Malo što može tako razgaliti dušu ovoga čitatelja kao pripovjedačevo snebivanje nad zapadnjačkom navadom učenja i vježbanja joge. S radosnim i blagonaklonim prezirom, on sve te telekomunikacijske menadžere, direktore sektora upravljanje ljudskim resursima i stručnjake za pablik rilejšn, koji se u trenucima opuštanja smatraju ljutim ekspertima za jogu, poučava kako je problem taj što kratki kursevi joge ne traju nekoliko mjeseci ili godina, nego se jogi uči generacijama, stoljećima, tisućljećima, pa bi gospodi okcidentalcima, možda, bilo pametnije da se uhvate neke druge dangube ili hobija, recimo da bacaju kamena s ramena, hrvaju se grčkorimskim ili slobodnim stilom ili jednostavno da kopaju nos, umjesto da se petljaju u nešto čemu su manje dorasli od prosječnog beskućnika iz Mumbaija. Naravno, pisac o kojemu je riječ na sve te naše brejn stormere i jogine gleda s većih visina od ovoga čitatelja, i manje riječi na njih potroši, ali lijepo je zamišljati kakav bi silan bijes izazvao među njima, e kad bi imali vremena da ga čitaju.

Tvrtko Kulenović, rođen je 1935. u Šapcu, životom je Sarajlija, jedan od onih kultnih fakultetskih profesora (na Filozofskom fakultetu i Akademiji scenskih umjetnosti), koji omađijaju i doživotno obilježe svoje studente. Ali to je za jogu manje važno: na Osmania University u Hyderabadu studirao je klasičnu indijsku i azijsku estetiku, i najuvaženiji je južnoslavenski stručnjak za indijsko kazalište. Godine je proveo u Indiji, cijelog se radnoga vijeka bavio istokom i istočnjačkim kulturama, ali mu nije na um palo da se odriče zapada. Njegov je pogled na istok bio sa zapada, i odricanje od njega značilo bi gubitak tačke gledišta. Što svakako nije vrijedno te blagodati da stresove svakodnevice liječi tako što će utorkom i četvrtkom odlaziti na vježbanje joge u fiskulturnoj sali osnovne škole na gradskoj periferiji.

Tvrtko Kulenović je putopisac, esejist, književni teoretičar, novelist i pisac četiri romana: “Kasino”, “Čovjekova porodica”, “Istorija bolesti”, “Jesenja violina”. Iako svaka od tih knjiga ima svoju središnju frazu, ili svoju lažnu temu, pa bi se moglo reći da se “Kasino” dotiče slavne bitke kod Monte Cassina, i učešća vojske generala Wladyslawa Andersa u njoj, “Čovjekova porodica” kovitla se oko španjolskoga građanskog rata, “Istorija bolesti” ukotvljena je u opsadu Sarajeva, a “Jesenja violina” neka je vrsta životnoga i romanesknog rezimea, Tvrtko Kulenović svaki svoj roman ispisuje iz cjeline svojih životnih iskustava i interesa, kao totalne romane, ili tačnije, kao multižanrovske i višetematske knjige, koje se ne okupljaju ni u temi, ni u fabuli, ni u jedinstvu vremena i prostora, nego isključivo u jedinstvenoj osobi – pripovjedača. On je, pak, sam po sebi gotova priča: autorov glas u fikcionalnom književnom djelu također je fikcionalan, i tek je uvjetno povezan s građanskom osobom onoga tko knjigu potpisuje, ali u slučaju Tvrtka Kulenovića upravo se na tome, na fikcionaliziranju vlastite osobe, drži cijeli roman. Tako napisana knjiga trebala bi biti, načelno govoreći, savršeno nečitljiva, nepodnošljiva kupusara. Trebala bi, ali, eto, nije.

Pojedine epizode, bilo da su drukčije ispričane, bilo da su naprosto premontirane u novi kontekst, pojavljuju se na više mjesta u romanu, ili u različitim romanima. Zato je dobro Kulenovićevo četveroknjižje čitati u nekom kontinuitetu, knjigu za knjigom, od posljednje “Jesenje violine” prema “Kasinu”, jer samo tako će čitatelj primijetiti što mu sve pisac radi, na što ga navlači, kako ga prevrće preko glave, i – upotrijebimo tu već skoro i zaboravljenu riječ iz naših dubrovačkih i dalmatinskih djetinjstva – kako ga zadijeva. Da, Tvrtko Kulenović povremeno navlači uniformu postmodernističkog prozaista, i čitatelj bi od njega bježao kao od Donalda Barthelmea, e da sve to nije u njegovom slučaju i tako zabavno, i tako pametno, i tako opojno, ispunjeno onom vrstom najtradicionalnijega zamislivog užitka u pripovijedanju, koji se u velikoj književnoj alkemiji uvijek mora pretvoriti u užitak u čitanju.

