Manitu zna kakav se to proces simultano odvio u glavama ministrice Zlatar i njezinoga savjetnika za medije i propagandu Živkovića, tek oboje su u istome danu poželjeli da se ovaplote u tijelu ministra Slavka Linića. Ideja o porezu na televiziju, o “doprinosu”, kako Živković reče da mu je draže čuti, koji bi se plaćao po principu osmanlijske glavarine, tako da svaki punoljetni državljanin, u skladu sa svojim prijavljenim prihodima, pridonese “javnome servisu” određenu svotu novca, bez obzira na to posjeduje li televizijski prijemnik, tako je zamišljena, koncipirana pa skoro i provedena da je zainteresirani promatrač, i sam državljanin ove zemlje, bio sklon povjerovati kako su Zlatar i Živković svoju inspiraciju našli u turskim serijama i sapunicama, i u njihovome tumačenju poreznih zakona i načina dopunjavanja državne hazne. Na um im je, naime, palo nešto što je moguće samo u trivijalnim žanrovima, a kako hrvatska politička i kulturna javnost jedino i razumiju trivijalne žanrove, tako ju je, tu javnost, spopao nepodijeljen bijes, koji će se sručiti na raskalašenu pašinicu i njezina pristalog džumrukčiju.
Naravno, gadno su pogriješili oni koji su u svemu tome vidjeli sukob između HNS-a i SDP-a. Iako Zlatar jest haenesovka, a Živković esdepeovac, to je u priči o televizijskoj glavarini irelevantno, budući da se Ministarstvo kulture u aktualnom sazivu nije formiralo po stranačkome, nego po nekom drugom principu, po kojem se, uostalom, u posljednjih godinu dana i vodi kadrovska pa i programska politika u hrvatskoj kulturi. Stvar je jednostavna, kao u kakvom tradicionalnom porodičnom romanu, gdje na kraju, zalijepljeno uz korice, dobijete porodično stablo, bez kojega, čitajući roman, ne biste mogli dokučiti odnose među likovima. Takvo bi porodično stablo trebalo stajati i na ulazu u Runjaninovu 2, pa bi tad i u ovoj aferi svatko mogao lako shvatiti da Andrei Zlatar Milan Živković nije nikakav socijaldemokrat, nego je Milan dio jednoga familijarnog lanca načinjenog od braće i sestara, prijatelja, kumova, posinaka i pobratima, čvrsto uvezanih i povezanih, koji se zatim granaju u jednu širu i bujniju klijentelističku strukturu, kada cjelokupna hrvatska kultura biva jedna velika familija u kojoj je i njezin najslabiji i najmanji član u nekoj privatnoj vezi s Andreom Zlatar.
Ideja o televizijskoj glavarini skandalozna je iz niza razloga. Recimo, Živković kaže da svi nemaju djecu, a solidarno plaćamo vrtiće, svi nismo bolesni, a solidarno plaćamo zdravstvo, pa bi, eto, svi trebali solidarno plaćati i Branku Kamenski, Škovrlja i Šmrklja, Hloverku i Čeljusku… Ili, možda, ne njih, nego “javni servis”? Ali što je, u hrvatskome slučaju, “javni servis”, nego nekoliko stotina, pače i koja tisuća, onih koji će danas, sutra, prekosutra i, zapravo, do kraja svijeta opsluživati Hloverku i Čeljusku? Podizati priču na načelnu razinu, a izbjegavati konkretna imena i ono što ona svakodnevno proizvode, glupavo je čak i za klijente hrvatskoga Ministarstva kulture.
Sljedeće: svaki hrvatski porezni obveznik dužan je plaćati crkveni porez, bez obzira na to vjeruje li u dragoga Boga i pohađa li ovu jednu i jedinu Crkvu u Hrvata ili neku od onih toleriranih crkvenih i vjerskih zajednica, ili je, možda, scijentolog. To je, vele, učinak vatikanskih ugovora, premda bi, vjerojatno, bilo tako i da nikakvih ugovora nije bilo. Pitanje slobode svjetonazora, a onda i slobode plaćanja svjetonazorski uvjetovanih nameta i poreza, naprosto nije nešto što bi mogla shvatiti i prihvatiti ijedna hrvatska politička struktura. Iznenadit ćete se, možda, ali osobno bih plaćao crkveni porez, ako bi mi bila dana sloboda da ga ne plaćam. Nisam prakticirajući vjernik, ali bih vrlo spremno plaćao pruženu mi, osvojenu ili obranjenu slobodu. Ali mi se ne plaća prisila u vjeri, kao ni prisila u televiziji. Andrea Zlatar i Milan Živković pokušali su televizijsku glavarinu uvesti po principu crkvenoga poreza, bez prava na priziv, na osobni izbor i na slobodu. I to je ono što u čovjeku stvara bijes.
Ne skrivam to, dobrim sam dijelom osoban kada govorim o Hrvatskoj televiziji. U posljednjih dva desetljeća, koliko u Hrvatskoj živim, a pogotovu u posljednjih nekoliko godina, bio sam, u informativnim i kulturnim programima, izložen kontinuiranom progonu, bio sam meta vrlo neugodnih prijetnji i potjernica, u televizijskim dnevnicima nazivan sam četnikom, bile su mi posvećivane čitave emisije (Peti dan), nakon čega sam po ulici doživljavao napade i prijetnje od anonimnih građana, televizijskih pretplatnika, koje sam, zatim, morao prijavljivati policiji. Osim kao za neprijatelja, izdajnika, parazita i štetočinu, u programima Branke Kamenski i njezine nasljednice Kolarović, drukčije se za mene i ne zna. U programima Hrvatske televizije nikada se nije razgovaralo o mojim knjigama – osim ako ih se ne bi proglašavalo za neprijateljske prema hrvatskome narodu ili sasvim beznačajne – vijesti o njihovu izlasku nikada nisu objavljivane, a da se o prijevodima ili nagradama u inozemstvu i ne govori. Uvelike zahvaljujući Hrvatskoj televiziji, na kraju sam i onemogućen da svoje knjige objavljujem u Hrvatskoj.
Da, to su vrlo osobni razlozi mog neraspoloženja prema toj televiziji i prema ideji plaćanja glavarine za nju. Ali ne bih drukčije mislio ni da su drugi izloženi progonu, a istovremeno primorani plaćati svoje progonitelje. Uostalom i jesu, u zadnje vrijeme, recimo: Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Stjepan Mesić, Ivo i Slavko Goldstein… U osmanlijska doba nije bilo takvog cinizma da podanici porezom plaćaju vlastite progonitelje. Štoviše, porez je služio tome da se od progona zaštite. Trebali su se Zlatar i Živković o tome obavijestiti iz knjiga. Općenito trebali su više čitati, a manje dangubiti, pa im ovakva glupost ne bi na um pala.
Izvor: Jergovic
