Kako ne osjećam nikakvu ljubomoru prema živim hrvatskim piscima i njihovu djelu, tako nemam zlih osjećaja ni prema spisima čuvenoga generala i industrijalca Slobodana Praljka. A ne mogu ih ni imati, jer naslove “Agresija Bosne i Hercegovine na Hrvatsku” ili “Kako je srušen Stari most u Mostaru” – spomenimo samo ta dva, uopće nisam čitao. Ali zato jesam dopis koji je 6. studenog 2008. Ministarstvu financija uputila državna tajnica u Ministarstvu kulture mr.sc. Nina Obuljen. Povod je bio zahtjev upravo generala Praljka, ustvari njegove privatne izdavačke kuće “Oktavijan d.o.o.”, da se njegova djela oslobode poreza na dodanu vrijednost, kojega su, prema važećem zakonu, oslobođene sve knjige. No, tajnica Obuljen tim povodom otpovraća: “Obavještavamo Vas da je Vijeće za knjigu i nakladništvo na svojoj sjednici razmotrilo Vaš upit i zaključilo da se radi o brošurama koje se ne mogu smatrati knjigama”.
Logika na koju se poziva u svome odgovoru jasna je i civilizacijski vrlo drevna: ne može se svaki uvezani svezak papira, makar ti papiri bili prekriveni slovima ili slikama, smatrati knjigom, jer nije uvez, meki ili tvrdi, ono što knjigu čini knjigom. Što se tiče ministra mr. Bože Biškupića i Ministarstva kulture kojim je upravljao, time je slučaj bio okončan.
Ali ni pune četiri godine kasnije, u službenom dopisu Ministarstva kulture, pod novom, demokratskim izborima legitimiranom upravom, “Oktavijanu d.o.o.” i Slobodanu Praljku poimence, piše: “primili smo Vašu molbu za revidiranje mišljenja koje je Ministarstvo kulture 2008. godine uputilo Ministarstvu financija o Vašim autorskim knjigama koje ste nam ponovo dostavili u prilogu.” A u nastavku stoji ljubazno prihvaćanje Praljkove preporuke: “Ukoliko Ministarstvo financija zatraži od Ministarstva kulture mišljenje o Vašim knjigama dužni smo se pozvati na UNESCO-vu definiciju knjige koju i Vi navodite u svom dopisu te na klasifikaciju Nacionalne i sveučilišne knjižnice prema kojoj su Vaše knjige uvrštene u zbirku o Domovinskom ratu kao knjižna izdanja.” I tako je, na nedvosmislen način, dezavuirano mišljenje Vijeća za knjigu i nakladništvo, na koje se 2008. pozivala mr.sc. Nina Obuljen. Knjigom je postalo nešto što prethodno knjigom bilo nije.
U načelu, trebalo bi se raditi o jednostavnom slučaju: u skladu s političkim promjenama u državi, te činjenicom da je mr. Božu Biškupića zamijenila prof.dr.sc. Andrea Zlatar, mijenjaju se tumačenja pojedinih zakonskih odredbi. Dok se u Vladi dr. Ive Sanadera očito nije držalo do kulturnih prinosa Slobodana Praljka, u Vladi Zorana Milanovića zapuhali su neki drugi vjetrovi. I kao što rekosmo: nemam zlih osjećaja prema Praljkovome djelu i kulturnom prinosu. Iznad svega poštujem činjenicu da iza kulturnih koncepata prof.dr.sc. Andree Zlatar stoji nacionalna kulturna elita, čija ju je aklamacija “izvikala” na mjesto ministrice, i prati je u svim njezinim odlukama. Toliko je to notorno, kako u pogledu demokratskih procedura i njihova utjecaja na promjenu kulturne politike, tako i u načinima na koji se stvaraju i konfiguriraju kulturne elite, da se ovom stvari nikada ne bih ni bavio. To što nisam sudjelovao u aklamacijama ili što je moje mišljenje o restauratorskim zahvatima generala Praljka nad orijentalnim, otomanskim starinama grada Mostara, ponešto različito od novopromoviranih tendencija Ministarstva kulture, nipošto nije dovoljan povod za razmatranje cijeloga slučaja. Uostalom, slučaja i ne bi trebalo biti: ono što mr. Biškupiću i mr. Obuljen nije knjiga, prof.dr.sc. Andrei Zlatar jest.
E, ali ima tu jedan sitni problem: članica onoga Vijeća za knjigu i nakladništvo, koje je 2008. zaključilo da Praljkovi spisi nisu knjige, bila je i – prof.dr.sc. Andrea Zlatar. Tada je odlučno tvrdila jedno, a danas odlučno zastupa drugo. Što se u međuvremenu promijenilo? Kako je i zašto Andrea Zlatar promijenila mišljenje o formi i o intelektualnom formatu spisa Slobodana Praljka? Je li u međuvremenu, možda, pročitala Praljkove “knjige”, pa su joj se svidjele? I znači li to da je Praljak neka vrsta hrvatskoga kulturnog disidenta iz onih strašnih vremena sanaderizma, kojega će ovim činom Ministarstvo kulture rehabilitirati, kao nekog hrvatskog Brodskog i Solženjicina?
Ista Unescova definicija knjige, na koju se Zlatar poziva 2012, bila je važeća 2008, jednake su bile i klasifikacijske metode u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a kako Slobodan Praljak nije izmijenio ni jednog zareza u svojim spisima – što nije ni mogao, jer ih nije nanovo tiskao – ništa se u međuvremenu nije promijenilo, osim prosudbe prof.dr.sc. Zlatar. Kako je riječ o uglednoj komparatistkinji, ekspertkinji za žanrove s ruba fikcije i nonfikcije, za dnevnike, epistolare i autobiografije, kojima, makar semantikom naslova, pripadaju “Agresija Bosne i Hercegovine na Hrvatsku” i “Kako je srušen Stari most u Mostaru”, bilo bi, čak i sa stručne strane, očekivano da Andrea Zlatar napiše koju o reviziji svoga mišljenja u odnosu na djelo Slobodana Praljka. Zaslužuju to pisac Praljak i njegovi vjerni čitatelji, kao i kulturna javnost, koja zajednički, na svojim rukama, ama na jagodicama prstiju nosi prof.dr.sc. Zlatar prema zajednički zacrtanim kulturnim ciljevima.
Izvor: www.jergovic.com
