Novak Đoković vjerojatno je i najveći tenisač u povijesti. Na vječno nepouzdanim đubrištima i smetlištima interneta nailazimo na podatak da je u dosadašnjoj karijeri zaradio oko petsto milijuna dolara. Po tenisu, kao ni po bilo kojem drugom sportu, ne mjeri se nečiji stvarni društveni i povijesni značaj, kao što se po zaradi, naročito u našemu žalosnom vijeku, ne mjeri ičija ljudska veličina, profesionalni uspjeh, kao ni stvarni doprinos zajednici. Ali ako je stvarno zaradio petsto milijuna dolara, Novak Đoković egzistencijalno je osigurao svoju obitelj i sve svoje potomke, rođene i nerođene, dokle god mu pamet seže i dokle sežu leksemi srpskoga, oko rodbinskih veza vrlo angažiranog, jezika.
Ta činjenica stoji između njega i društva iz kojeg je potekao, ali i između njega i ostatka čovječanstva. Dok većina ljudi strepi pred time od čega će ubuduće živjeti, i kako koja svjetska ili lokalna ekonomska kriza nailazi – a ljudski se život, primijetili ste to, sastoji od niza ekonomskih kriza – i kako prirodno stari, čovjek se tako odriče, jedne za drugom, svojih malih, žalosnih materijalnih želja i željica, Novak Đoković nema materijalnih želja koje si ne može ispuniti, njegovo bogatstvo samo je simbolički ovisno o ekonomskim krizama.
Tako to izgleda iz perspektive zajednice, a kako je iz njegove perspektive, to, bit će, samo on zna.
U vrijeme postkoronarne pustoši, dok su se balkanska društva pomalo pribirala i izvlačila iz samonametnute pokore, za koju su vjerovali da će ih spasiti od općeg pomora, njemu je na um palo da organizira teniski turnir, koji će simbolično započeti u Beogradu, nastaviti se u Zadru, pa u Banjoj Luci, i doživjeti veliko finale u Sarajevu. Ono što je povijest nagrdila, tenis će uljepšati, ono što politika ne može i neće, to će moći Novak Đoković. Lijepo je zamišljati što bi sve time bilo izrečeno, u Sarajevu nakon svih jada.
Zadarska etapa bila je zamišljena kao dar i fantastičan prilog marketingu hrvatskog turizma. U svoje ime, ali i u ime zemlje koju predstavlja, Đoković je naumio pomoći. I sve to bez ikakve materijalne koristi za sebe. Trošio je novac, vlastito vrijeme i energiju na nešto što mu je, barem iz njegove perspektive, moglo donijeti samo ljubav, dragost, barem neizrečenu simpatiju. Nevjerojatno koliko je njemu do toga stalo.
Novak Đoković najveći je tenisač u povijesti već i zato što među živima nema šampiona koji je bio toliko nevoljen. Od turnira do turnira, od Wimbledona do US Opena, i od Europe do Australije, pratimo zvižduke, povike i urlike na njegov račun, usred servisa i nakon njegove pobjede, a da zapravo nije jasno zašto, i čime je, recimo, zaslužio da Nick Kyrgios, huligan i kardašijan među tenisačima, ima svoje mjesto u sportskoj rubrici svih provincijskih novina ovoga svijeta da o Đokoviću kaže što misli. A naravno da misli loše, jer se njegova uloga u tenisu i svodi na to da o Đokoviću misli loše.
Roger Federer, veliki šampion, jedan od najvećih, kao i Rafael Nadal, također jedan od najvećih, na svakom će vražjem turniru, i pred svakim vražjim televizijskim ekranom ovoga svijeta, imati više navijača od njega. Zašto? Zato što je Đoković predodređen za autsajdera, pošto je iz Srbije? Može i to biti, ali samo donekle i samo među onima kojih se ova priča zapravo i ne tiče. Nešto drugo njega suštinski razlikuje od Federera i Nadala, nešto što se opet ne tiče tenisa, nego se tiče ljudskih naravi.
Federer i Nadal su prinčevi, nedodirljivi su i visoko uzdignuti nad onima koji ih gledaju i za njih navijaju. Između njih i društvene zajednice, između njih i čovječanstva upravo je ona na početku spomenuta razlika koja bi trebala proisteći iz Novakovih pretpostavljenih petsto milijuna dolara. Ne postoji ništa što je zajedničko prinčevima tenisa – ili, općenito, prinčevima bilo čega drugog u životu – i njihovoj publici. Publika živi od njihove nedodirljivosti, od prezira koji pokazuju prema javnosti.
