U svibnju 1998. bio sam u Asiziju, na književnom skupu posvećenom razumijevanju među zakrvljenim narodima. Na padinama brijega cvale su trešnje, svijet u dolini bio je pitom kao na svetoj sličici, a ja sam u bazilici svetoga Franje prvi put vidio psa u crkvi. Njegova vlasnica, postarija gospođa, jedna od rijetkih stanovnica ovoga muzealnog gradića, došla se pomoliti. Klečala je, skrušeno, na hladnome kamenu, a on je, kratkonogi čupavi mješanac, poslušno stajao uz nju i čekao. Pas je, očito, bio naučen na ceremonijal kršćanske molitve. Poslije ću često, za svojih književnih posjeta Italiji, u Milanu, Firenci, San Gimignanu i drugdje, viđati pse oko crkava i u crkvama, i baš uvijek ću pomisliti isto: ovo moram upamtiti, od ovog prizora ću živjeti, jer nikada takvo što neću vidjeti u zemljama mog jezika.
U Beču, nekoliko godina kasnije, prvi put sam ušao u restoran na čijem ulazu uljudno piše kako to nije mjesto na kojem ste dobrodošli ukoliko dolazite s djecom. Takve natpise ću poslije viđati, ili biti upozoravan na njih, i opet ću pomisliti isto: takvo što nemoguće je u zemljama mog jezika. Kod nas, međutim, na svakom, ili skoro svakom javnom mjestu možete vidjeti prekriženog psa. Između djece i pasa sličnosti, naravno, nikakve nema. Osim što djeca vole pse, i psi vole djecu. Govorimo o normalnoj djeci i normalnim psima. Ali se nekako podrazumijeva da nemate pravo prosvjedovati ako vam nad biftekom tuli klinac sa susjednoga stola, jer mu mama ne da njegov omiljeni mobitel, a nezamislivo je da vam susjedov pas otresa buhe po bifteku. Zbog nečega, tuđa djeca su zajedničko dobro, koje se mora tolerirati, dok su tuđi psi zajedničko zlo, koje je dopušteno trovati.
Ovih dana u Zagrebu najgore je onim mladim obiteljima, viđate ih sigurno, koje imaju i djecu i pse. Jednom rukom majka gura kolica s bebom, u drugoj drži povodac s psom, jednim okom viri spava li dijete, drugim okom hoće li pas pojesti otrov. I sve to zbog želje da vam dijete odrasta uz psa, kao što ste i vi odrastali uz psa, i najljepša sjećanja iz ranoga djetinjstva su vam – pseća. Sjećate se kako jedva stojite na nogama, još se nije naučilo hodati, i kako nosom dodirujete vlažnu njušku obiteljskog psa. To se onda zove dječja sreća.
Mržnja prema psima obično se u nas ovako artikulira: psi kakaju po travnjacima i dječjim igralištima, pse imaju samoživi ljudi, zar im ne bi bilo bolje da imaju djecu, na pse troše ogroman novac, umjesto da ga uplate Caritasu, psi popodne i noću laju, pa se ne može spavati, psi su prenosnici raznih smrtonosnih bolesti… Istina je, međutim, da ćete u Zagrebu prije ugaziti u ljudsko (mislim stvarno, a ne metaforično) govno, nego u pseću kakicu. Po tome je ovo velik, kosmopolitski grad, tu živi mnogo pasa, i svi ti psi imaju svoje ljude, koji za njima hodaju s najlonskim vrećicama, i u njih skupljaju ono što psi ostavljaju za sobom. Ljudi koji imaju pse obično ne maltretiraju druge ljude, a naročito one koji pse nemaju. Eventualno su zainteresirani za druge vlasnike i njihove pse, ali u pravilu nisu agresivni. Nikoga ne ugrožavaju i dobro podnose kada netko na njih urla zbog postojanja njihovih pasa. Povlače se i sklanjaju. Naučili su to od prijatelja. Uz psa čovjek postaje razumniji. Neće sa svakom budalom u parku ulaziti u sukob. To je ono što će svako dijete naučiti od svoga psa. Nije dobro tući se s ljudima. Bolje je imati svog psa i brinuti se o njemu.
Tko i zašto ovih dana po Zagrebu truje pse? Najjednostavniji i ne sasvim pogrešan odgovor bio bi: truje ih onaj tko bi trovao i djecu, kada bi to jednoga dana prestalo biti kažnjivo. Pse truje onaj kome smetaju ljudi koji šetaju pse. Što mu kod njih smeta? To što su mirni i djeluju sretno: šetaju travnjakom, slušaju muziku preko slušalica ili bacaju lopticu, a pas im je vraća. Nisu zabrinuti, nisu bijesni na Vladu, ne mori ih ekonomska i gospodarska kriza… Tako to, vjerojatno, djeluje onome tko diljem Zagreba ovih dana i tjedana sije otrov. Dojam mu i nije skroz pogrešan: prijateljstvo sa psom, kao i prava prijateljstva s ljudima, posluži i tome da čovjek lakše podnosi Vladu, krizu i sve drugo što ga po nekom kolektivnom usudu muči i mori. Onaj tko želi ljudima da oduzme pse, taj sigurno želi da im oduzme nadu da će sutra biti bolje nego što je danas. Ustvari, želi im oduzeti sve ono po čemu su ljudi dobri. Naravno, vlasnici pasa, kao ni očevi i majke male djece, nisu nužno bolji ljudi od onih koji nemaju ni pse ni djecu (“ni kučeta, ni mačeta”, rekao bi narod), ali potrujete li im pse i uskratite li im normalnu ljudsku mogućnost da imaju djecu, sigurno ćete od njih učiniti lošije ljude.
Ovih dana, u Zagrebu, zbog trovanja grada, kako bi se otrovali psi, zabrinuti su jedino njihovi vlasnici, kao i ekipa emisije “Kućni ljubimci” (vjerojatno i jedine suvisle i poštene informativnopolitičke emisije na Hrvatskoj televiziji). Ostali se baš nešto i nisu zabrinuli. Misle da ih se to ne tiče, a možda i da će im u ovom gradu biti ljepše i bolje ako više ne bude pasa. Tojest, ako ne bude ljudi sa psima.
Osim što je takvo očekivanje glupo – jer što vas se tiču tuđi psi, ukoliko nemate psa? – ono u sebi krije klicu nečega strašnog, što, vjerojatno, nije kao ideja daleko samim trovačima pasa, ali, možda, još uvijek nije na um palo njihovim simpatizerima. U vremenima krize, među narodom se obično javi spasonosna misao kako bi sve bilo bolje kada bi nekih ljudi među nama nestalo. Možda krize, ekonomske i gospodarske, ne bi ni bilo da su ljudi više mislili o državnom interesu, nego o psima? Od te misli, do one kako bi, možda, sve bilo bolje kada bi nestalo homoseksualaca, Srba, Hercegovaca, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Židova i masona, nije tako daleko kao što vam se čini. Zato je bolje založiti se svim srcem za prava pasa i njihovih vlasnika, jer ono što dolazi nakon istrebljenja pasa mnogo je, mnogo teže, mučnije i neizvjesnije. Konačno, ljudi koji imaju pse još jednu su vrijednu osobinu preuzeli od svojih lajavih prijatelja: silnu i budalastu zahvalnost ako ste dobri prema njima. Ali važnije od toga ono je što smo već jednom rekli, pa da ponovimo: trovači pasa trovat će ljude, čim to prestane biti kažnjivo. Trovači pasa samo iz straha ne ubijaju ljude. Boga se ne plaše, nego zatvora.
Izvor: Jergovic
