Arhitektici Ivanki Raspopović bilo je trideset, Ivan Antić, njezin kolega i povremeni partner u poslu, bio je sedam godina stariji, kada su pobijedili na konkursu za jugoslavenski Muzej savremene umetnosti, koji se trebao graditi na Ušću. Prema njezinom svjedočenju, projekt su započeli i dovršili u jednom jedinom tjednu, da bi ga kasnije, pred realizaciju, minimalno modificirali. Pet godina zatim, na dan otvorenja muzeja, oboje su nagrađeni Oktobarskom nagradom grada Beograda. Ivanka Raspopović radni je vijek provela kao priznata i poštovana projektantica, zaposlena u Srbijaprojektu, za koji je, po narudžbi, radila namjenske, uglavnom stambene zgrade. Ivan Antić bio je redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu, tokom karijere aktivan i uvažen projektant. Kratko su radili zajedno, zato što, po njezinim riječima, nisu za to nalazili vremena zbog obaveza na svojim redovnim poslovima. Ivan Antić umro je 2005, Ivanka Raspopović 2015.
Na Dan oslobođenja Beograda, 21. listopada, nakon što je deset godina bio zatvoren, otvoren je obnovljeni Muzej savremene umetnosti. Dogodilo se to tačno pedeset i dvije godine nakon što je muzej prvi put otvoren, a dvoje mladih ljudi zakićeno Oktobarskim nagradama. Između dvije različito intonirane političke priredbe stala je povijest jedne šokantno lijepe zgrade. Tu sam sedam dana nakon otvorenja, i pokušavam se prisjetiti kako je muzej izgledao i što je bilo izloženo za mojih ranijih posjeta: 1981, 1984. i posljednji put u proljeće 1991. Međutim, jedino čega se stvarno sjećam, i što se ponavlja tridesetak godina kasnije, i isto je pedeset i jednogodišnjem čovjeku kao i petnaestogodišnjem dječaku, jest nešto što je netipično za galerije i muzeje: vanjski su zidovi prozirni, tako da, šetajući muzejom, imaš dojam da lebdiš nad ušćem dviju rijeka i nad gradom u dubini prizora. A onda i ovo: izložbeni je prostor od tri kata, ali tako da s gornjeg kata uvijek vidiš onaj donji, pa na eksponate i na ljude koji stoje ispred njih možeš gledati iz sasvim neočekivanih perspektiva. Prostor je u svim aspektima riješen i postavljen tako da djeluje kao prizorište snova, ili kao odsanjana, a ne sagrađena arhitektura. Ali najveća mu je vrijednost, ipak, to što ta snovitost i otvorenost ne ometa pogled na eksponate, niti arhitektonska forma odvraća pažnju od onog što se zbiva i prikazuje u ovoj kući.
Prva izložba u obnovljenoj zgradi nosi naslov “Sekvence”, a podnaslovljena je kao “Umetnost Jugoslavije i Srbije iz zbirki Muzeja savremene umetnosti”. Autor izložbe koja bi, ako je gledatelj dobro shvatio, trebala funkcionirati kao neortodoksni i izmjenjivi stalni postav, glavni je kustos Muzeja Dejan Sretenović. Ideja je da se stilski sekvencionira povijest moderne umjetnosti, tojest onoga njezinog kulturno-povijesnog segmenta koji je pedesetak godina okupljao pažnju ovoga Muzeja, i da se kronološki reprezentira od prizemlja do vrha muzeja. Sretenović u programatskom tekstu insistira na didaktičkom karakteru izložbe, te nekoliko puta i u izjavama oko izložbe naglašava da ovo nije izložba najboljih slika iz depoa, niti izložba koja bi unutar sebe i svog koncepta nužno bila definitivna i dovršena.
“Sekvence” su istovremeno jedna povijest moderne umjetnosti, ali i jedna opća povijest prostora na kojima je ta umjetnost nastajala. Pritom, ova izložba je i u kulturnom, i u estetskom, a onda i u političkom smislu superiorna gesta, svojevrsna demonstracija kulturno-umjetničke nadmoći, kakvu je sebi mogao dopustiti samo netko tko je sasvim oslobođen od rezona aktualnog društveno-političkog trenutka. Naprosto, oni kojima je ovaj muzej trebao u neke njihove predizborne svrhe nisu se ljudima koji u njemu rade, a onda ni Dejanu Sretenoviću, miješali u posao, niti su im određivali što će i kako tu biti izloženo. Na kraju, “Sekvence” i nehotice, a možda i hotimice, svjedoče protiv vlasti koja je omogućila ponovno otvorenje muzeja, ali pritom demonstriraju superiornost kulture koja je danas, 2017. godine, mogla proizvesti ovakvu izložbu.
