U vrijeme kada smo se fatalno otrovali novinskim olovom, bilo je to početkom osamdesetih, predlist ili zalist zagrebačkog Danasa i Starta bili su rezervirani za Ota Reisingera, a u Vjesniku je, u redovnome ritmu, izlazio njegov Pero. Po dječjim i strip-magazinima objavljivane su u nastavcima Štefekove pustolovine. Slika svijeta u velikoj je mjeri bila oblikovana Reisingerovim okom, perom i kistom. Dobro mu je išlo, bio je prvak jugoslavenske karikature, i živa potvrda kako baš i nemaju smisla predrasude o pomanjkanju smisla za humor među kontinentalnim Hrvatima, naročito Zagrepčanima. Reisinger u to vrijeme ne samo da je bio duhovit, a njegovi gegovi znali su biti urnebesno smiješni, nego na cijeloj tadašnjoj sceni nije bilo umjetnika, pisca, filmaša ili crtača, koji bi na tako virtuozan način derivirao humor iz dnevnopolitičkih i socijalnih okolnosti. Reisingerove karikature iz osamdesetih, kada bi ih netko sve sakupio, mogle bi biti crtana kronika jedne epohe, koja će se ugasiti i uminuti onda kada karikature ovoga genija prestanu biti smiješne. Dogodit će se to pred rat, s rasulom društvenih vrijednosti nekako će se rasuti i Reisingerov svijet. On će se prilagoditi novome svijetu, ali time će njegov svijet prestati da bude smiješan.
Oto Reisinger otac je jednoga stila, koji je neponovljiv i propadali su brzo svi njegovi imitatori u stripu i karikaturi, koji bi se mogao imenovati kao karikaturalni (ili groteskni) dokumentarizam. Njegovi likovi: Pero, Klara, Štefek i cijela Štefekova družina, potom tipski poštar, dalmatinski dokoličari u mornarskim majicama, prometni milicioner, blagajnica u samoposluzi, trgovac u dućanu, odreda su krajnje stilizirani i iskarikirani do neprepoznatljivosti, ali već njihova odjeća, Perin kućni ogrtač i papuče, djeluju vrlo realistično. Vidi se tu svako dugme na kaputu, i zip na rasporku, i kraj košulje koji viri iz hlača, tako da nam se čini kako vidimo i malko umazanu kragnu, i etiketu na košulji… Začudno je, recimo, kako je Reisinger crtao traktor, onaj kojemu se sa strane vidi otvoreni motor: tu je svaki dio nacrtan precizno kao u nekom mehaničarskom priručniku. Reisinger ni kuće ne crta iz glave: svaka njegova kuća u zbilji postoji, u Zagrebu ili nekom drugom gradu, a ako i ne postoji, to publika ne primjećuje. Sve je kod njega kako jest, osim ljudi. Oni su drukčiji, onakvi kakvi trebaju biti u novinskoj karikaturi.
Poput Pietera Brueghela i Hieronymusa Boscha, Oto Reisinger portretist je društvene zajednice. Istina, nije on često crtao masovne scene, ali njegovi su crteži – negdje je pisalo da ih je 70.000 – prikazivali zajednicu u njenim najkarakterističnijim, a opet sasvim osobenim, individualiziranim, okolnostima. Ono što se vidi na njegovim slikama, istina je o jednome vremenu, na način na koji samo istinu pokazuju Brueghel i Bosch. Reisinger je ne pojednostavljuje niti uopćava, ne crta ono čega nema jer mu promiče ono čega ima. U zimska doba nitko nije poput njega crtao ledenice koje vise s krovova. Za te je ledenice, za kotače na starim automobilima i za poklopce na felgama, za tvorničke dimnjake na kojima se vidi svaka opeka i za smog nad depresivnim jesenjim Zagrebom, Otto Reisinger zaslužio je svo naše divljenje.
On nije bio ni klasični novinski karikaturist. Zahvaljujući dobrim urednicima, koji su prepoznavali vrstu i veličinu njegova dara, i ostavljali mu cijelu stranicu kolor magazina, svakog smo tjedna – ili svakog drugog, u slučaju Starta – dobivali po jedno Reisingerovo umjetničko djelce, koje se nije gledalo kao što se gleda i čita novinska karikatura. Pamtim to listanje magazina od kraja prema početku ili obrnuto, svejedno kako, ali tako da mi za kraj ostane ono što je Reisinger nacrtao za taj tjedan. Njegova slika osim što bi čovjeka nasmijala, budila bi onu vrstu dojma zbog kojeg posjećujemo galerije, umjesto da po monografijama gledamo reprodukcije. Reisingerov geg u pravilu je bio jednostavan, svima lako shvatljiv, ali neočekivan, što je, opet, bilo u paradoksalnom odnosu prema slici, koja je bila ispunjena detaljima. Trebalo ju je dugo gledati da bi se vidjelo sve što je na njoj važno. A sve što nacrta Reisinger bilo je važno.
