Via San Nicolo prva je ulica u Trstu. Auto si ostavio na rivi, platio si šest sati parkinga, obično toliko ostaješ u ovome gradu. Pretrčao si obilaznicu na crveno, provukao se između dvije rijeke automobila, i onda polako, pješačkom zonom, uz Grčku crkvu, Ulicom San Nicolo. Preko puta crkve mala je galerija, tokom zime trajala je izložba grafika Zorana Musiča. Nižu se restorani, prodavnice cipela, starinska bakalnica, buffet sa kuhanom šunkom, sirevi, masline, panini… I knjižara Minerva, najbolja u Trstu, gdje svakih nekoliko godina promoviraš svoja talijanska izdanja. Ako nastaviš dalje, a nastavit ćeš, jer je tako svaki put kad dođeš u Trst na šest parkirnih sati, niže Minerve je antikvarijat “Umberto Saba”, u koji nikada ne ulaziš, nego samo viriš kroz izlog, jer te je strah mrkog antikvara, za kojeg si u jednoj knjizi pročitao da je pjesnikov unuk. U izlogu su, među talijanskim i austrijskim, uvijek i stare slovenske knjige. Hodaš dalje, i skoro će se Via San Nicolo uliti u Via Dante Alighieri. I ti ćeš na tom mjestu uhvatiti za ruku, a zatim po glavi pogladiti starca antikvara, pjesnika Umberta Sabu. Od svih pjesnika s granice, manjinaca, umjetnika skrivenih ili zatajenih identiteta, Saba ti je najbliži. S njime si, kao i s ovim gradom, u nekakvom rodu, premda nesklona sudbina neće da ostaješ u Trstu duže od šest parkirnih sati… A ostaje ti se zauvijek.
Umberto Saba rođen je 9. ožujka 1883. u Trstu, umro 25. kolovoza 1957. u Gorici, na talijanskoj strani podijeljenog grada. Otac mu je bio katolik iz Venecije Ugo Edoardo Poli, ali je rado prešao na židovstvo i uzeo ime Abramo, da bi oženio Tršćanku, kćerku sitnog trgovca, Felicitu Rachele Cohen. Otac se, međutim, nije ni pojavio u dječakovu životu, pobjegao je prije njegova rođenja, tako da će ga Umberto prvi put vidjeti kao dvadesetogodišnjak. Važne trenutke odrastanja i sazrijevanja, majku, oca, Trst i prve ljubavi, opisao je u sonetima iz ciklusa “Autobiografija”. Rano je odbacio očevo prezime, i počeo se, najprije u književnosti, a onda i u životu, potpisivati kao – Saba. Možda je pseudonim uzeo po hebrejskoj riječi za kruh, jer bi se kruhom prozvao mnogi kojemu vlastito prezime biva strano, a možda je Saba postao po svojoj dojilji i dadilji, koja se u talijanskim matičnim knjigama zvala Gioseffa Gabrovich Schobar, iako se, zapravo, zvala Josipa – Peppa Sabaz. Ta Slovenka, seljanka s brda koja se uzdižu nad Trstom, i niz koja smo se spuštali dok smo kao Jugoslaveni nadirali prema tržnici Ponte Rosso, bila je najvažnija žena u životu Umberta Sabe. Kako je izgubila dijete, svu majčinsku ljubav posvetila je njemu. I tako još jednom zauzlala njegov u mrtvi čvor svezan identitet.
Iako se, naročito u ranim godinama, družio s mnogim talijanskim pjesnicima, od D’Annunzija i Ungarettija do Montalea, putovao u Rim, Milano i Firencu, i boravio u Parizu, Umberto Saba ostao je zauvijek stiješnjen i sabijen u tih nekoliko tršćanskih ulica, koje se, prema nekom antičkom planu grada, šire od Via San Nicolo, i onoga antikvarijata u koji ti ne ulaziš, iz straha od njegova unuka. Atmosfera njegovih pjesama je tršćanska, on bez svjesne namjere za opjevavanjem grada u svoje pjesme upisuje tršćanske toponime, prepliće vlastitu povijest s poviješću Trsta, i svojim djelom, kroz cijelu prvu polovinu dvadesetog stoljeća, ispisuje najautentičniju, ali i najtemeljitiju povijest Granice. Iako je pjesnik talijanskoga jezika, židovske sudbine i grada Trsta, Umberto Saba je naš, slovenski, istarski i jugoslavenski, pjesnik hrvatski i srpski, onoliko i onako koliko su nam se sudbine i povijesti miješale u vremenu i na prostoru njegova malenog i tijesnog, ali značenjima, jezicima i smislom tako čudesno bogatog zavičaja.
Prevodili su ga i Srbi, i Hrvati, i Slovenci. Jedni su, manje u sebe sigurni, prenosili u slobodni stih začudne pripovijesti njegovih soneta, drugi su pokušavali sonete privoditi našem, sonetima manje vičnom jeziku, tako da ne žrtvuju njihovu priču. U tome je izvanredno vješt bio Frane Čale, prepjevavši Sabu tako da knjiga njegovih pjesama (izdanje Grafičkog zavoda Hrvatske, biblioteka Zora, Zagreb 1987.) djeluje tako srođeno s hrvatskim jezikom, da te pjesme možemo čitati i kao Čaline vlastite. Prevodeći Sabu, ovaj je cijenjeni talijanist i slavni profesor, ispjevao samoga sebe, što bi se za doista rijetke prevoditelje moglo tako reći.