Najprije, zašto umjetnost Jugoslavije? Formalni, ali manje važan razlog je taj što je upravo to ona umjetnost oko koje je Muzej i osnovan i koju je kolekcionirao i otkupljivao. Drugi, suštinski, razlog jest što je moderna umjetnost Jugoslavije onaj kontekst u kojem jedino biva moguće predstaviti modernu umjetnost Srbije, kao što je, naravno, slučaj i s modernom umjetnošću Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine… Činjenica da je nešto nastajalo u međusobnoj interakciji ne može se izmijeniti naknadnim političkim i vojno-redarstvenim akcijama. Ako se živim ljudima možda i može prepraviti povijest njihovih života, tako što će im se u glavu utjerati fantomska sjećanja, sa slikama, knjigama i inim artefaktima to jednostavno nije moguće. Njihovu prošlost nije moguće rekontekstualizirati.
Dejan Sretenović je vrlo dosljedno i temeljito ispričao tu priču o kontekstu. Pritom, nisu mu Drugi poslužili kao ukras, niti kao potvrda političke korektnosti, nije u “Sekvencama” Jugoslavija pod B, e da bi se istaklo ono što je pod A. I da još jednom napomenemo, jer takve stvari nikad nije dovoljno napominjati: nije ovo politička, nego je ovo estetska gesta, nije pohvala Jugoslaviji, nego je pohvala umjetnosti koja je u toj zemlji nastajala, ako je uopće umjesno govoriti o pohvalama.
“Sekvence” se, vremenski gledano, razvijaju od “Pogreba u Sićevu” Nadežde Petrović iz 1905. do projekta Andreje Kulunčić iz 2000; “NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća”, i dalje kroz dvijetisućite, koje se doimaju kao nastavak socijalne i angažirane umjetnosti iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, uz radikalno drukčija sredstva, ali i fatalno bliske teme. Sretenović ne bježi od narativnog karaktera postavke: slike međusobno komuniciraju, razgovaraju, žamore, naročito noću, kad nikog u muzeju nema. Tako, recimo, “Pijana lađa” Save Šumanovića, iz 1927., i “Seoska svadba” Tone Kralja, nastala godinu dana ranije: dvije slike, dva prizora različita po stupnju stilizacije, po odmaku od živih predložaka, okolnih i unutrašnjih, proizlaze iz građanskog svijeta u nastajanju, iz nikad dovršenog modernizacijskog projekta, čija nedovršenost u nama i stvara dojam kako na ovim slikama i u životu neprestano živimo isto, ponavljajuće vrijeme…
Marijan Detoni, Ignjat Job, Marijan Trepše, Antun Augustinčić, Krsto Hegedušić, Josip Seissel, Edo Murtić, Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Željko Kipke, Sanja Iveković, Tom Gotovac… neka su od hrvatskih imena u “Sekvencama”, kojima je ponovo otvoren Muzej savremene umetnosti u Beogradu. Ali čemu to nizanje “naših” imena, osim da zadovoljimo niske tabloidne strasti, da nahranimo stjenice, uši i štakore, koji žive od te vrste detalja. Muzej je i sedmog dana po otvorenju pun znatiželjnika, iako vani pljušti kiša, a u gradu je prometni krkljanac, tako da auti jedva prelaze Brankov most, a ja stojim na stubištu i gledam mladića koji dolje, kroz četvrtasti prorez na loptastoj Kožarićevoj skulpturi, fotografira djevojku. I bude mi drago, vadim fotografski aparat, pa potajice ja fotografiram njega kako kroz Kožarićevu skulpturu fotografira djevojku. To, možda, i nije ozbiljan pristup umjetnosti, nije gledanje i razumijevanje umjetničkog djela, ali to je život muzeja, i to vrlo ozbiljan život. Starom bi meštru bilo drago da sad može vidjeti kakav šušur i život nastaje oko njegove lopte.
Sutradan opet dolazim, da još jednom prođem “Sekvence”. Ovaj put nasumce, bez reda i unaprijed postavljenog cilja, idem dok me nešto ne zaustavi. A zaustavit ću se ispred platna Milice Ružičić “Srbija 2004, Zrenjanin, Jugoremedija”. Na ulju dimenzija 213 x 287 policajci pokušavaju zaustaviti gnjevne, očajne radnike; cjelinu slike čini legenda, koju potpisuje Ivan Zlatić, koja priča kratku i vrlo potresnu priču o poduzeću za proizvodnju lijekova Jugoremedija i o policijsko-državnom teroru nad radnicima, koji je vodio uništenju tvrtke i njezinoj predaji odabranim, vlastima bliskim kapitalistima.
Iako rad Milice Ružičić ima drukčiju formu, iako se umjetnica služi drukčijim sredstvima nego Andreja Kulunčić, “Srbija 2004, Zrenjanin, Jugoremedija” vrlo živo komunicira s “NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća”. Ta je komunikacija važna i u umjetničkom i u povijesno-političkom pogledu. Razlike u estetici, stilu i umjetničkom pristupu vrlo zorno svjedoče što sve danas jest moderna umjetnost na prostoru bivše Jugoslavije. Sličnosti, ili istost u sudbini dvije tvrtke, jedne vojvođanske i srpske, a druge hrvatske, svjedoče o tome što povijest i suvremenost zemalja bivše Jugoslavije danas jest.
jergovic
