Krajem ljeta pisac i prijatelj Mića Vujičić poslao je “Rodoslov”, uz napomenu da bi to mogla biti knjiga, i mogao bi biti pisac koji će mi postati važan. Dobro je imati ljude, nazovimo ih sučitateljima, koji vas tako prepoznaju u tekstu. Mjesecima prije toga, u antikvarijatu u Vukotinovićevoj mjerkao sam “Ulicu mračnih dućana” za trideset pet kuna, izdanje Hit biblioteke iz 1980, ali nisam je kupio. Sviđao mi se naslov, ali primjerak nije bio najuredniji.

S početkom jeseni Patrick Modiano dobio je Nobelovu nagradu, i priča je počela da se odmotava. Vijest o nagradi sustigla nas je u četvrtak, na putu prema Konavlima, tamo negdje kod Ličkog Lešća. Zaustavili smo se na benzinskoj pumpi, bivši OMV, i čitali što javljaju svjetske agencije. Amerikanci su poludjeli zbog jednoga od svojih kilavijih klasika. I zato što za Modianoa nisu čuli. Uskoro će im se pridružiti i Hrvati. Ni oni nisu za Modianoa čuli, pa se mogu osjećati Amerikancima. Davna “Ulica mračnih dućana” zaboravljena je, kao i “Mali dragulj”, što ga je prije osam-devet godina objavila Fraktura, i mjesecima je već bio na rasprodajama. Nakon Nobela, Fraktura će nabrzinu obnoviti izdanje “Malog dragulja” i reizdati “Ulicu mračnih dućana”.

Mića Vujičić rekao mi je da je “Rodoslov” najbolja Modianoova knjiga, a da ostale, iako su ranije napisane, proizlaze iz nje. Ne mislim tako: “Rodoslov” je knjiga koja objašnjava prethodne romane, i najradikalnija je u postupku. Ali nikako mi nije najdraža. Hrvati i Amerikanci raspisali su se kako Modiano “ne donosi inovacije” u književnost. Bože, kakva budalaština; i što bi to, zapravo, trebale biti inovacije? Pisanje zdesna nalijevo, hodanje unatraške, pripovijedanje na jeziku koji je piscu nepoznat, o stvarima o kojima ne zna ništa? Ili bi, možda, ipak inovativno bilo ispričati priču u skladu s vlastitim dahom i temperamentom?

On piše kratke, tematski vrlo bliske romane. Nijedan od pet pročitanih nije duži od sto pedeset stranica. I svaki, od “Ulice mračnih dućana” za koju je 1978. dobio Goncourtovu nagradu, preko “Dore Bruder” iz 1997, “Malog dragulja” iz 2001, “U kafeu izgubljene mladosti” iz 2007. i memoarskog ili autofikcionalizirajućeg “Rodoslova” iz 2004, mogao bi biti, i jest, dio jedne velike, sveokupljajuće pripovijesti ili svojevrsne modianoovske knjige kratkih priča.

U svakom od ovih pet romana ključne tačke su: Pariz, ulice kojima se svaki put navode imena, kafei i kavane, likovi neutvrđenog identiteta, oni kojima se zna samo ime i ništa drugo, ili oni o kojima se zna mnogo, ali im je tajnovito ime ili porijeklo… I sve je to, uglavnom i u varijacijama, sabrano i u osobi pripovjedača, u Modianoovom pripovjedačkom ja, koje, kako vidimo u “Rodoslovu”, u znatnoj mjeri korespondira s njegovom privatnom osobom.

Pojedini romani mogu se čitati kao varijacije onih prethodnih; pisac nema potrebu prikriti da svaki put piše istu knjigu – kako glasi ta famozna i notorna formula. Modiano nastoji rekonstruirati svoje identitete, učvrstiti u jednoj tački sva svoja porijekla, i onda gradi junake koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neka vrsta njegovih unutarnjih zrcalnih odraza. Takvi njegovi likovi obično su žene.

Na početku knjige nagovještava se intriga. Imamo slučaj koji bi trebao biti razriješen. Kao u tradicionalnom kriminalističkom romanu. Ali do kraja se neće dogoditi ništa krupno ni spektakularno. Neće biti velikih obrata ili demonstracije spisateljskih akarobacija i specijalnih vještina. Ono na čemu se Modianoova priča drži zapravo je vrlo jednostavno: neriješen slučaj, koji će u jednom trenutku postati nerješiv slučaj.

U “Ulici mračnih dućana” (hrvatski prijevod Ana Kolesarić, Fraktura Zaprešić) Guy Roland je privatni detektiv, koji je doživio potpunu amneziju. Naprosto, čovjek nema pojma tko je. I nakon što mu gazda ode u mirovinu i zatvori ured u kojem su radili, Roland odlučuje istražiti svoje porijeklo. Nema čvrstu polazišnu tačku, tako da tokom priče, nailazeći na krive ili varljive tragove, nekoliko puta povjeruje u različite svoje identitete. I najednom mu se čini da se počinje sjećati. Čim se to dogodi, stiže dokaz da je na krivom putu, i nailazi novo ime, novi identitet, nova kutija s nečijim porodičnim fotografijama.