Oto Reisinger rođen je prije osamdeset sedam godina, blizu Murske Sobote, u Sloveniji. Odrastao je u Zagrebu, iz kojeg 1944. odlazi u partizane. Odmah nakon rata upisuje studij arhitekture, koji uredno okončava desetak godina kasnije, ali se arhitekturom nikada nije bavio. Ili, možda, jest: tako što je na svojim karikaturama crtao prepoznatljive i manje prepoznatljive zagrebačke građevine. Reklo bi se da Reisingerove kuće imaju dušu, ali kakvog to smisla ima govoriti kada i Reisingerovi traktori i kamioni, također, imaju dušu?
Prije nekoliko tjedana sam, lutajući bespućima interneta, slučajno naišao na jednu meni nepoznatu Reisingerovu karikaturu, posvećenu arhitekturi, preciznije onome što običan svijet podrazumijeva pod takozvanom modernom arhitekturom. Vidimo Klaru, ogrnutu dekom, i Peru koji se smrzava ispod tri kaputa, na glavi mu šešir, omotan šalom; Klara telefonira: “Gospon arhitekt, moj muž bi jako rado da popodne dođete do nas na kavicu…”
E, to je onaj pravi Reisinger, u velikoj formi, iako ovako prepričana karikatura ne samo da nije smiješna, nego se čini kao da nije ni zanimljiva. Njegov humor obično proizlazi iz slike, prizora i likovnog gega; riječi koje izgovaraju njegovi junaci služe kao ilustracija ili poanta onoga što je nacrtano. Za razliku od običnih novinskih karikaturista, čak i onih jako dobrih, koji crtežom uokviruju riječi ili verbalni geg, Reisingerovo osnovno sredstvo je slika, čak i kada je prate riječi.
Što je, dakle, smisao slike: pa to da Pero i Klara žive u remek-djelu “moderne arhitekture”, kući koja ima fantastičan pogled na vrt, jer umjesto zidova ima one veličanstvene staklene stijene, od poda do stropa, pred kojima se svatko barem jednom u životu zapitao čemu služe cigle kada se takve ljepote moglu gledati kroza staklo. I, općenito, zašto su prozori na kućama tako mali?
Dok vani pada snijeg, po golome zimskom drveću, a uz vrata savršeno nacrtana stoji lopata za čišćenje snijega, Klara i Pero izbezumljeni su posljedicom genijalnoga arhitektonskog rješenja. I bit će da im je napokon jasno zašto se u domovima bogatih i slavnih vide te fantastične staklene stijene, pred kojima se rastvaraju kojekakvi krajolici…
Često sam krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih ljeti prolazio pokraj Hotela Dubrovnik. Ispred bi, na terasi, Oto Reisinger sjedio u povećem društvu, uglavnom svojih vršnjaka, koji bi me svaki put nekako mrko gledali, došaptavali se i snebivali, kao da im je pred očima promakla pojava koja jako nagrđuje njihov grad, recimo, kao da je Gajevom prošao traktor IMT Rakovica, ili kao da im je pred očima prošetala neka neprispodobiva betonska građevina, pristigla odnekuda s periferije. Reisingerov izraz lica nisam mogao ustanoviti, niti sam primijetio da se nešto domunđava: ukočene mimike, skriven iza velikog krompirastog nosa, koji mu je poslužio kao model za Peru, veliki crtač nije odavao svoje raspoloženje, kao što to u pravilu ne čine doista duhoviti ljudi i veliki humoristi. Nisam, dakle, znao što o meni misli, pa mu nisam mogao prići, da mu kažem koliko mi je važno njegovo životno djelo. Kasnije sam ga, posve slučajno i u prolazu, triput upoznavao. Upoznavali su nas zajednički poznanici i prijatelji, ali su, opet, okolnosti bile takve da mu nisam mogao ništa reći. Na svoju žalost, nikada nisam bio dovoljno anoniman da Otu Reisingeru kažem da ga volim. Kao što se vole oni koji su u početku vajali naše misli i osjećaje, pogled na svijet i estetske nazore.
jergovic
