Izbori kulturnih događaja godine, najvažnijih knjiga, izložbi, koncerata, u kojima sudjeluju oni koji u nekoj zemlji stvaraju živu kulturu ili su samo njezina publika, uobičajeni posvuda, ove su godine u Hrvatskoj znakovito izostali. Umjesto toga na sve se strane objavljivalo tko je sve u 2016. umro. I kao što se starčadi u kakvom hospiciju čini da je umrlo već sve što je u njihovo vrijeme živjelo, te da je umirati puno normalnije i ispravnije nego živjeti, tako su i ovi naši medijski djelatnici spremni svoju publiku uvjeravati da se nikad nije umiralo toliko kao prošle godine, da je smrt u 2016. imala zlatnu žetvu i da nam se slavnima i zaslužnima i nije događalo ništa osim umiranja. A stvar je, zapravo, opet tako prosta i banalna: najlakše je i najsigurnije naokolo lijepiti smrtovnice. U zajednici i kulturi u kojoj izostanu svi drugi – recimo, estetski i etički – kriteriji, ostaje samo kriterij smrti. Viva la muerte!, čuje se sa stranica naših tabloida, s internetskih portala i televizija. Viva la muerte!, prolama se sa svih strana, dok neka druga Hrvatska pomalo i poskrivećki – živi.

Predzadnjega dana te godine u Hrvatskom se narodnom kazalištu događalo čudo. Na sceni se, pred prepunim gledalištem – s istina mnogo preživjelih zaslužnika i slavnika, s onima koji su se obukli kao za dobar pogreb, ali i s ponešto žive publike – odvila “dramska suita u tri stavka”, naslova “Ljudi od voska”, pisca Mate Matišića i redatelja Janusza Kice. Riječ je o Matišićevoj dramskoj autofikciji, o tri priče u kojima glavni junak, imena Viktor, preuzima sve okolnosti iz Matinog stvarnog života, i zatječe se u situacijama koje su dijelom zbiljske, dijelom potpuno izmišljene, ali su po svemu takve da se Mati baš takve mogu dogoditi. Nikakvog tu ekshibicionizma nema: tek odiranje vlastite kože naživo, obračun sa samim sobom, nešto što u nas baš nije uobičajeno, a preduvjet je ne samo za veliku književnost nego i za osobnu i društvenu katarzu. Ono što je važno čovjeku, bit će važno i ljudima. Ako se ne žele baviti katalogiziranjem i slavljenjem smrti.

U prvoj priči muzičaru i piscu jednoga dana na vrata dolazi sredovječna gospođa iz Srbije – igra je Ksenija Marinković – ljubazno mu nudi razgovor u četiri oka, on neće, nema tajni pred svojom ženom, dobro, kaže ona, i tu se odvije intimna drama koja je, zapravo, u zbilji moguća i vjerojatna. U ona davna vremena dok je bio klinac, Viktor je, a ustvari Mate, imao tinejdžerski bend, koji je žario i palio po Jugoslaviji, pa je tako Viktor, a zapravo Mate, završio jedne noći u hotelu Union u krevetu s vrlo mladom obožavateljicom. Te je noći ona začela, i sad mu, trideset i koju godinu kasnije, dolazi s molbom da udomi i sakrije njihova zajedničkog sina, inače trostrukog ubojicu, za kojeg on, evo, prvi put čuje.

Sve je tu zastrašujuće stvarno, i “Prva ljubav”, i “Hej mala cakana”, i Matine drame i džez, i društveni kontekst u kojemu se intimna priča odvija. Lik koji igra Ksenija Marinković, Jevresa, Beograđanka rodom iz Pirota, alkoholičarka, udovica, u svakom pogledu deklasirana žena, na prvi će se pogled, površan i ćorav, nekom učiniti zbirom predrasuda o Srpkinji, kakvu može imati jedna smrtoljubna susjedska kultura. Ali način na koji se ova priča odvije, u svojevrsnom intimnom i društveno-političkom obratu, ali i u preokretu iz crne komedije u tragediju, donosi i nešto što bi dovoljno pažljivom gledatelju moglo biti šokantno: ta grozna žena, puna općih i općenitih mana i nesavršenosti, ustvari ne samo da je jedinstvena, velika i sama poput matera iz antičkih tragedija, nego je mnogo bolja i ispravnija od Viktora, a ustvari Mate, kojeg igra Goran Grgić.

To je priča o djeci koja nas vežu, rođenoj i nerođenoj, u koju je upisana i poticajna i provokativna rasprava o abortusu – i to iz kršćansko-katoličke perspektive – ali i o razumijevanju koječega što je društveno neprihvatljivo, pa onda samim tim i nerazumljivo. Što da učiniš kada jednoga dana postaneš otac odrasloga sina, koji je još i Srbin. Ali ne samo da je Srbin, nego je i bivši glumac u pornofilmovima. I nije samo to, nego je trostruki ubojica. Ali ni to nije kraj: on je netko tko te se tiče kao što te se malo toga u životu ticalo. On je zrcalo u kojemu si se ogledao i od dobrog, mirnog i ispravnog čovjeka postao nevoljnik i gad. Dok ona, njegova majka, nekadašnja djevojčica iz hotela Union, sakuplja odjeću koja je za njim, mrtvim, ostala na sceni. (To sakupljanje odjeće, kao i još ponešto u ovoj predstavi, jedva se emocionalno preživi. Ali nije li dobro upravo ono što se jedva preživi?)

