Blagoslovljeni da su javni servisi naših istočnih susjeda, Bosne i Srbije, te smo u posljednja dva tjedna lipnja na televiziji mogli pratiti Kup Konfederacija u nogometu. Riječ je o natjecanju u kojemu, uz domaćina, sudjeluju prvaci svih kontinenata, uključujući i aktualnog prvaka svijeta, a redovito se odigrava između dva svjetska prvenstva, na stadionima buduće zemlje domaćina. Ovoga puta, bio je to Brazil, najmoćnija nogometna nacija otkada postoji taj sport i otkako se, od 1930, svake četiri godine održavaju svjetski šampionati. Radmanuša nije Kupu Konfederacija pridavala pažnju vjerojatno zato što nisu nastupali Vatreni, ali ne bi to bilo vrijedno spomena da se nije igralo, eto, baš u Brazilu.
Brazil je peta najprostranija zemlja svijeta, ali samo formalno. Veliki dio njegove površine zauzima Amazonska prašuma, tako da ne bi bilo krivo reći da su Brazil pluća svijeta. Čovječanstvo diše na Brazil, a kako je zrak besplatan, od te činjenice kapitalisti u toj zemlji nemaju baš nikakve koristi. Zato i sijeku Amazon. Brazilaca je, kažu, sto devedeset milijuna. Zemlja je to izrazitog rasnog šarenila, s gotovo podjednakim brojem bjeloputoga i smeđoputog stanovništa, koja će za devet godina proslaviti dvjestogodišnjicu samostalnosti. Politički, bila je to nestabilna zemlja, nesigurne demokracije, vojnih udara i diktatorskih režima, sve dok na izborima 2002. nije pobijedio Luiz Inacio Lula da Silva, ljevičar i sindikalist – a u Brazilu su sindikalisti, kao i biskupi, vrlo ozbiljni ljudi – nakon čega je zemlja doživjela snažan ekonomski uzlet, ali i neku vrstu rekomponiranja vlastite kulturne tradicije i društveno-političkoga identiteta. Nakon isteka drugoga mandata Lule de Silve za predsjednicu je, s vizijom političkoga kontinuiteta, izabrana Dilma Rousseff.
Ne samo zbog moćnoga zaleđa portugalskog jezika, Brazil je zemlja velike kulture i književnosti. Ime pisca Jorgea Amada svjetski je poznato, a u hrvatskom se prijevodu prvi puta pojavio još 1959, s romanom “Kapetani pješčanog spruda”, u izdanju zagrebačke Zore i u prijevodu Ladislava Grakalića. Bilo je to u jednoj sjajnoj ediciji svjetskih pisaca sa svih kontinenata – svojevrsnom književnom kupu konfederacija – koju je uređivao Novak Simić. Pedeset četiri godine kasnije, prije nekoliko mjeseci, u izdanju Naklade Ljevak i u prijevodu Tanje Tarbuk izašao je Amadov roman “Gabrijela, klinčić i cimet”. U tom vremenu izlazili su u Zagrebu, kao i u Beogradu i Sarajevu, antologijski pregledi brazilske književnosti, ta zemlja se i u našim provincijama pročula po glazbi i filmu, a jedan važni južnoslavenski pjesnik i prevoditelj, koji već dva desetljeća živi u Zagrebu, godinama je bio nastanjen u Brazilu. Istina, njegovi razlozi manje su se ticali književnosti, a više čuda brazilskoga fudbala. Pjesniku je ime Sinan Gudžević.