Umberto Saba imao je nevolju da je sam stvarao svoju poetiku, i to u vrijeme avangardista i fašista. Ne samo da nije bio avangardan, nego su njegove pjesme zvučale arhaično, starinski i zaostalo u nekim prethodnim, prezrenim vremenima. U doba kada je svijet bio zaslijepljen sjajem električne žarulje i zaglušen tutnjem četverotaktnih dizel motora, kritika je, uglavnom, bila slijepa i gluha za ovakvu poeziju, iako će ona, nakon što avangarde postanu smiješne i patetične u svome ponavljanju, a D’Annunzio ostane upamćen kao fiumanski klaun, moćno nadglasati i nadpjevati svoj vijek. No, kakve će od toga pjesnik imati koristi? Gotovo nikakve. Veći dio života, zapravo sve do poslijeratnih godina, Umberto Saba će podnositi da ga smatraju minornim piscem, i živjet će tako sudbinu maloga židovskog trgovca, tršćanskog antikvara, književnog hobista. A pritom, bit će svjestan svoje stvarne pjesničke veličine. Je li to nesreća? Za život sigurno jest, ali za književnost nije. Nakon što sve prođe, i više nas nema, književnost za utjehu biva važnija od života.
Svoje židovstvo Saba je živio kao tajnu. Nije ga pokazivao ni otkrivao, nije se bavio tuđim zabludama, uklanjao se pred sentimentima i inhibicijama većinskoga, katoličkog i fašističkog svijeta. Biti Židov za njega je u najvećoj mjeri značilo biti skriven. To ga je, vjerojatno, i spasilo u dugoj sezoni talijanskoga fašizma, a pogotovo nakon pada Italije, za vrijeme njemačke okupacije. Cijeloga se života učio nevidljivosti, što će svršiti u intrigantnom književnom, a možda i emocionalnom finalu. Dok mu je 1955. umirala žena, Saba je pisao roman “Ernesto”. Tu lijepu, nujnu i tragičnu homoerotsku priču nikada nije dovršio. Objavljena nakon piščeve smrti, prevođena na mnoge jezike i konotirana kao svojevrsni biografski skandal, knjiga “Ernesto” protumačena je kao izlazak iz ormara “maloga Berta”. Naravno, i to je krivo, naši životi i sudbine nisu jednostavni, tako da jednostavni i jednoznačni nisu ni svi naši životni i erotski izbori. Ali to, valjda, nikoga i ne zanima, dok postrojeni u kolonama marširamo prema svome kraju.
Frane Čale pisao je da je Umberto Saba rano shvatio kako pravim Talijanom može biti samo onaj tko nije nacionalist. A zar bi tršćanski antikvar mogao biti nacionalist? I zar se, uopće, može biti antikvarom nacionalistom? Jednu od svojih najslavljenijih pjesama “Caffe Tergeste”, Saba je – u Čalinu prijevodu – ovako završio:
Kavano pučka, gdje krih jednog dana
lice, sad pogled na te radost stvara:
Slavena miriš ti i Talijana
u kasnoj noći, uzduž svog bilijara.
Umberto Saba proveo je život u svom snu o toj pomirbenoj kavani, pučkoj oštariji, u kojoj se miješaju težačke sa seljačkim psovkama, i stvara se harmonija Granice na bilijarskome stolu između slavenskoga i romanskog svijeta, između dvojice ljudi. U toj harmoniji, kada je osjetiš kožom Židova, ili muškarca zaljubljenog u Ernesta, sam je smisao poezije. Onakve kakvu je pisao i zamišljao Umberto Saba, ali i onakve kakva biva jedino moguća čovjeku koji nije u prilici da izvikuje svoju različitost, svoje manjinstvo i krajnju upojedinjenost.
Tebi najdraža i najbliža, otkada si je prvi put pročitao, njegova je pjesma “La capra”, koja započinje strofom koja, pogotovo u izvorniku, zvuči kao dječja pjesmica, iz čitanke za prvi razred:
Ho parlato a una capra.
Era sola sul prato, era legata.
Sazia d’erba, bagnata
dalla pioggia, belava.
Ali u trećoj i posljednjoj strofi pjesma “Koza” je, kao u kamen uklesana, posveta vječnoj, bratskoj i manjinskoj patnji. Bolje o židovskome i ljudskom stradanju nitko naš pjevao nije:
Od koze lica semitskog slušah
jadikovanje sviju drugih jada,
svih drugih duša.
Kao u mnogim velikim pjesama, kao u smislu poezije same, Umberto Saba otkriva nešto što je svo vrijeme bilo očigledno a nevidljivo. Semitsko lice koze. Da nije pjesnika, život bi ti prošao, a da u licu koze ne prepoznaš Židova. Tko ne razumije koliki bi i kakav to bio gubitak, taj ne zna čemu uopće poezija.
Izvor: jergovic