“Čuo sam da je Boro Prvi u Zagrebu objašnjavao svojim kolegama sa studija da je naš najveći pjesnik Njegoš, vjerojatno iz uobičajenog inata, jer i ja sam tada već dovoljno bio sazrio u razumijevanju poezije da bih shvatio da je Njegoš jedna gomila nesumnjivih mudrosti koje međutim od Crnogoraca možeš čuti i kad sjediš s njima po kafanama.” O kako je ova rečenica iz “Jesenje violine” čitatelju draga, možda i draža od Tvrtkovih riječi upućenih okcidentalnim vježbačima joge, jer je i on, čitatelj, toliko puta, inateći se, po Zagrebu hvalio Njegoša, ili je na ovim istim stranicama hvalio nekoga Njegoševa sunarodnika ili istovjernika, računajući da će njegove riječi, sve škrgućući zubima i mrveći ih o nož koji među njima stoji, pročitati neki zagrebački ljubitelj, hm čega?, pa lijepe književnosti. S tim da on, ovaj čitatelj, o Njegošu doista i misli da je najveći, bez obzira na tu gomilu nesumnjivih mudrosti koja se, jednako nesumnjivo, može čuti i po crnogorskim kafanama. Ali baš Tvrtko Kulenović pokazuje kako i nije važno je li nesumnjivo mudro ono što je izrečeno, nego je, brate, važno kako je, komu i gdje to rečeno.

Njegovi romani donose onu vrstu posve začudne omame iz Sebaldovih knjiga, on predjele stapa u tekst poput Brucea Chatwina, njegova je erudicija poput ključeva koji ispadaju iz probušenih džepova na kaputu ludoga gimnazijskog profesora. Kulenovićeve romaneskne autofikcije nesumnjivo su jedno od onih vrlo specijalnih iskustava koje nam naši jezici nanesu, i zbog kojih su, i zbog jezika i zbog iskustva, prezira dostojni oni koji nisu čitali Mirka Kovača, Danila Kiša, Slobodana Novaka, Tvrtka Kulenovića. Ako su čitali ove pisce, onda dobro, mogu i jogu vježbati, ako im je to baš po volji.

Tvrtko Kulenović čovjek je izrazito polifonih interesa, pripadnosti, socijalnih i nacionalnih porijekla. Njegovi identiteti su poput Bachove fuge. Otac Hakija Kulenović, poznati bosanskohercegovački slikar, zatočenik iz njemačkog logora, predratni ljevičar, iz stare je krajiške muslimanske porodice. Majka Beograđanka, iz obitelji potomaka slavnoga vojvode Arsenija Lome, junaka srpskih ustanaka protiv Turaka. “Kasino” je Tvrtko napisao srpskom ekavicom. Rodio se i odrastao u Šapcu, mnogo je vremena provodio u Beogradu, tamo je sedamdesetih i osamdesetih bio cijenjen i integriran, pa  je i u Sarajevu govorio ekavicom. A onda bi posve prirodno prelazio na ijekavicu. Sve je to zavisilo od teme i trenutka. Osim što je stručan za azijsko kazalište, Tvrtkova životna tema je i Dante. Sve zna o klasičnoj filmskoj povijesti, bavio se strukturalizmom i poststrukturalizmom, medijskom kulturom i Marshallom McLuhanom. Kao mladić trebao je Dušanu Makavejevu biti asistent na jednom filmu, ali onda se stvar zakomplicirala… Interesi Tvrtka Kulenovića zapravo su interesi rasnoga, velikog pisca, a takvi su i njegovi identiteti. Sve što Tvrtko jest, on to doista i jest, samo što je on u svakom trenutku više toga, nikad samo jedno. Njegovo veliko jedno skup je niza različitih pripadnosti. S ozbiljnim on je ozbiljan, drugo su djetinjarije na koje rado i spremno pristaje.

Prvih mjeseci rata umrla mu je majka. Zatim mu je umirala žena. Bilo je veliko granatiranje i nije je mogao sahraniti. Poslije rata umro mu je brat, koji je još od onoga rata postradao od hidrocefalije. Brat se zvao Zoran, Zeko. Tako ga i zove u dva svoja romana. U trećem, koji im prethodi, Zeki je dao drugo ime. I taj višak obzira već je sam po sebi priča. O svemu tome, i o Eliotu, i o republikanskim borcima i njihovim neprijateljima sa presvetim srcem Isusovim u zapučku, i o Marokancima koji su se borili na Francovoj strani, i o predratnim prijateljima koji su postali ratni neprijatelji, i o vedrom trku ispod granata, piše Tvrtko Kulenović. Ali iznad svega drugog, to je književnost o književnosti, i ne traži se razloga da se u njoj, u književnosti, proživi život. Za ovoga pisca i njegove čitatelje ti se razlozi podrazumijevaju, o njima se ne misli, u njih se ne sumnja.

Blago svakome tko će tek otkrivati ovoga pisca. Stari Kulenovićev čitatelj gorko mu zavidi. Toliko mu zavidi da bi Tvrtka najradije i prešutio, ne bi li ostao skriven.

jergovic