Druga priča je iz Viktorova, a zapravo Matina, zavičaja. Pisac dolazi na nekoliko dana u Ričice, gdje se istovremeno odvijaju svadbe i sahrane. Umire se od droge, a ženi se Ukrajinkama i Moldavkama, koje dovodi provodadžija dobra srca. Naravno, za dobre novce. Drama koja se tu odvije je, pored ostalog, Matišićeva autorefleksija na temu zavičaja i zavičajne književnosti. Jer on je to – zavičajni pisac, čiji junaci i likovi, stvarni i fikcionalni, imaju problem s tim što ih crno prikazuje. Oni, naime, ne shvaćaju ono što ne shvaća ni publika, a s publikom ni nacionalni ideolozi, da drukčije ne može. Svaki je zavičaj crn, kao što je crna svaka udovička crnina, jer ono što nije crno zavičaju nije ni nalik. Ono što nije crno, to nas se ne tiče, to nije naše. Nas koji priču pričamo ili nas koji se u njoj prepoznajemo. Samo jedna je tema piscu delikatnija, važnija, ali i politički te na svaki drugi način provokativnija od zavičajne teme: on sam, njegova glava, duša i koža.

Treći stavak suite, treća priča Matišićeva odiranja vlastite kože, u svakom je pogledu i najšokantnija. Ono što je tu učinio nadilazi skandale kakve je svojim austrijskim zemljacima priređivao Thomas Bernhard. Sjećate se, naime, kako je prije nekog vremena prostrujala vijest da je Mate Matišić adoptirao dvije djevojčice, kćeri svoga pokojnog prijatelja, filmskog redatelja Krste Papića. I sjećate se, naravno, kako se naša javnost raznježila nad tim događajem, nalazeći u Mati živoga sveca i iskupitelja društvenih grijeha. On je sad krenuo upravo od te javne reakcije, pa nastavio preko ženskih magazina i tabloida koji su svojedobno objavljivali senzacionalne reportaže i ispovijesti najstarije hrvatske rodilje, da bi preko dvije smrti došao do sebe i svojih motiva za usvojenje djevojčice (koja je u priči – jedna).

Gledatelj u početku ne vjeruje što mu se to zbiva pred očima, što to vidi i čuje. Možda je pomalo i gnjevan što ga se – upravo njega, gledatelja – ovako razotkriva i razobličuje, pa bi nešto, kao, i prigovorio piscu što tako rasipa ne samo svoju intimu, nego i intimu sebi bliskih, pokojnih i živih osoba. Onda se osvrne na publiku, a publika ništa, kao da ne konta što joj je to pod nosom, umjesto da skoče i zaurlaju. Jesu li to ti premijerni ljudi samo jako pristojni ili misle da ih se ovo ne tiče, jer nisu kupovali one klizave ženske magazine, niti su išta čuli o cijeloj toj priči?
Velika se igra odvije između Viktora i Jasne, udovice velikog umjetnika Karla, psihijatrice koja umire od raka i pokušava svoje dijete udomiti kod prijatelja svog pokojnog muža, Viktora, a zapravo Mate. Nju igra Alma Prica, na kojoj u jednom trenutku i stoji cijela predstava.

Ono što se izgovori između to dvoje ljudi, što je samo tekst jednoga dramskog komada, ali se onda kroz predstavu proširi poput infekcije i gledatelja zahvati dublje nego što to obično čine kazalište ili književnost, vjerojatno bi se dalo prepričati, no nije za novine. Valja to čuti i vidjeti, i onda nositi u sebi.

Intimna vivisekcija koju je Mate Matišić nad sobom proveo, a Janusz Kica je genijalno inscenirao, od publike – ili onoga njezinog manjeg dijela koji nešto vidi i razumije – ne stvara voajere, nego aktivne sudionike u postupku, koji gledaju predstavu tako što odiru, svatko sebi, kožu s leđa. To je, naime, jedini način sudjelovanja u ovome činu. Pritom, svaki taj rez skalpelom, svaka scena u predstavi, u svom najdubljem intimizmu istovremeni je oblik društvenog komentara, angažiranog kazališta u najboljem smislu te riječi. Tako “Ljudi od voska” govore o Srbima i Hrvatima, o invalidima domovinskog rata, o Bošnjakinjama koje se predstavljaju kao Ukrajinke, jer je, ipak, zgodnije biti pravoslavni nego musliman, o predrasudama ateista prema katolicima, o zamkama olake moralne superiornosti, o stanju u kojem se 30. prosinca 2016. zatekao ovaj naš svijet… Ova predstava govori o tome zašto ove godine samo u hrvatskim novinama i na hrvatskim televizijama nije bilo izbora kulturnog događaja godine, nego su se pobrajali mrtvi i veličala smrt.

Što više živim i gledam, sve se više divim i sve više poštujem prosječne i slabe glumce, ali koji imaju oči i dušu, pa vide i osjete kako su na sceni pokraj njih neki veliki, moćni, veličanstveni. Umjesto da slave smrt, oni za njih rade. Takvi spašavaju kriterije ovoga svijeta. Oni se znaju diviti. U “Ljudima od voska”, zahvaljujući Januszu Kici, koji to može zahvaliti Mati Matišiću, nije bilo tih prosječnih i slabih. Kao u nekom obasjanju, svi su bili veliki i moćni. Ne znam koliko ih je bilo na sceni, ali rekao bih da ih je bilo trideset i šest, i da je te noći na njima opstajao svijet. Jeb’o sve mrtve u 2016. kakva je to bila predstava! Mrtvi su je vidjeli, pa su mi i psovku već oprostili.



jergovic