Nakon što je 6. prosinca, u popodnevnim satima, smijenila svog savjetnika za medije Milana F. Živkovića, ministrica kulture Andrea Zlatar prestala se javljati na telefon. U sljedećih skoro mjesec dana, iz Ministarstva kulture nisu odgovarali ni na pisana obraćanja hrvatskih novinara, a jednako je nedostupna bila i glasnogovornica Ministarstva. Za to vrijeme, iz baze su stizala pisma podrške smijenjenom savjetniku, a jedina je, glasno, ministričinu odluku podržala njezina stranačka šefica, dovladarica HNS-a, Vesna Pusić, naglasivši da je “maloga” trebalo čim prije izbaciti van.
Puna tri tjedna nije se znalo što je sa Živkovićem, je li na Golom otoku ili je u Sibiru, ni zašto su zamrle javne aktivnosti Ministarstva, a onda je glavni urednik Zareza u autorskoj emisiji urednice kulture HTV-a Drugi format (naglasak na izbeljenom a: formaaat) kazao da ministrica kulture uopće nije smijenila savjetnika Živkovića, nego je to bio “spin” korporacijskih tabloida, tojest Jutarnjeg lista. Zašto taj spin ministrica nije sama demantirala, to nije rekao. Kao ni zašto nije demantirala samu sebe, te zašto je dopustila da tabloidni spin dovede u zabludu čak i gospođu Pusić. No, kako je Andrea Zlatar ostala nijema i na nalaze glavnoga urednika Zareza, te nije ni njega demantirala, mogli smo zaključiti da je doista i odustala od smjene savjetnika Živkovića, ili tačnije rečeno: nanovo ga je postavila na istu funkciju, te je vijest o tome javnosti odaslala putem glavnoga urednika lista kojem je dugogodišnja pokroviteljica, a sve do postavljenja na ministarsko mjesto, i direktorica.
I doista, nekoliko dana kasnije, Živković se pojavio u punome medijskom i savjetničkom sjaju, a Andrea Zlatar izašla je iz stroge klauzure te se, suprotiva svim tabloidnim spinovima, odala “intimnoj ispovijesti” u jednome uglednom tjedniku. “Puna sam strasti kao da je ’68.”, izjavila je, valjda se sjećajući kako je kao napredna šestogodišnjakinja, u ime starije vrtićke skupine upućivala podršku studentskome štrajku, da bi u nastavku publici odgovorila i što je radila za Božić, a gdje će ići za Novu godinu. Također, profesorica Zlatar je kazala i da bi joj odgovaralo kada bi između posla i kuće imala “neki međuprostor samoće”… Iz vunbaciteljice se pretvorila u kueljovsku dušicu: čuj, međuprostor samoće!
Izlazeći na tren iz svoje intime, ministrica se, više ovlaš, obratila i nekim svojim kritičarima, te je analizirala izostanak “pregleda najboljih kulturnih događaja godine”, konstatirajući da su se mediji ovaj put usmjerili “na rad Ministarstva, a posebno rad ministrice”. Istina, u stvarnosti su neke novine objavile pregled najvažnijih kulturnih događaja u 2012, ali zašto bismo se držali stvarnosti kao pijan plota? Jedino o čemu ministrica nije ništa rekla u svojoj “intimnoj ispovijesti” jest povratak savjetnika Živkovića. To za nju, očito, nije tema, ili je već sve rekao glavni urednik Zareza, pa mu ona ne bi ugrožavala kopirajt.
Nikada nećemo doznati zašto je Andrea Zlatar smijenila Milana Živkovića. A nije nam osobito zanimljivo ni zašto ga je nanovo instalirala. Je li joj to naložio Živkovićev stranački šef Zoran Milanović, koji, valjda, sad nema vremena da za čovjeka pronalazi novo zaposlenje, ili se ministrica zbog nečega sama predomislila – ipak je Živković njezin izbor – to, zapravo, nikoga nije briga. Osim, možda, Vesne Pusić, koja je, zahvaljujući Zlataričinim egzibicijama, najprije ispala nepristojna seksistkinja, da bi, ni mjesec dana kasnije, ministrica kulture od nje pravila budalu. Tem je “maloga” vratila na njegovo mjesto, tem je profesoricu Pusić, izravno ili neizravno, svela na tabloidni spin. Ali nas, pošteno govoreći, ni za to nije briga.
Nikoga u Hrvatskoj, osim usko zainteresirane skupine klijenata ili posvećenika, nije briga hoće li, ili neće, Milan F. Živković biti savjetnik za ovo ili će biti savjetnik za ono. Kako nije prepametio, neće od njega biti ni koristi ni prevelike štete. Ali je bizarno kada klijenti profesorice Zlatar, abonenti Ministarstva kulture, stipendisti i autori genijalnih dijela hrvatske književnosti u nastanku (uvijek i samo – u nastanku), članovi književnih vijeća koji se, mrtvi hladni, bave otkupom vlastitih knjiga, donose ideološke sudove o onima koji su daleko i od blagajne njihova ministarstva i od njihovih savjetničkih položaja. I pritom s proračunskih i političkih pozicija aktualne vlasti u državi, a pogotovu u Ministarstvu kulture, izigravaju samima sebi i svojim bogatim sinekurčinama ljutu ideološku opoziciju. Oni su komesarijat koji postavlja i smjenjuje sve svoje savjetnike.
Andrea Zlatar visoka je dužnosnica stranke koja slijedi nauk i praksu ekonomskoga neoliberalizma i zastupa stavove i interes poslodavaca i krupnog kapitala, nasuprot sindikata i radničke sirotinje. U skladu s neoliberalnom doktrinom, ni profesorica Zlatar nije ideološki osobito gadljiva. Rado će sudjelovali u radu žirija koji Ivana Aralicu nagrađuje za ukupno životno djelo, spremno će, kao autorica, raditi na enciklopediji u kojoj je Ante Pavelić predstavljen, isključivo, kao “političar, publicist i romanopisac”, da bi zatim, kao ministrica, hvalila uzornu dezideologiziranost istoga djela. Javnim potjernicama protiv onih koji ne pripadaju njezinom serklu, stvaranju crnih lista i progonima u hrvatskoj kulturi – kakve provode ljudi iz njezina društva – Andrea Zlatar će pridonijeti u skladu sa svojom naravi, uglavnom pasivno. Skrbeći da interesi njezine klijentele ničim, pa ni grubom riječju, ne budu ugroženi. Tako je, u “intimnoj ispovijesti” za sve svoje u Zarezu kazala i: “nisu oni moj podmladak nego učitelji”. Nije li indiskretno takve intimnosti iznositi u javnost? No, dok je ljudi koji su ideološke stavove zamijenili intimom, bit će i tabloida.
Izvor: Jergovic