Novak Đoković nije princ, jer njega uz zajednicu i ukupno tenisko čovječanstvo vezuje njegova potreba da bude voljen. Kao i potreba da se uvijek, na svakom mjestu, u svakoj gesti i postupku iskaže kao dobar čovjek. I kada pokušava govoriti kineski, i kada pleše nasred teniskog terena, i kada izigrava ludu i zabavljača, i kada imitira teniske šampionke, i kada pjeva, on svoju publiku – i, na neki način, sve ljude na svijetu – nastoji uvjeriti da je dobar čovjek. Samo dobri ljudi se tako svojski trude da ostanu smiješni i kad su u nečemu najbolji na svijetu. Nije političar, tako da mu nije stalo da ga izaberu između svih drugih. Nije mu stalo ni da bude moćan, ali bi, eto, htio da bude voljen. Uz to što u toj potrebi da svi u tebi vide dobrog čovjeka, i da te vole, ima nečega mesijanskog, time ćeš najgore iziritirati rulju. Koliko god šutjeli o tome, upravo o toj iritaciji govori temeljna pripovijest kršćanske civilizacije, ne usuđujem se reći koja, vi ćete to sami znati. Dobar čovjek, koji nije iskao ništa osim ljubavi.
Novak Đoković imao je trideset i tri kada je došao u Zadar. Uza se je doveo veselu skupinu tenisača, i u njoj Grigora Grišu Dimitrova, Bugarina i odličnog tenisača, koji je izgleda bio malo prehlađen. Ali živimo u vrijeme kada ima prehlada i prehlada, i kada čovjek više ne smije ni glasno kihnuti, u strahu da će ga razapeti. Griša je, međutim, kihnuo i sve je otišlo dođavola.
Turniru je nazočila cjelokupna državotvorna Hrvatska. Podržavši Đokovića, oni su podržali hrvatski turizam, kao i iluziju da je njihov Stožer capakovao epidemiju i dohakao virusu. Đoković je htio pomoći svima u Hrvatskoj, a oni su to, naravno, iskoristili. Da Bugarin Griša nije kihnuo, bio bi to najveći marketinški uspjeh u povijesti hrvatskih turizama i demokracije. Ali marketinška je pamet i inače takva: između uspjeha i katastrofe razlika je u tome hoće li netko slučajno kihnuti.
I što se onda dogodilo? Novak Đoković ne samo da je bio kriv za (navodni) krah hrvatskog turizma, nego je od vazda odgovorne hrvatske inteligencije, koja ne skida maskice s gubica, i zaboravlja da se još u ožujku, travnju i svibnju na sav glas capakovalo da rečene maske ne služe ničemu osim “psihološkom efektu”, proglašen za neodgovornu budaletinu. A nepoznati mu je grafiter na splitskome zidu poručio isto što će meni na jednome virtualnom zidu poručiti bivši predsjednik i aktualni član Uprave Hrvatskog PEN Centra, neka što prije crkne od covida-19.
I tako je, na prvi pogled katastrofalno, završio pokušaj Novaka Đokovića da pomogne zemljama koje doživljava svojim, i da ih pokaže svijetu kao drage i miroljubive, kakav je, uostalom, i sam. Naravno da ovo neće biti njegov posljednji pokušaj, i naravno da će Novak i ubuduće raditi iste stvari. Jer čovjek ne može protiv vlastite naravi. Veliki novci, kao ni velika nesreća, kao recimo rat, ne samo da ne mijenjaju čovjekovu narav, nego samo dodatno naglašavaju njezine temeljne osobine. Dobre ljude učine još boljima, loše još mnogo gorima. A one koji nisu ni dobri ni loši, kakvih je uvijek i svugdje najviše, navede da se ponašaju onako kako ih voda nosi. Njima je najlakše, njima je uvijek dobro, jer novcem mogu kupiti sve. Gledano s kapitalističkog stanovišta, oni su, i kad nemaju novaca, materijalno bogatiji od Novaka Đokovića. Njegova narav je takva da žudi za onim što se ne može kupiti ni za petsto milijuna dolara, za onim što se, zapravo, ne može kupiti ni za kakve novce ovoga svijeta. To je razlog što ga ne vole oni kakvih je posvuda većina.
jergović