Patrick Modiano nikad se ne zamara onim što nije tema njegove priče. Ili što za priču kao priču nije važno. Recimo, okolnosti Rolandove amnezije neće biti objašnjene. Kao ni činjenica da on radi kao detektiv, a da se pritom ničega ne sjeća, pa ni toga koje je završio škole. Na sve to bi neki, recimo američki pisac ili holivudski scenarist, izgubio vremena i živaca. Modiano je, pak, pisac s darom, i njemu takva objašnjenja ne trebaju. Osim toga, pripadate li onoj tradiciji koju su stvarali Gogolj ili Franz Kafka, znate da se književnom junaku u romanu događaju stvari kakve mu se u zbilji ne bi dogodile. One su uvjerljivije od zbilje, jer se tiču njegove prirode i njegove formativne traume.

Dora Bruder, glavna junakinja istoimenog romana, vjerojatna je žrtva Holokausta. Kćerka austrijskih Židova, koji su se zatekli u višijevskom Parizu, živjela je u katoličkom internatu, gdje ju je otac sklonio, vjerujući da bi joj to moglo spasiti život. Ona jednoga dana bježi iz internata, i to je ono što se o njoj zna. Roman započinje tako što pisac u starim novinama pronalazi vijest: “Traži se mlada devojka, Dora Bruder, 15 godina, 155 centimetara, lice ovalno, oči sivosmeđe, u sivom sportskom kaputu, bordo džemperu, teget suknji i šeširu i braon ravnim cipelama. Svako obaveštenje dostaviti g. i gđi Bruder, bulevar Ornano 41, Pariz.” Vijest je to od 31. prosinca 1941, koju pripovjedač pronalazi 1965, i započinje svoju istovremeno opsesivnu i neambicioznu potragu za sudbinom Dore Bruder. Na sljedećih jedva sto i četrdeset stranica malog formata i krupnog sloga teče priča u dva vremenska toka koja se prepliću i na trenutke vezuju u čvor. Svaki čovjek, svako dijete, svaki i najnapušteniji živi stvor ima pravo na svoju sudbinu, i na to da se na kraju zna što se s njime dogodilo. O tome govori “Dora Bruder”. A Dora Bruder, djevojka koja je pobjegla iz internata, pa je zbog skitnje završila na policiji, potpadajući pod rasne zakone, nije u ovom romanu izgovorila ništa. Nije je bilo.

“Doru Bruder” je, kao i “Rodoslov” i “U kafeu izgubljene mladosti” objavila ove jeseni novosadska Akademska knjiga (sve tri knjige u prijevodu na srpski Mirjane Ouaknine). Riječ je o jednom od najdelikatnijih, ali i najtiših romana o Holokaustu. Takav je Modiano pisac. Jako delikatan i tih. Skoro bez glasa. U toj tihosti njegova je moć. Piše tako o “jevrejskim prijateljicama”, kako je višijevska policija nazivala Francuskinje koje bi se u vrijeme odredbe o žutoj zvijezdi solidarizirale sa svojim židovskim sugrađankama: “Jedna je bila okačila žutu zvezdu oko vrata svome psu. Druga je na njoj izvezla: papu. Treća: Dženi. Neka je, opet, okačila o svoj pojas osam zvezda, a na svakoj po jedno slovo reči pobeda. Sve su bile uhapšene na ulici i odvedene do najbližeg komesarijata. Zatim u Depo policijske prefekture. Potom u Turel. Pa onda, 13. augusta, u logor Dransi. Te ‘jevrejske prijateljice’ bavile su se sledećim zanimanjima: daktilografkinja, prodavačica u papirnici, prodavačica novina, kućna pomoćnica, poštanska službenica, studentkinja.” Snaga Modianoovog postupka, moć njegove tihosti, u ovom je nabrajanju zanimanja jevrejskih prijateljica. Kao da je u tome ispričana cijela jedna priča.

“Mali dragulj” (prijevod Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura) priča je o djevojci kojoj se učinilo da je na ulici ugledala majku što ju je ostavila u djetinjstvu. “U kafeu izgubljene mladosti” priča je o djevojci iz jednog kafea, kojoj će se, prije nego što pripovjedač o njoj sve dozna, život raspasti na bezbroj nepovezanih trenutaka. On ju, saznajući okolo njenu priču, pokušava spasiti.

I Dora, i Therese, i Luki mogu biti jedna ista djevojka. Ili su tri posve različite. To u Modianoovoj priči nije važno, jer za svaku od njih, kao i za svakog junaka njegovih romana, pa i za samog pripovjedača, karakteristično je to da su sačinjeni od prošlosti. Njihova sadašnjost svodi se na potragu, najčešće uzaludnu, za okolnostima jedne izgubljene prošlosti, na potragu za vrlo privatnim i intimnim – identitetom. Svi oni su bez budućnosti. Tako i za Patricka Modianoa budućnost ne postoji. Volio bih da je Mića Vujičić upravo u tome pronašao razlog da mi šalje knjigu ovoga pisca. Neću ga pitati da se ne razočaravam.

Dogodi se ponekad da Nobelova nagrada, poput reflektora, osvijetli velikog pisca koji je prethodno bivao u sjeni. Tako je bilo s Eliasom Canettijem i sa Šimborskom, donekle i sa Singerom. Tih rijetkih godina, nagrada je to više za čitatelje nego za pisce. Oni su, čitatelji, ove godine dobili jednu od ljepših i neobičnijih nagrada u nobelovskoj povijesti.

jergovic