Ime Bojana Stupice (1910-1970), predratnog studenta arhitekture, antifašista, zatočenika talijanskoga koncentracijskog logora, jednako je u temeljima modernoga srpskoga koliko i hrvatskog teatra. Režirao je, ravnao kazalištima, predavao, pa čak i projektirao zgrade (autor je arhitektonskog rješenja beogradskoga Ateljea 212). Nitko kao Stupica nije utjecao na kazališnu poetiku socijalističke Jugoslavije i ničiji se utjecaj nije osjećao tako dugo. Sve do današnjih vremena, i već puna četiri desetljeća nakon njegove smrti. I još nešto: ničije ime, kao Stupičino, nije ostalo izvan svih postjugoslavenskih nacionalističkih prijepora. Ni Srbi, ni Hrvati nemaju s njim nikakvih problema. Možda zato što je bio Slovenac, rođeni Ljubljančanin, i vazda mu se to poznavalo u govoru i naglasku.
Ali nećemo danas o Bojanu Stupici, nego o njegovome učeniku. Vrlo kratko, u dvije školske godine, sredinom pedesetih, maestro je predavao na zagrebačkoj akademiji, kada je zapazio jednoga naročito talentiranog Gavellinog studenta, pa ga je odlučio preko reda i mimo boljih akademskih običaja uključiti u ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta. Znate sami koliko je to rizično, znate barem iz nogometa – te posljednje hrvatske umjetnosti – da od igrača koji prerano budu gurnuti u seniorsku momčad Hajduka ili Dinama, obično nikada ne bude ništa. Isto je i s glumcima. Ali Stupica ne bi bio Stupica da nije znao procijeniti i svojom procjenom zadužiti hrvatsku kulturu kao malo koji menadžer, intendant ili antologičar u njezinoj povijesti. I danas, kada ni sama sebi više nije važna, i kada se u naopakoj državi, pod vladavinom tihe hunte, guši u svome provincijalizmu, takva hrvatska kultura uživa plodove jedne pedagoške procjene Bojana Stupice. Jer i danas, kad ne snima ništa, nego sjedi u svome lijepom iličkom stanu i, eventualno, razgovara s Dobroslavom Silobrčićem, Relja Bašić je aktivna kulturna činjenica. Umjetnik, a istovremeno i živo umjetničko djelo, kakvih je malo, među glumcima ili plesačima, jer on, Relja, već cijelih pola stoljeća predstavlja metaforu, utjelovljenje i ovaploćenje, da upotrijebimo tu lijepu srpsku riječ, hrvatske i zagrebačke govorne, glumačke, ali i građanske geste. Nije to samo stvar talenta, još manje stjecaja kazališnih, filmskih ili historijskih okolnosti: Relja Bašić je godinama vajano, uzgajano i podizano djelo marljivoga Gavellinog i Stupičinog studenta Relje Bašića. U Relju Bašića je Relja Bašić uložio više energije i truda, u stotinama filmova i kazališnih predstava, u dobrim, pristojnim ili očajnim produkcijama, na svim velikim jugoslavenskim pozornicama i na pozornicama zapuštenih i prašnjavih domova kulture po unutrašnjosti. I rezultat je na kraju fantastičan. Veće je, te za hrvatsku i sve južnoslavenske kulture važnije, umjetničko djelo živ glumac Relja Bašić, nego sve što je izvajao Ivan Meštrović i što se ovih tjedana, u okviru jedne turističke ekspedicije Ministarstva kulture, pokazuje po Francuskoj.
U Silobrčićevom razgovoru s Reljom Bašićem pojavljuje se jedan po nas neugodan detalj: Relja, kaže, ne može iz stana, jer nema lifta, a lift se ne može ugraditi zbog, je li tako, zaštite spomenika, urbanističkih planova ili izgleda fasada na javnim objektima… Tako su, naime, rekli nadležni. Bit će da su bili jednako birokratski precizni, kao i Bojan Stupica kada je izdiktirao, potpisao i ovjerio odluku da se student Relja Bašić primi u ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta. Samo što se to dogodilo na počecima jedne kulture, a odluka o liftu za Relju Bašića donesena je na njezinom kraju. Nezgodno je to zato što se neki od nas još sjećaju što se događalo u međuvremenu. A to sjećanje čovjeka nekako učini odgovornim. Naime, živima je pa i svejedno hoće li Meštrovićeve skulpture izaći iz depoa, ali živima nije svejedno hoće li živ Relja iz svoga stana, na Ilicu. Šteta bi bilo ne reći: Ministarstvom kulture, na žalost, upravljaju mrtvaci te iste kulture.
