Da bi spasio predstavu, ravnatelj Gavelle Darko Stazić je pristao na zabranu plakata. Učinio je ono što je mogao. Plakat je zabranio gradonačelnik Milan Bandić. Učinio je to u skladu sa svojom naravi i s načinom političkoga upravljanja i vladanja. Bandić je, naime, onakav kakva mu je klima: može biti idealan ljevičar, kakav je bio u Račanova doba, i kada je socijaldemokrate u Zagrebu dovodio na vlast, a može, bogme, biti i idealni frankist, sve zavisi od toga kako mu netko odozgor odredi. Zapravo, Milan Bandić vjetrokaz je koji savršeno tačno određuje tko vlada Hrvatskom, kakva politika i koji svjetonazor. Povodeći se time, zabranio je kazališni plakat, a bude li potrebno, zabranit će i predstavu.
Protiv zabrane, nedvosmisleno su reagirale jedne zagrebačke dnevne novine: Jutarnji list. Druge zagrebačke novine su zabranu, de facto, podržale, tvrdnjom kako nikakve zabrane nije ni bilo. Državna televizija, na čije čelo je vladajuća koalicija postavila Gorana Radmana, prema zabrani se odnosi kao i Milan Bandić. Pruža zabrani kontroliranu podršku tako što zabranu prešućuje ili se služi demagoškom varkom da treba čuti obje strane. Za to vrijeme, da bi se znalo koji i kakav svjetonazor iza HTV-a u načelu stoji, heroizira se ustaški krilnik Jure Francetić i preventivno se istjeruje ćirilica iz Vukovara. U oba slučaja, bez saslušavanja famozne druge strane.
O zabrani plakata, državna vlast se, uglavnom, ne očituje. Zoran Milanović, to znamo, kulturom se ne zanima, dok profesor Josipović svoju funkciju valjda smatra previsokom da bi se očitovao o plakatiranju na za to predviđenim mjestima. Ministrica kulture Andrea Zlatar, pak, govori o “gradskoj i kazališnoj cenzuri”, te o jednome “vjerskom portalu”, osuđujući, spremno, postupke Stazića i Bandića, i sudeći, mimo svojih ingerencija i kompetencija o tome je li plakat uvrijedio vjernike. Ona kaže da nije. Ali Crkvu, a o Crkvi je, naime, u cijeloj priči riječ, ona ne spominje. Kao i Bandić, ona vodi računa o vladajućemu duhu u državi. Ako Milanović i Josipović smatraju da su kazališni plakati izvan njihova interesa ili ispod razine njihove funkcije, a Bozanić se nalazi njima uvrijeđen (plakatima, a možda i dvojicom spomenutih), tada je jasno da Bozanić određuje što i kako u državi može biti plakatirano. Ili oni ne bi uzrujavali oca nadbiskupa, nakon što se već toliko uzrujao zbog prezervativa?
Na zabranu plakata najspremnije je reagirao redatelj Oliver Frljić, otkazavši dvije ugovorene režije u Gavelli. Kaže da bi njegova predstava o Aleksandri Zec sasvim sigurno bila zabranjena, ukoliko je zabranjen jedan načelno bezazlen plakat za predstavu “Fine mrtve djevojke”. Frljić je u pravu, čemu uzaludan posao. Međutim, i tu ima jedna sitnica. Oliver Frljić kandidat je Velimira Viskovića za mjesto direktora drame HNK Zagreb, a kako čitamo, Hrvatska književna enciklopedija “životno djelo” je rečenoga Viskovića. U toj knjizi, u kojoj su, veli njezin autor, kriterij uvrštavanja pisaca bio “kvalitativni izbor”, nalazi se natuknica u kojoj je obrađen “političar, publicist i romanopisac” Ante Pavelić. U rečenoj natuknici nema ni aluzije, a kamoli riječi, o eventualnim zločinačkim aktivnostima spomenutoga Pavelića. Razumljivo je, pače pohvalno, iskazivati gadljivost prema zabrani plakata za “Fine mrtve djevojke”, ali dragi gospodine Frljiću, rado ću vas podsjetiti: Aleksandru Zec i njezine roditelje 1991. je pogubio upravo “političar, publicist i romanopisac”. Sasvim je dovoljno tu stvar prešutjeti, i predstava o jednoj djevojčici bit će svima prihvatljiva. Onima koji su zabranili Cuculićev plakat, gospodinu budućem intendantu, ministrici Zlatar, a na kraju, možda, i ocu nadbiskupu. Važno je samo da svi budu vođeni kršćanskom ljubavlju. U tom slučaju nema bojazni, naročito ako se ne zamaramo dokonim pitanjima kakvo je, primjerice, to što ima više veze sa sudbinom Aleksandre Zec: zabrana kazališnog plakata ili posthumno promaknuće Ante Pavelića u “političara, publicista i romanopisca”? Ako nemamo riječi, odgovor bi nam mogao naslikati jedan bečki akvarelist, čije ime, ipak, nećemo naći ni u jednoj njemačkoj likovnoj enciklopediji.
Da se ne bi samo katolici našli uvrijeđenima, po pozivu je reagirao i predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj Aziz efendija Hasanović. On veli da je islamske vjernike uvrijedio Cuculićev plakat, ali i onaj drugi, na kojem se grle dvije žene pod burkama. Aziz efendija veli da je prvi plakat uvredljiv, zato što i muslimani štuju majku Isse, mir Božji neka je s njim, kojega kršćani nazivaju Isusom Kristom, dok drugi muslimane, po njegovom mišljenju, vrijeđa jer je Marija na njemu prikazana pod burkom. Ostavimo po strani pitanje odakle on zna da je pod burkom baš ona, kao i ono drugo, zašto sadržaj objavljen na internetu smatra toliko važnim da bi ga kao predsjednik Mešihata komentirao u saopćenju, nego pripomenimo da je Aziz efendija Hasanović zaboravio reći da islam – barem u sunitskoj interpretaciji – zabranjuje slikovno prikazivanje Božjih stvorenja, dakle, ljudi, a pogotovu Božjih poslanika, uključujući Issu, mir Božji neka je s njim, ili Issinu majku, što onda znači da bi uvredljiv bio svaki, ama baš svaki, javni prikaz Isusa Krista i Bogorodice. Ako to nije tako, ako se Aziz efendija zalaže za toleriranje različitosti, makar bile i bogohulne sa stanovišta njegove vjere, zašto mu je kršćansko prekoračenje islamskih pravila prihvatljivije od kazališnog i sekularnog?
Aziz efendija pritom zaboravlja da su njegovu vjersku zajednicu od većinske agresije i netolerancije obično branili upravo oni koji brane i pravo na kazališni plakat, dok su agresiju pokazivali baš oni koji zabranu traže. Ali dobro, svi u ovoj stvari ponešto zaboravljaju. I to onda stvori prolaznu mučninu u želucu. U povijesti će, međutim, ostati zapisano da su se hrvatske vlasti legitimirale ovom zabranom.
Izvor: Jergovic
