Europa se na očekivani način podijelila. Napredniji, kulturniji i kultiviraniji dio, zemlje boljih politika i policija, predvodnice ideje o ljudskim pravima, baštinice antirasizma i antifašizma, te na kraju, ni to nije nedopustivo reći, zemlje boljih, empatiji i solidarnosti među narodima sklonijih ljudi, imaju i nogometaše koji kleče iz solidarnosti prema stradanju obespravljene manjine. Zemlje s nedemokratskim političkim režimima, u kojima vladaju profašistički ili desni populistički režimi, u kojima se policija brutalno obračunava s migrantima, otima im novac, premlaćuje ih i gura preko granice, zemlje u kojima se ne poštuju ljudska prava, a navijači se koriste kao svojevrsni Hitlerjugend, rulja koja sije strah, stvara atmosferu državnog udara i pomaže ekstremnoj desnici u ostvarenju profašističkih ideja, nesretne i nestabilne zemlje, nesolidnih politika i po društvo i zajednicu opasnih i dekadentnih režima, imaju nogometaše koji odbijaju da kleče. Hrvatska je u toj podjeli na očekivanoj strani.
Ovome nogometnom kibiceru, redovitom televizijskom gledatelju svih nogometnih prvenstava, još od onog koje je 1976. održano u Beogradu i u Zagrebu, milija su ona društva i zemlje čiji nogometaši kleče. Istina, mnogo bi mu draže bilo da Europljani pokazuju solidarnost prema stradalnicima i manjincima koji su im bliži i za čiju sudbinu podnose veću odgovornost, recimo prema građanima Bjelorusije, zatočenim po Lukašenkovim zatvorima. Solidariziranje s američkim crncima iliti Afroamerikancima gesta je koja više vrijedi društvima čiji se nogometaši solidariziraju, te je vrlo upitno koliko će, i hoće li uopće doprijeti do onih koji su u Americi obespravljeni. I još nešto: u toj gesti gotovo da i nema rizika. Osim zvižduka s tribina na kojima su rasisti među navijačima ili kontrareakcije ponekog bijelog suprematista, kakav je Viktor Orban.
Prema hrvatskom pozicioniranju, ili prema “odluci” hrvatskih reprezentativaca, imali bismo razloga biti savršeno ravnodušni, čak i nezainteresirani, da nije saopćenja Hrvatskog nogometnog saveza. U njemu, recimo, stoji: “Hrvatski nogometni savez i hrvatski reprezentativci uvijek i svugdje osuđuju sve oblike diskriminacije.” Recimo, onda kada dugogodišnji reprezentativac, u koncelebraciji s maksimirskom publikom, triput pozdravlja ustaškim glasanjem i desnicom uzdignutom na nacistički pozdrav? Je li svojim “uvijek” i “svugdje” HNS zaboravlja na ovaj vrlo markantan slučaj, koji je Hrvatsku učinio prilično čuvenom u Europi, ili su iz HNS-a tendenciozno istakli ovo “uvijek” i “svugdje” da bi naglasili po tko zna koji put da čin Josipa Šimunića ne smatraju “oblikom diskriminacije”. Uostalom, nije li Šimunić za svoj čini nagrađen izborničkim položajem? Ili je izbornikom jedne od mlađih vrsta postao kao veliki nogometni stručnjak?
Još zanimljivija je ova rečenica u saopćenju: “Hrvatski nogometni savez poštuje stav hrvatskih reprezentativaca te neće nametati obvezu klečanja koje u kontekstu hrvatske kulture i tradicije ne predstavlja simbol borbe protiv rasizma ili diskriminacije.” Najprije, iritantno je da o hrvatskoj kulturi i tradiciji, koliko god ona u europskom kontekstu bila marginalna, sitna i beznačajna, govore oni koji u životu nisu knjigu pročitali. Ipak Hrvatska nije samo zemlja razularenih huligana, koji s tribina urlaju ubij Srbina, hukću crnim nogometašima i bacaju im banane, i njihovih divljačkih i nepismenih tradicija, pa da HNS sebi uzima za pravo govoriti o njezinoj kulturi i tradiciji. A onda još i zaključivati što u sklopu te kulture i tradicije znači klečanje.
Pozivanje na kulturu i tradiciju ima, međutim, svoje objašnjenje. Dan prije nego što će biti napisano, na društvenim je mrežama na temu klečanja reagirao jedan ultradesni lokalni političar i bukač, znamenit po kampanji diskriminacije i vrijeđanja ateista, bezvjernika i inovjeraca, inače katolički vjeroučitelj, koji je napisao: “A što se tiče klečanja, ostavite nas na miru. Mi klečimo jedino ispred Isusa Krista.” Njime je, dakle, inspiriran ekskurs o hrvatskoj kulturi i tradiciji, ili je, možda, on i pisao saopćenje Hrvatskog nogometnog saveza.
Ali hajde da na čas ostanemo pri junačnoj tvrdnji da “mi klečimo jedino ispred Isusa Krista”. Tko je, ili gdje je, Isus Krist? Je li Isus Krist drveni, gipsani, kameni kip u nekoj crkvi ili na nekom seoskom raskrižju, ili je Isus Krist živi i prisutni iskupitelj grijeha svijeta? Ako je On ovaj drugi, a ne onaj prvi, a većina katoličkih vjeroučitelja čak će se i u Hrvatskoj založiti da jest, tada je itekako prisutan u pojavi onoga nesretnog čovjeka na čiji je vrat svom težinom svoga tijela kleknuo bijeli policajac. Klečanje na zelenom nogometnom igralištu je iz kršćanske, premda možda ne iz službene crkvene perspektive, dvostruko simbolično. Kleči se pred Isusom Kristom u Georgeu Floydu, i kleči se iz osjećaja odgovornosti za ono što je i u naše ime učinio bijeli policajac. Kakve, pak, mi imamo veze s jednim američkim policajcem? Imamo te veze što smo ljudi, a kao ljudi, pa još i kršćani, mističnom smo vezom povezani ne samo s Isusom Kristom, nego i sa svakim čovjekom na zemlji. Odgovornost je ono što čovjeka razlikuje od živine i od huligana. Odgovornost je ono što kršćanina razlikuje od fašista.
Zlatko Dalić nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji neprestano je ponavljao neke čudne rečenice u kojima je bila riječ “poniznost”. Valjda je tu riječ čuo od velečasnog. Klečanje je izraz poniznosti i pristajanja. Pred kime, ili pred čime valja biti ponizan? Pred onima koji stradaju, pred onima koji su slabi. Poniznost pred jakim i moćnim svojstvena je roblju. Roblje, međutim, ne kleči. Roblje rmbači, radi, djeluje u korist gospodara. Slobodnim ljudima koljena lako i slobodno klecaju.
Volio bih da reprezentacija slobodnih ljudi postane prvak Europe. Isto tako, volio bih da o hrvatskoj kulturi i tradiciji govore ljudi koji čitaju knjige, idu u kazalište, ne lažu pred sudom, plaćaju porez…
jergovic
