, kad bošnjački nacionalni i “građanski” vođe u tamošnjim Srbima i Hrvatima vide pravoslavce i katolike, koje su naknadno za svoj račun “nacionalizirali” imperijalisti iz Srbije i Hrvatske, premda oni nisu Srbi i Hrvati.
Odgovor bi bio ovaj: Bosna i Hercegovina bit će mirna i normalna zemlja čim svi u Bosni i Hercegovini isključivo sami za sebe budu govorili što su i tko su, te drugima dopuste da i oni za sebe kažu što su i tko su. Ljudi u Bosni će u svakom trenutku reagirati isključivo kao ogorčeni i ekskluzivni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a ne kao žitelji jednog zajedničkog prostore, jedne zajedničke zemlje, dok god ne steknu sposobnost da zamišljaju kako je onom drugom, da se uživljavaju u njegovu ulogu. A tu sposobnost ne mogu steći dok god se svi ne pomire s tim da samo taj drugi ima pravo u svoje ime govoriti tko je i što je, ali i da je svaki pokušaj da ga demantiraš u njegovoj autoidentifikaciji krajnji izraz neprijateljstva.
Tako bih ti, dragi Borise, rekao 1991., a to ti govorim i danas. Ne znam što bih drugo uopće i mogao reći. Ono što se događalo u prethodne 33 bosanske godine bilo je strašno. I premda je zlo uvijek silno maštovito, ništa se suštinski nije promijenilo. A vjerujem da se ni ne može promijeniti, osim što će se uskoro, zahvaljujući uglavnom mudrosti i nacionalnim strategijama zagrebačkog rukovodstva, bosanskohercegovačko sveto trojstvo svesti na dvojstvo, a Hrvata će nestati, to jest bit će svedeni na jedva tolerirano folklorno društvo.
(Izvorno objavljeno u prilogu Bestbook tjednika Express, veljača 2024. Gdje je tekst naslovljen: Nema poslijeratnih vremena ili ta vremena traju toliko kratko da ih uspijevaju zabilježiti samo oni crno-bijeli filmski žurnali. Prenosimo s književnog podlistka Ajfelov most portala Miljenka Jergovića, gdje je intervju objavljen 10. ožujka).