Ali što se sve događalo između dvije birokratske odluke, koje su upravljale sudbinom jednoga glumca, prve o umjetnosti i druge o liftu? Svojedobno, Relja Bašić je najavljivao pisanje memoarske knjige, ali izgleda da se nije odvažio. Ili ga – što je, također, vjerojatno – sudbina nije dovoljno pritisnula. Kao što sudbina jest pritisnula njegova povremenog filmskog partnera, beogradskoga glumca Bekima Fehmiua da u dva toma napiše svoj životopis, jednu od najsnažnijih knjiga srpskohrvatske (i albanske) književnosti u zadnjem desetljeću. I tu je, čini mi se, razlika u načinu na koji su svoje velike umjetnike “pritiskali” Zagreb i Beograd. Bekima je nacionalističko bjesnilo srpske kulture odvratilo od glume i izlaska iz stana, među sve te ljude, a Relji je hrvatska kultura, u ime zaštite hrvatske kulture, uskratila lift i izlazak iz stana. Prvo je za pisanje memoara, ipak, inspirativnije.
Kada bi Hrvatska televizija bila drukčija nego što jest, netko bi već napravio retrospektivu filmova Relje Bašića, koja bi mogla biti i mala filmska povijest Hrvatske i Jugoslavije. Evo kako bi to izgledalo izbjegnemo li sva opća mjesta ili po stotinu puta prikazane klasike (“Koncert”, “Rondo”, “Tko pjeva zlo ne misli”…). Započnimo sa “Crnim biserima”, sarajevskog redatelja Tome Janića, iz 1958, nastavimo s “Hasanaginicom”, beogradskoga slikara i redatelja Miće Popovića, iz 1967, pa s Fanelijevim “Putem u raj” iz 1970, Vrdoljakovim “Depsom” iz 1974, Golikovom “Ljubicom” iz 1978, Žilnikovom “Tako se kalio čelik”, snimljenim 1988. Svega se nađe u tih šest filmova: barem jedno besmrtno remek djelo (“Crni biseri”), dva filma koji danas djeluju bolje nego u vrijeme kada su snimljeni (“Deps” i “Hasanaginica”) i nekoliko djela koje je, uglavnom, pregazilo vrijeme, ali u kojima se, pored ostaloga, vrlo precizno ogleda duh istog tog vremena, trenutka u kojem su snimljeni i dugog, inkubacijskog procesa koji vodi njihovom nestanku. Ali svi oni imaju nešto zajedničko: preciznog, razgovjetnog i komunikativnog Relju Bašića, uvijek podređenog glumačkom zadatku, koji nikada, ni u jednom filmu, ne igra više nego što se od njega traži, ne gura se u kadar, ne nadglumljuje važnije likove od svoga, nego gospodski uredno i smjerno obavlja svoj posao, vrši svoju misiju u životu i u umjetnosti.
Relja Bašić je podli kriminalac, bezdušni gusar, snob u nacističkoj uniformi i – što je najgore – rođeni izdajnik, prijetvorna hulja, koja može glave doći sve naše heroje. Relja Bašić je strip junak, glumac za stereotipne uloge, koji je u stanju omađijati gledatelja i uvjeriti ga da lik kojeg igra nije akcioni, partizanski, socijalistički kliše. Relja Bašić je Zagrepčanin, tipični malograđanin, Hrvat iz nekoga vica o Srbima i Hrvatima, Relja Bašić je intelektualac iz vremena kada je u modi bila egzistencijalistička proza i poza. Eno ga u onom Berkovićevom “Rondu”, filmu koji sam kao klinac snažno nevolio, pa sam ga i tada po deset puta gledao, sve se sileći da ga ne volim, i sve se diveći toj dvojici glumaca: čudovišnom Stevi Žigonu, glumačkom stroju u kojem na kraju više ništa nije bilo ljudsko a sve je bilo tako moćno i besmrtno, te Relji Bašiću, koji je pozom bio srodan Žigonu, ali po svemu drugom od njega različit. On je od svoje ljudskosti i svoje ljudske slabosti stvorio svoju veličinu. O, kako ih je obojicu Berković uspio razigrati i upotrijebiti, a zatim ih, neoštećene, snimiti na filmsku traku.
Eto, gospodo i drugovi stari, za danas samo toliko o Relji Bašiću. A moglo bi se o njemu iz tjedna u tjedan, barem šezdeset godina o njegovih šezdeset godina. Toliko je prošlo otkada je, pod režijom Šime Šimatovića, snimio svoj prvi film: “Kamene horizonte”. A zatim još šezdeset godina o šezdesetak Reljinih kazališnih godina, od “Svete Ivane”, koju je po tekstu Bernarda Shawa 1955. u zagrebačkom HNK režirao Bojan Stupica. I tako svake subote, punih sto i dvadeset godina. Ne bi nam, nikome, bilo dosadno, i bila bi, makar samo na šabat, ponovo živa hrvatska kultura, kao što je živ – Bog mu dao zdravlja – glumac Relja Bašić. Čovjek za tisuću karaktera, ali bez ijednoga lifta.
Izvor: Jergovic
