“Duh pripovesti je duh koji rado sve saopštava i koji svoje čitaoce i slušaoce predusretljivo odvodi svuda, čak i u samoću njegovih reči ispredenih likova i u njihovu molitvu. Ali on ume i da ćuti i da s obzirom izostavi ono što mu se čini isuviše tugaljivo da bi ga on uprizorio, i što on drži u senci potpunog ćutanja, pa makar zbivanja i ne ostavljala sumnju da je u međuvremenu bilo reči, prizora i scena.” Thomas Mann (Izabranik)
Hoćemo li iz književnosti izdvajati dramske pisce jednako kao što izdvajamo jedni druge jer smo suviše unitaristički iščašeni?
Henrik Ibsen davno je pisao “Lutkinu kuću”, aktualnu da aktualnija ne može biti, samo, ako se hvalimo dekodiranjem, možda nismo u pravu. Lutka je žena ali i muškarac, oba lika zaigrana u opisima karaktera kroz radnju (vrijeme!), gdje je hedonizam doveden do krajnje karikaturalnosti, zbog čega postaje univerzalni narativni korpus o ljudskim potrebama za skrivanjem ili bježanjem tamo gdje misli kako će naći mir u katarzi nakon koje uslijedi stvarni život.
Kada govorimo o poeziji i romanu, glavnim akterima izdavačkih kuća, zaboravljamo kako je drama ta koja ima izrazito privlačan kompulzivno-opsesivni poremećaj, iako joj je oduzet hor zbog čega je još intenzivnija univerzalna uloga agona primjetnog utoliko ukoliko publika pulsira zajedno s glumcima odnoseći katarzu sa sobom ali bez pomirenosti.
Nemire koje potiče, iz istina o nama stvara nelagodu, pa i stid jer smo izgubili samokontrolu s kojom smo se hvalili istovremeno uz prosvijećenost. Tako naša znanja plutaju na nestabilnoj barci s dva bajraka – apolonijskog i dionizijskog, iako smo se hvalili kako smo ih odbacili da bismo dobili puritanizam na svjetskoj sceni. Gledajući horizont, a odbijajući ukloniti ta dva bajraka, samo se pravimo da ih ne vidimo. Ipak, tu i tamo, netko na njih podsjeća, pa naša nestabilnost gubeći se u svemu, odlazi u krajnosti iako pomirena da se ništa neće promijeniti. O toj pomirenosti ne govorimo da bismo govorili o jasnoći puritanizma.
Zato nam izuzetno zasmeta ako netko spomene „Sumrak idola“ koji se, iako (se) nosi i više nego što treba, čini pretijesnim. Onda, s druge strane, netko nam nabavi Michela Onfraya, onako, ispod kaputa skrivajući ga, ostavljamo ga da otpočine jer, svjesni vlastitoga bezumlja, znamo kako će uz njega sve biti još nejasnije.
Lutke smo, trebamo li zbog toga naricati?
Ne!
Trebali bismo se pitati zašto, jer će nam biti jasnije što učinismo s dramom bez hora i koja je uopće naša radnja ako smo već dobili katarzu.
Umjesto depresije koja je narcistička bolest – kako na jednom mjestu piše Byung- Chul Han jer ubija eros, tražimo njegov nadomjestak u relativinom pomirenju s laži/ma (Derrida) baš kako bismo izbjegli svoju i depresiju svijeta.
Zato biramo one utopije kojima možda i nismo skloni. Ako smo sami, ubitačna sila depresije nas parodira – baš – do smrti, ali ako se ne pitamo hoće li ona (=smrt) biti sigurna, pa stoga, već drugi dan odustajemo.
Mašemo erosom i erosu kojemu idemo ususret, ali tek onda nakon što smo se kastracijom (za otkupljenje i moralni bijes) osigurali – kontrola je važna. Jedino biramo, hoćemo li birati sebi pripadajuću skupinu: patnika, zastrašenih patuljaka koji se samokažnjavaju kao u slici bolnog bičevanja vlastitog tijela iz dokumentarnog filma „Četiri kćeri“ (što izgleda vjerojatnije pa je lik zapravo i stvarno bolan) ili ćemo se pronaći u liku Rodriga Mendoze, čija katarza je postojala da bi ga vratila samo kratko izgubljenom sebstvu (ljubav kao borba u ime zabrane? zanimljivo, zar ne?) – oba nas dovode do krajnosti katarze s dosljednim suviškom jer smo nevjerodostojni i/li lažni. Nismo sigurno vezani uz hedonizam kao ni uz mazohizam – glasno proklamiranje nam brani!
Idoli kojima se klanjamo nisu dosljedni ideji Vita activa (Hannah Arendt) već su samo krajnosti da bismo se vratili u koloplet lažne katarze zbog narcizma. Zato šutljivo ulazimo u probrano društvo topline lijevog, desnog, svetog, profanog... dok istodobno hedonistički uživamo slasti zakona potreba trenutka izdvojenog iz konteksta. Onoliko koliko nam treba sada, uzimamo, uz i od drugih, da bismo bili – osjećali vlastitu prisutnost uz toplinu.
To su ta Tajna znanja s upitnim stvarnosnim jezikom i gestama, što nije ništa drugo nego religijska opaska koju uzimamo s mjerom dostojnog prihvaćanja u zajednice jednakih ili/ili.
Naime, Mircea Eliade spominje kako „religiozni čovjek poznaje dvije vrste vremena – profano i sveto“ – a mi se silom guramo ondje, ne poznajući kontekste vremena; silno želimo biti religiozni a ne vjerni.
Ako smo već odbacili nihilizam jer smo napredovali, jesmo li svjesni „prevrednovanja“?
Vjeru nitko ne dira ako je razumno ovijena istinom, ideologija koja nas navodno spašava kastracijom je problematična zbog proračunatog pouzdanja u banalnu sliku erosa koju smo rado preuzeli bježeći od smrti, ovozemaljske i onozemaljske a da bijega nismo ni svjesni.
Hoćemo li pronaći sebe u ideji pripadnosti, prevrednovanje nas uči kako ćemo se naći u snazi života bez obuzdavajućih utopija.
-Izmi koje volimo, parcijalno su posjedovanje pod krinkom općeg a zbog straha od onih koji su nam „kao“ daleko/i.
Toplo nam je ondje dok razmišljamo o toj ljubavi koja nas zanosi i napokon uzimamo bajrak, čas jedan pa drugi.
Jaki smo, svoji uz druge, a samo sebi.
Volimo biti prozvana imena za ubojstvo hora.
Hoće nam se. Možemo.
Skloni smo katastrofama jer gode. Onda mislimo kako smo zataškali vlastiti narcizam u vrisci a uime morala da bismo kamenovali, druge umjesto sebe (kome je potrebno uopće?)?
Samo, u svakom slučaju, kamen ima prilično tup zvuk.
