“Već su počela da se lome koplja – a tek će se lomiti, ne samo koplja nego i vratovi, uključujući i moj – oko pitanja da li sam ja Hrvat, Srbin ili Jugosloven, ili sve to skupa, a ja sam – iako sam, kada su to okolnosti zahtevale i kada se baš insistiralo na tome, po potrebi bio sve to i mnogo više – u suštini nikad nisam bio ni Srbin ni Hrvat ni Jugosloven – pošteno govoreći, Stojkoviću, ni Srbija ni Hrvatska ni Jugoslavija nisu ispunjavale ni elementarne uslove da bih se makar na trenutak osetio Srbinom, Hrvatom ili Jugoslovenom. Moja strategija je oduvek bila da ne budem ništa, bar ništa opipljivo, a da svoj integritet gradim na otporu prema predrasudama koje su se – stvarajući je ex nihilo – decenijama plele oko moje ličnosti. Postao sam ovo što jesam samo zahvaljujući uzdržanosti i nacionalnoj (i svakoj drugoj) fleksibilnosti i zato sam, pro forma, odlično prošao u životu.” Govori tako u romanu Svetislava Basare Ivo Andrić, a ono što on govori u jednom pijanom i vehementom ekskursu prepričava Andrićev tajni prijatelj, sveznalica i vječnik, Stojković, piscu Kaloperoviću, koji se upravo zaputio u Zagreb da po pozivu Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta prisustvuje Danima srpske kulture, da bi ga već na početku putovanja spopao nekakav strah, ili je to bila mala snaga, iznenadna povijesna malaksalost, historijska i društveno-politička hipotenzija, pa je na skretanju Tošin bunar, kod benzinske pumpe Zmaj, skrenuo s obilaznice, i pošao Stojkoviću da ga obodri pred putovanje.
“Andrićeva lestvica užasa”, u podnaslovu “gotski roman”, pisana je unutar onoga, u našim književnostima tako omiljenog modela pripovijedanja koji je patentirao Thomas Bernhard, s dvostruko, katkad trostruko posredovanim pripovjedačem, i stalnim preplitanjem intimnih i društveno-političkih trauma. Bernhardom se prvi počeo služiti David Albahari, pa ga je preuzeo Andrej Nikolaidis, u posljednjoj knjizi i Tatjana Gromača, a Basara je u ovom modelu ispisao posljednjih pet-šest romana, svoj furiozni obračun sa Srbijom i sa srpstvom, s patriotizmom, folklornim pravoslavljem, eskortnim hrišćanstvom, nacionalnim bardovima, ubojicama premijera i premijerovim adorantima, čuvarima Miloševićeva groba, rušiteljima Jugoslavije i jugonostalgičarima, sa svima s kojima se vrijedilo obračunavati. Basari je Bernhard poslužio kao forma, kao strogi sonet, u koji će on u dahu saliti svoj jezični gnjev, duhovitost i humornost jezika, prema kojemu se on odnosi kao nijedan drugi pjesnik današnjice, srpski ili hrvatski, iako Basara, kao ni Thomas Bernhard uopće nije pjesnik, niti mu na um pada da to bude.
“Andrićeva lestvica užasa” nije roman o Andriću, premda je Andrić možda i najvažniji lik u knjizi. Ovo je roman o kolektivnom srpskom obožavanju Andrića, o tome kako je jedan genij javno konstituiran i konstatiran, a zatim likvidiran upravo tom odvratnom, neumjesnom i neprihvatljivom kolektivizacijom. Nije problem što su o Andriću toliko govorili oni koji ga nisu čitali – kao što to kao papagaj ponavlja ovaj čitatelj, nego je po Basari, suprotno, problem u tome što se Andrića previše čitalo, i što su ga čitali oni koji za to nisu imali elementarnih pretpostavki, znanja i talenta. Veliki pisac, kaže Basara da kaže Stojković da je rekao Andrić, ište velikog čitatelja. Bez njega, velikog čitatelja, nema, niti može biti, velike književnosti.