Dok su se igrale utakmice Kupa Konfederacija, u Brazilu su trajali veliki i vrlo masovni prosvjedi protiv nogometa. Tačnije rečeno, protiv Svjetskoga prvenstva u nogometu, koje bi se trebalo održati sljedeće godine. Gnjev širokih narodnih masa, ili tačnije rečeno, gnjev osviještenog građanstva usmjeren je, dakle, protiv onoga u čemu su Brazilci najbolji na svijetu. Ako bismo se služili jezikom i umom Bože Skoke i ostalih branimira bilića, Brazilci se bune protiv onoga “po čemu su prepoznati” i čime su “brendirani” među svim drugim zemljama, nacijama i državama. Poslužimo li se, pak, vokabularom i pameću Zdravka Mamića, moglo bi se reći da demonstriraju protiv svoga najznačajnijeg izvoznog proizvoda, jer, to znamo i sami, brazilsko živo meso zrakoplovima se prevozi u Europu, gdje se ponekad rebrendira, i pretvara, recimo, u Vatrene, dok se u boljim i skupljim slučajevima nakon isteka roka upotrebe preprodaje u Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Poslužimo li se mudrošću i rječitošću Ive Josipovića ili Zorana Milanovića, nogometaši su najbolji brazilski ambasadori u svijetu. Pa što onda bi tom svijetu da izađe na ulice demonstrirati protiv svojih ambasadora?
Demonstranti na ovo daju vrlo precizne i jasne odgovore: svjetsko nogometno prvenstvo koštat će Brazil čudovišno mnogo javnoga novca, a eventualnu zaradu pokupit će Fifa, te domaće i bjelosvjetske kapitalističke korporacije. Ljudima, dakle, smeta što financiraju nešto od čega neće imati ama baš nikakve materijalne koristi, osim što će brazilski bogataši zahvaljujući nogometnom prvenstvu postati još bogatiji. Pritom, u zemlji se smanjuje izdvajanje za obrazovanje i prosvjetu, da bi se, je l’ te, ojačala investicijska sposobnost nadirućega brazilskog gospodarstva, koje danas djeluje obećavajuće poput sedamnaestogodišnjeg Pelea na Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj. E, ali ljudi koji demonstriraju željeli bi da obećanje ekonomskog napretka bude upućeno svima a ne samo njima – da parafraziramo slogan jedne bivše lijeve stranke. Uzalud predsjednica Rousseff tvrdi kako se Svjetsko prvenstvo ne financira državnim, dakle federalnim novcima, od kojih se financira obrazovanje, nego sredstvima pojedinih saveznih država, gradova i lokalnih zajednica. Prosvjednici, kao i ona, znaju da je to isti novac, javni novac.
Osim svijesti o zajednici i o zajedničkom interesu – kakvu u današnjoj Hrvatskoj teško možemo i zamisliti – brazilska je građanska pobuna važna i zbog razlike u shvaćanju nacionalne i kulturne prepoznatljivosti, u odnosu na, recimo, Hrvatsku. Nasuprot Boži Skoki, Zdravku Mamiću ili Ivi Josipoviću, koji u nogometu i u nogometnim pobjedama vide nacionalno samoostvarenje najvišega ranga, stotine tisuća Brazilaca, čak i onaj najmanji i najneobrazovaniji među njima, pojam brazilske nacije doživljavaju nešto šire. Za razliku od spomenute gospode, ti Brazilci uopće ne žele biti prepoznatljivi po nečemu od čega neće biti društvene koristi ili što nije dio kulturnoga identiteta, u užem smislu riječi. Pobunivši se u korist obrazovanja, a protiv nogometa, Brazilci se bune u korist Jorgea Amada, svjesni da od bogaćenja pojedinih ljudi, bili oni genijalni nogometaši ili trgovci oružjem, zajednica nema koristi, i da je ludo kada zajednica investira svoj novac u njihovo bogaćenje. Zanimljivo da je toga svjestan i jedan od najvećih nogometaša naših života, Romario de Souza Faria, koji se pridružio pobuni protiv međunarodne nogometne federacije i brazilske države koja joj financijski pogoduje.
Šteta što se na Radmanuši nije pratio Kup konfederacija, ne samo zbog velikog nogometa, nego i zbog odjeka onoga što se događalo izvan stadiona, a što se, također, na Hrvatskoj televiziji slabo i nikako pratilo. Poučno bi bilo, barem u pedagoške svrhe, kada bi naši ljudi vidjeli kako su se Brazilci spremni odreći nogometa zarad nečega što je od nogometa važnije. Možemo to nešto nazvati pravdom. Ili kao u jednoj već zaboravljenoj televizijskoj reklami – novom pravednošću.
Izvor: Jergovic
