Posljednje krakovske večeri sjedim u gruzijskom restoranu sa znamenitim etnologom iz Poznana. Upravo se vratio iz Hrvatske, gdje je sa ženom prošao istim onim putem kao prije pedeset godina, kad su bili na svadbenom putu. U Zagrebu su unajmili automobil, spustili se do obale, i onda polako, mjesto po mjesto, gradić po gradić, stigli sve do Kotora. Ljubazni cinik, priča o hrvatskim cijenama, o plavcu malom i o hercegovačko-crnogorskim folklornim specifičnostima. Od onih je ljudi koje valja pažljivo slušati, jer pametne i važne stvari izgovore slučajno, razbacujući se dragocjenostima od kojih bi netko drugi, siromašniji i neukiji, načinio životni stav od kojeg bi onda živio kao sirota udovica iz rudarske kolonije od povrtnjaka iza kuće. Krajem šezdesetih iz Meksika je donio Lophophoru williamsii, šesan ukrasni kaktus iz kojeg se derivira pejotl. I onda je sa ženom, također etnologinjom, usred sive i otužne diktature Gomulkina nasljednika, druga Edwarda Giereka, proizvodio pejotl, naravno sve u znanstvene svrhe. Danas se tome smije kao ludoriji mladosti. U doba diktature i radikalnog mraka valja misliti radikalno, nasuprot diktaturi. Pejotlom protiv staljinizma.
Ali onda izgovara tu rečenicu koja mi je dragocjena, ali ne samo za ovu priču: režim voli minijaturne zajednice, etnicitete, folklorne skupine, i silne će novce uložiti u očuvanje njihove samobitnosti i različitosti. Ali čim je zajednica veća, čim je sposobna sama iz sebe generirati identitet, koliko god time ne ugrožavala većinski narod i njegov kulturni obrazac, ona postaje crvena krpa režimu, i on čini sve da ju potisne i negira. Ne govori on to ni o onom komunističkom režimu, ni o ovom nacio-katoličkom režimu u današnjoj Poljskoj. Radi se o pravilu koje gotovo posvuda u Europi jednako funkcionira.
Ali za razliku od njega, koji na stvari gleda iz antropološke i sociološke perspektive, pa je ciničan prema atrakciji minijaturnih zajednica, meni su one književno zanimljive. Tu, koju stotinu kilometara od Krakova, nalaze se Wilamowice, drevni gradić ili selo od jedva tri tisuće stanovnika. Osnovane u godinama nakon mongolske invazije na Europu iz 1241, na krajnjem jugoistoku povijesne pokrajine Šlezije, Wilamowice su u to vrijeme naseljene izbjeglicama iz Frigije i Flandrije, i vjerojatno su ponijele ime po Williamu od Škotske, onom istom junaku i odmetniku o kojemu govori film Mela Gibsona “Braveheart”.
Oni, međutim, nisu bježali od Mongola, nego od poplava koje su progutale njihov zavičaj, pa su Wilamowice osnovali daleko od rijeke, mimo opće srednjovjekovne navade i običaja da se gradovi formiraju na obalama rijeka i lakobranjivim uzvisinama nad vodom. Takva samoodabrana izolacija, nastala iz straha od poplave, odredila je povijesnu sudbinu Wilamowica.
Zahvaljujući svojoj drukčijosti, ali mnogo više – manjkom tuđih interesa za njihovim malim mjestom, ljudi iz Wilamowica su stoljećima uspijevali biti mimo svijeta. Na području inače vrlo živom, na jednom od povijesnih i etničkih čvorišta, u Šleziji, na samom pupku Europe, izbjegli su asimilaciji i utapanju u druge, neusporedivo veće i moćnije identitete, pa su govorili svojim zasebnim, nikome razumljivim jezikom – Poljaci insistiraju na terminu: etnolekt – u kojemu je bilo sadržano njihovo kulturno i povijesno iskustvo, ali i šire iskustvo europskoga Srednjeg vijeka.
Tokom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća selo je bilo jedno od kalvinističkih središta, ali ih je skrb svete matere Crkve, uglavnom uz pomoć ognja i mača, vratila jedinoj istinskoj i pravoj vjeri katoličkoj. Ali srećom jezik im nisu dirali. Sretna okolnost je bila što su Wilamowice bile na svojevrsnoj jezičnoj i kulturnoj tromeđi, gdje je većina stanovništva bila višejezična, i nikoga nije bilo posebno briga kako tko govori. Tako se mogao sačuvati i jedan tako mali i neobični jezik.
Ali onda je došlo krvavo, unificirajuće i globalizirajuće dvadeseto stoljeće. Prvo su se, nakon Velikog rata, Wilamowice našle u sastavu poljske države, da bi ih, kao i cijelu Šleziju, 1939. anektirala nacistička Njemačka. Po oslobođenju, 1945. komunističke vlasti zabranjuju upotrebu vilamovičkog jezika. Zabrana je ukinuta 1956, u vrijeme obračuna sa Staljinovim naslijeđem, ali to je već vrijeme kada više nisu potrebne zabrane ni lomače na kojima bi gorjeli ljudi skupa sa svojim jezicima. Vrijeme novina, radija, televizije, tehnoloških revolucija i posvemašnje komunikacije sviju sa svima dovest će do opće asimilacije i svođenja malih i sitnih obrazaca, koliko god bili drevni i ukorijenjeni, na onaj veliki i rašireni. Tako su i vilamovički govor našao pred izumiranjem.
