Prije tačno pedeset godina, petoga ožujka 1965, dvojica pripadnika Službe državne bezbjednosti upadaju u kabinet Mihajla Mihajlova, asistenta na Filozofskom fakultetu u Zadru, i hapse ga. Dva dana ranije bila je u Beogradu Konferencija okružnih javnih tužitelja Jugoslavije, na kojoj je predsjednik Republike Josip Broz Tito održao svečani govor. U tom je govoru nepoznatog profesora ruske književnosti proglasio neprijateljskim elementom. Da je predavao u Beogradu ili Zagrebu, možda ne bi bio uhićen: bio bi ukoren, možda bi mu bilo zabranjeno da predaje, bio bi izbačen iz Partije, možda bi mu privremeno zabranili da objavljuje, ali Zadar je mali grad, a u malim gradovima, u provincijskim varošima i čaršijama, sud, policija i rulja svojim postupanjem vođama ispunjavaju i neizrečene želje. Mihajlo Mihajlov osuđen je pred zadarskim sudom najprije na devet mjeseci, a potom i na tri i pol godine zatvora.
Njegovo stradanje započinje skoro idilično: ljeta 1964. izabran je ispred Zagrebačkog sveučilišta da provede pet tjedana u Moskvi, na studijskom putovanju, u sklopu razmjene mladih znanstvenika. Bila je to posljednja godina vladavine Nikite Sergejeviča Hruščova, vrhunac liberalizacije i destaljinizacije sovjetskoga društva. Mihajlov bilježi dojmove i po povratku u Zadar piše dnevničko-putopisnu prozu, pod naslovom “Leto moskovsko”, i štampa je u nastavcima u beogradskom književnom časopisu Delo. U međuvremenu, listopada 1964. Hruščova ruše s vlasti, Brežnjev se uzdiže do časti generalnog sekretara partije, i kako to već biva, započinju reverzibilni procesi, munjevita restaljinizacija društva, i povratak čvrste ruke. Mladi asistent, darovit pisac, nije bio osjetljiv za tu vrstu promjena. Nije imao sluha za logiku povijesti, i bilo mu je suđeno da bude pregažen.
Nakon što je u Delu objavljen prvi nastavak, sovjetska ambasada u Beogradu uputila je prosvjed. Nije to neobično: Moskva je s odmetnutom socijalističkom Jugoslavijom komunicirala, uglavnom, diplomatskim notama i demaršima. Tako će ostati sve do Gorbačova. Kao znak dobre volje prema Brežnjevu, Andreju Kosiginu i Nikolaju Podgornom, zatekao se sitan detalj u Titovom govoru okružnim javnim tužiteljima. A znak dobre volje prema Titu pokazali su zadarski policajci i suci, osudivši Mihajlova. I sve je bilo tako obično, svakodnevno. Postradao je samo jedan čovjek.
“Leto moskovsko” nije neki opasan ni zapaljiv tekst. U ideološkom smislu, Mihajlov nije prelazio granice tada dopuštenog, niti je zaoštravao općeprihvaćenu antistaljinističku retoriku, onu jugoslavensku, ali i onu hruščovljevsku. Spomenuo je, međutim, sovjetske logore, o kojima se pod Leonidom Iljičem Brežnjevom ponovo više nije smjelo govoriti.
Mihajlo Mihajlov rodio se 1934. u Pančevu, u obitelji ruskih emigranata. Po naravi nije bio tvrd ni zaguljen čovjek. Blage, pjesničke naravi, i na neki fatalan i samoubilački način – apolitičan. Ali u zatvoru nije se ponašao kako su od njega očekivali. Umjesto da odrobija svoje, umjesto da uskoro bude pomilovan predsjedničkim ukazom povodom Dana Republike, Mihajlov se uskopistio i uzdigao u principijelnog borca za istinu i pravdu. Nakon prve robije uslijedila je druga, a s njom i interes međunarodnih boraca za ljudska prava za njegov slučaj. Ne bi li ga anestezirali, vratili su mu pasoš, i pustili ga da emigrira u Ameriku. Tamo predaje na različitim sveučilištima, piše i nastupa neovisno od emigrantskih grupacija i masovnih ideologija. Mihajlo Mihajlov bio je slobodan od nacije i nacionalizma, usamljeni borac za slobodu, kojem je bilo stalo da se zna za sovjetske logore i jugoslavenske političke zatvorenike. Nije dopuštao da njegova sloboda ovisi o milosti vladara i o tome je li na vlasti Nikita Sergejevič ili je na vlasti Leonid Iljič. Bio je hrabar čovjek, a njegova hrabrost nikome, nijednoj vlasti ni režimu, pa ni onome na Zapadu, nije mogla poslužiti. Nije pogrešno reći da je bio jedini jugoslavenski disident.