“Andrićeva lestvica užasa” roman je o jugonostalgiji. Ili završava kao roman o jugonostalgiji. Nakon što se Kaloperović, inače dobar srpski romanopisac, dobitnik Ninove nagrade, ali i Nagrade željezare Sisak – inače, karikirani, autoflagelaciji izvrgnut Basarin alter ego – nakon dugog razgovora sa Stojkovićem napokon zaputi prema Zagrebu, on ovako misli: “Jugonostalgija – koja me je, što sam više odmicao prema granici, sve više obuzimala – nije nikakvo uzvišeno, još manje poetično osećanje, to je duševna bolest, samo je duševni bolesnik u stanju da žali za Jugoslavijom, da je idealizuje i uzdiže u nebesa. (…) Ne, rekoh potom, Jugoslavija tu ništa nije bila kriva. Kao što telesne žlezde luče hormone, želudačnu kiselinu, adrenalin, vaginalni sekret i ostale tečnosti za nesmetani rad organizma, Južni Sloveni su iz žlezda sa psihičkim lučenjem – postojećih samo u endokrinologijama Balkana – izlučili taj nakazni politički sistem, kao što su kasnije – u toku i posle građanskog rata – izlučili mnogo nakaznije. (…) Krvavi raspad Jugoslavije, pomislih, nije bio pobeda tobožnje demokratije, bila je to pobeda psihopatologije, rekoh, a Stojković, iako sam očekivao da se oglasi, ne reče ništa. Tiranije su političke izlučevine tiranisanih, takođe rekoh, to je tako, iako se na prvi pogled čini da nije, nema na ovom svetu nikakve nepravde, bezbožno je misliti drugačije, pomislih. Ili možda rekoh. Proviđenje ne pravi greške! Naprotiv, Proviđenje, ako se sme tako reći, ulaže nadljudske napore da primenom strategije štapa i šargarepe unese bar malo reda u haotična postojanja malih, bednih i ništavnih južnoslovenskih naroda, zaljubljenih u male, bedne i ništavne države, u stvari sprave za mučenje. Srbi i Hrvati su tipičan primer pojava koje treba da stoje odvojeno, a eto, nekome je u jednom trenutku palo na pamet da pokuša da ih spoji – u početku se to mnogima učinilo kao dobra ideja – ali ubrzo se pokazalo da to uopšte nije bila dobra ideja. Hrvati i Srbi u stanju su – dokazali su to i neprestano dokazuju – da svetsku religiju, hrišćanstvo, kome ni Osmanlije nisu uspele da dohakaju, unakaze i prilagode provincijalnim interesima srpstva i hrvatstva, koliko – i još više – i da upropaste i u blato srozaju jedni druge, a usput i veliku državu koja je imala nesreću da Srbi i Hrvati budu njeni – visokoparno rečeno – konstitutivni narodi. Srbe i Hrvate trebalo je milom ili silom – najbolje silom – držati na pristojnom rastojanju, pomislih, kao one razorne, dvokomponentne eksplozive, napravljene od dveju prividno neeksplozivnih supstanci koje se tek kad se pomešaju pretvaraju u razornu smesu. Srbe i Hrvate trebalo je, rekoh – tim redosledom – preventivno čuvati na suvim i tamnim mestima, daleko od zapaljivih materija, nipošto ih nije trebalo mešati, pomislih.”
Problem Basarinog romana, ako sa njim ikakvih problema za ovog čitatelja ima, u tome je što bi ga on, čitatelj, poput onih predgutenbergovskih crnorizaca, najradije u cjelini prepisao, e ne bi li ga tako posvojio. Ali nikako i širio! Naime, na Basaru se – u ovoj i u svakoj njegovoj fazi – odnosi isto što i na Andrića – treba ga čuvati od masovne i neovlaštene upotrebe, i od nedarovitih čitanja. Dakle, ne čitajte Basaru ukoliko nemate uvjerenje o pameti, daru i smislu za humor! Nikako ga, ni za živu glavu, ne čitajte ukoliko pomišljate da ste njegov, ili njegovih likova istomišljenik. Jer niste!
Ovaj pisac je, sjećate se, u hrvatsku čitateljsku svijest ušao davno. Najprije preko nekih boljih profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Potom preko Nagrade željezare Sisak. A prije toga, na žalost, i preko kvorumovske Udav bojne, i bojnika joj onog podlaca koji će poput gliste gujavice meandrirati po bespućima hrvatske zbiljnosti, i urednički potpisivati konzulske potjernice za novootkrivenim Jugoslavenima – što bi ih sve trebalo, u socijalno-liberalnom duhu, napojiti akumulatorskom kiselinom, a onda za zločin optužiti hercegovačke divljake – Basara je s “Famom o biciklistima” i u tom društvu postao čuven.
No, u “Andrićevoj lestvici užasa” ne bavi se on Hrvatima više nego što je to iz njegove perspektive umjesno. Osim što je krivo famozne Druge optuživati za nešto za što mnogo efektnije, i s književne i s moralne tačne gledišta, možeš optužiti one koji su ti Prvi, Hrvati su u Basarinoj priči samo posljednična tema. Ili uopće nisu tema. U cijeloj knjizi postoji samo jedna, u zemljopisnu mapu, zagledana rečenica o njima (da mi oprostite – nama): “Čemu li se nada Hrvatska s nabreklom Bosnom među nogama?”
Čudni su putevi dara. To se po književnosti nabolje zna. Besmrtnici uskrsavaju pod perom i tastaturom nekih budućnika, ne vodeći računa o formacijskim rasporedima, podrijetlu i pripadnosti. Tako je i veliki Miroslav Krleža ovih godina najživlji – ili jedino živ – pod rukom i stvaralačkom mišlju srpskoga pisca Svetislava Basare. On je, taj Basara, Krleža naših dana. I njemu bi se, Basari, trebali utjecati svi oni Krležini sinekurdžije sa zagrebačkih institucionalnih i književnih adresa. Osim književnoga majstorstva – koje je njima, uglavnom nekompetentnim čitateljima, nedokučivo, jednako kao i ono Andrićevo, ili kao što je mravu nedokučiva perspektiva žirafe – od Basare i Krleže fatalno ih odalečuje i nešto što je vrlo jednostavno, pa i prostom umu shvatljivo. Svetislav Basara, tamo gdje jest, slijedi i provodi svoj moj obračun s njima. Ovdašnji pak, o čemu god bi da kažu, s kim god bi da se obračunaju, provode – naš obračun s njim.
Za kraj, još samo jedna briljantna pjesnička slika s Golgote: “Naši episkopi, pomislih, sve više liče na guzate katoličke biskupe iz Selinovih romana. I sve više dobijaju na težini. Pretvorili su svoje debele stomačine u Golgote na koje su postavili naprsne krstove i tu, na stomacima, jedva nešto manjim od stvarne Golgote, danonoćno razapinju Hrista stomakom.”
Koliki bi samo pjesnik zbog ovakve slike pristao da gori na lomači!
jergovic