Početkom novog tisućljeća vilamovički je aktivno poznavalo još sedamdesetak ljudi. U to vrijeme Józef Gara, penzioner koji je radni vijek provodio po šleskim rudnicima uglja, pjesnik i lokalni kantautor, stvara novu abecedu i pravopis vilamovičkog jezika, i kao u ognjici zapisuje riječi svoga izumirućeg jezika. Pred smrt, a umro je 2013, u osamdeset četvrtoj godini života, Gara u osnovnoj školi u Wilamowicama predaje wymysiöeryś, kako se jezik njegove zajednice službeno zove. Józef Gara doživio je da 2007. Kongresna biblioteka u Washingtonu – svojevrsna aleksandrijska knjižnica našega doba – registrira vilamovički jezik pod kraticom wym, pod kojom je ubilježen i u Međunarodnoj organizaciji za standardizaciju (ISO).
Naravno, Gara nije bio ni prvi ni najvažniji pisac svoga jezika. Najslavniji je, vjerojatno, Florian Biesik, nadzornik Carskih i kraljevskih željeznica s namještenjem u Trstu, a poslije i direktor tršćanske pošte, koji je još u devetnaestom stoljeću prema poljskom uzoru stvarao vilamovički pravopis, i prema njemu napisao spjev “Of Jer Welt” (ili Novi svijet), po uzoru na Danteovu “Božansku komediju”. Da sve bude kako jest i u velikim književnostima, svoga mlađeg brata, vilamovičkog liječnika Hermana Mojmira s kojim je bio u doživotnoj zavadi, i koji je zbog njega promijenio i prezime, Biesik je u svom spjevu smjestio u – pakao.
O Wilamowicama se u Poljskoj danas piše i govori. A kultura, jezik i identitet jednoga sela najednom su postali važni i zanimljivi. Ljudi kao da su najednom dahnuli dušom što je u posljednjem trenutku spašen jedan jezik, jedna dragocjenost iz njihova prvog susjedstva. Wymysiöeryś danas poznaje znatno više ljudi nego prije petnaestak godina. I svima je zbog toga milo oko srca. Meni je, međutim, dragocjeno upozorenje moga fascinantnog poljskog poznanika, etnologa: režimi i beslovesna čeljad koja ih podržava vole i pomažu mikro-zajednice, ali se roguše na manjine.
Ali zašto je onda u komunističkoj Poljskoj, u onih jedanaest godina čistog i nepatvorenog staljinizma, vilamovički jezik bio zabranjen? Zato što u totalitarnoj svijesti ne može postojati tako malobrojna zajednica, niti tako neutjecajan i malen kulturni obrazac, koji ne bi predstavljao prijetnju i opasnost po onaj jedan i jedini većinski narod i njegovu vazda ugroženu i od drugih zaprljanu kulturu. Dok god režimu ne smeta pokušaj oživljavanja jednoga mrtvog jezika – a mrtav je svaki onaj jezik koji nijednome svom govorniku nije materinji – zemlja i društvo dio su Europe. A ona, Europa, možda je licemjerna i lažljiva u podržavanju ovih i onih manjina, ali je i takva mnogo bolja i naprednija od svega onog i svih onih koji su prestali biti – Europa.
Iza nestalih jezika i kultura, iza naroda koji su iščezli skupa s njima i iza njihova zaboravljenog i neobnovljivog povijesnog iskustva, ne ostaju grobovi, ali ostaje ničim ispunjiva praznina, siva mrlja na karti identiteta njihovih susjeda. Takva jedna siva mrlja pojavila se 10. lipnja 1898. kada je pri miniranju stijene pukla mina i ubila Tuoneta Udaina, porijeklom s otoka Krka, posljednjeg govornika dalmatskog jezika. Istina, ni njemu taj jedinstveni romanski jezik nije bio materinji, nego ga je posredno učio od roditelja. Bečki jezikoslovac Matteo Bartoli intervjuirao je Tuoneta, i zapisao dvije tisuće i osamsto riječi i izraza. Tuone je bio nagluh i bezub, teško ga je bilo razumjeti, pa se Bartoli pošteno namučio. Ali bilo je već kasno, i tko zna što je sve nestalo s jednim jezikom, koji je na kraju ostao poznat po toj bizarnosti da je, možda, i jedini jezik kojemu se zna precizan datum nestanka.
Sljedeći jezik koji će u Hrvatskoj nestati je istrorumunjski. Iako dobro dokumentiran i zapisan, žejanski, vlaški ili ćiribirski umrijet će umru li zadnji njegovi govornici. Umrijet će, jer u Hrvatskoj to nije novinska ili medijska tema kao što u Poljskoj, recimo, jest. U svojim smo omrazama iskreniji i otvoreniji od Europljana. Ali ni iskrenost nije svaki put vrlina.
jergovic