A što je Tito rekao o tridesetjednogodišnjem zadarskom profesoru ruske književnosti, i time mu preusmjerio život? “Zar mi političari moramo uvijek da pokazujemo tko je narušio zakon? Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?” I to je, zapravo, bilo sve: tri rečenice, a u njima trideset jedna riječ. Mihajlo Mihajlov u rusistici nije ostavio traga, nije mu bilo dano da se ostvari kao književni historičar, teoretičar, pisac. Ostvario se, međutim, kao slobodan čovjek. A Titove riječi, samo s drugim, ne više komunističkim, nego profašističkim i fašističkim predznakom odjekuju i danas, slušamo ih od novih vođa, a čuju ih i neki novi tužitelji.
Sve je isto, samo njega nema. Nema Mihajla Mihajlova. Živio je u New Yorku. Sretali su ga i družili se s njim neki moji prijatelji, sarajevski emigranti. Imponirao im je, jer njemu nije bilo teško da ostane ispravan i oko opsade Sarajeva i oko kasapljenja Bosne. Mogao je sve to, jer nije bio nacionalist. Početkom novoga vijeka vratio se iz Amerike i nastanio u Beogradu. Živio je u podrumskom stanu na Obilićevom vencu. Rijetko su ga zvali da istupa u javnosti, iako je bio vrlo društven i uvijek otvoren. Njegovi stavovi nisu odgovarali nijednoj političkoj grupaciji u Srbiji, ali ni u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, zemlju u kojoj je Mihajlo Mihajlov živio i radio, i u kojoj je osuđen zbog neprijateljske propagande. Osuđen je zato što je govorio o Gulagu. Ili zato što je neprikosnoveni vođa pokazao prstom na njega. To ga je najviše pogodilo, iz toga je potekla njegova hrabrost, to je bio trenutak u kojemu se veliki čitatelj književnosti, zaljubljenik u ruski jezik u kojemu se riječi međusobno rimuju lako, pretvorio u junaka našeg doba. Mihajlo Mihajlov nije istrpio da se na njega pokazuje prstom. I dosljedno nije trpio da se na ljude zbog njihova slobodnog mišljenja pokazuje prstom. Umro je u Beogradu, 7. ožujka 2010.
Možda je to glavni razlog što se o pedesetoj godišnjici njegova odvođenja nitko u Zadru, ni na zadarskome Filozofskom fakultetu, neće sjetiti Mihajla Mihajlova, i što se nijedna ulica u tom gradu neće zvati njegovim imenom. Šteta, jer bi to bio znak da je mali Zadar nakon pedeset godina postao veliki. Šteta, jer je sudbina Mihajla Mihajlova sasvim hrvatska, koliko god on ne bio Hrvat: hrvatske su bile presude osnovnog suda, a potvrđivao ih je Vrhovni sud SR Hrvatske. Već to je mnogo više od onoga po čemu se ovdje svojataju Srbin Nikola Tesla i Bosanac/Jugoslaven Ivo Andrić. A na neki način od njihovog je veći i doprinos Mihajla Mihajlova hrvatskoj zemlji i njenoj kulturi. Taj doprinos staje u dvije rečenice. Čovjek ima pravo da bude slobodan, makar pri tom ostao sam. Nema za društvo važnije i dragocjenije slobode od slobode onog usamljenika u kojeg narod (puk, rulja, svjetina…) preko svojih vrhovnih izaslanika upire prstom.
jergovic
