Godina je 1946. Partizanski komandant stiže pred otvoreni teretni vagon da roditeljima svog palog druga ispripovijeda kako im je sin poginuo na Sutjesci. Vlak kreće prije nego što im išta stigne reći. U trku izgovori dvije rečenice, i oni sad znaju. Teretna kompozicija puna ljudi nastavlja prema Baranji, kamo njih dvoje odnose samo uspomenu na svog mrtvog sina. Scena emotivnim nabojem podsjeća na kolodvorski prizor iz sovjetskog ratnog klasika “Kako se kalio čelik”, u kojem vlak kreće prije nego što ruke onih koji ostaju predaju vrećicu jabuka onome koji odlazi na front. Vrećica puca i jabuke se rasipaju po peronu. U vrijeme kada Veljko Bulajić snima “Vlak bez voznog reda”, film Marka Donskoja vrlo je živ u imaginaciji publike. Moglo bi se reći da je, bez obzira na fatalnu rastavu međudržavnog braka sa Sovjetskim Savezom, besmrtni filmski hit. Tim prije što je život dovršavao ono što je redatelj započeo s romanom Nikolaja Ostrovskog. Viktor Perist-Petrenko, koji je te 1942. glumio glavnog junaka u filmu Pavel Korčagina, iste godine biva mobiliziran u postrojbe Crvene armije, i gine u ratu. Za onodobnu publiku, recimo za moju majku, koja je tad gimnazijalka, Viktor Perist-Petrenko, a ustvari Pavel Korčagin, autentični je James Dean.

Može biti da je Bulajić imao na umu scenu iz Donskojeva filma, kao i sentimente domaće publike, a može biti da je slučajna podudarnost dva vlaka koja upravo polaze iz stanice. Uostalom, najvažnije stvari obično će se dogoditi u trenutku kad kreće vlak. Film je umjetnost koja računa upravo na taj trenutak. U životu on je manje važan. U životu smo se već raspremili u kupeu i ništa se važno više ne može dogoditi. Osim što napokon krećemo na putovanje.

Bulajićeva scena je, međutim, na više načina duboko istinita i autentična. U vremenu o kojem film govori, 1946. i dugi niz godina zatim, stotine tisuća očeva i majki, braće i sestara, naokolo se raspituju oko toga kako su im poginuli bližnji, što se zapravo dogodilo, što su posljednje rekli. I sve se te priče na kraju svode na jednu ili dvije rečenice, koje stanu u tih nekoliko trenutaka koliko parnoj lokomotivi treba da ubrza. To je ono što biva zapamćeno, i što se onda nosi kroz život.

Nitko vjerojatno ne zna koliko je puta u životu gledao “Vlak bez voznog reda”, koliko ga je puta započinjao, ili bi mu pred očima na televizijskom ekranu samo promakle dvije-tri scene. Ovaj je film odavno već stariji od većine građana. Šezdeset i dvije su mu godine, i među živima više nema onih koji su igrali glavne uloge. Događaji kojima se bavi njegova priča odavno su zaboravljeni, premda su u svakom pogledu sudbonosni. Ali za razliku od ratnih filmova, čija se tema vrlo sporo odronjava u prošlost i u zaborav, “Vlak bez voznog reda” govori o nečemu što je željelo biti zaboravljeno gotovo u isto vrijeme kada se i dogodilo. Zato je pomalo nevjerojatno da je ovaj film ikad snimljen. Ali i da je, u odnosu na povijesnu istinu, toliko autentičan.

Je li Veljko Bulajić to činio iz opreza pred formalnim i neformalnim cenzorskim komisijama, ili su razlozi bili drugi, tek u “Vlaku bez voznog reda” priča je vrlo jasno i krajnje vjerodostojno smještena u neposrednu prošlost i svježu povijest, koja se nedvosmisleno tako odvila. Nakon što je 1945. oslobođena zemlja, i nakon što je zaposjednut teritorij za čiji suverenitet još godinama neće biti međunarodnog priznanja, munjevito je, već sljedeće godine, započela kolonizacija. Njezin osnovni cilj nije bio da se narod iz pasivnih krajeva naseli u bogatije dijelove zemlje, e da bi se tako proizveli neki materijalni i gospodarski učinci, nego je što prije trebalo promijeniti etničku sliku osvojenih sela i gradova. Tako je narod s dinarskog masiva, uglavnom iz dalmatinskih zabrđa, Like, Hercegovine i Crne Gore, preseljavan u ravnu Slavoniju, Baranju i Vojvodinu, odakle su u Njemačku, ili u koncentracijske logore, deportirani njemački, a dijelom i madžarski starosjedioci. Kolonizacija je provođena s punim uvažavanjem etno-nacionalnih pretpostavki buduće federalne zemlje, pa su tako u Baranju, koja je pripala NR Hrvatskoj, naseljavani Hrvati, dok su, recimo, u Vojvodinu, buduću autonomnu pokrajinu NR Srbije, naseljavani Srbi i Crnogorci. I na još jednu se stvar dobro pazilo: koloniziran je narod iz partizanskih krajeva. Ustaška i četnička sela ostavljana su na kamenu i kršu.

Svega se ovoga Bulajić u “Vlaku bez voznog reda” drži. Prema Baranji se kreće hrvatsko selo, u vlaku su demobilizirani partizani, u preseljenje se odlazi po nagradi, a ne po kazni. Priča je fragmentirana u desetak ljudskih sudbina, koje se naizmjence predstavljaju onako kako se kreće vlak i kako se u stočnim vagonima rekreira neka nova zajednica. Film je freska, poput onih kakve će u isto vrijeme, na temu narodne revolucije, raditi veliki hrvatski i jugoslavenski slikari, a koje i danas blijede po zidovima javnih institucija, ili se povremeno vide iza leđa naših državnika u onim sve rjeđim prilikama kada im netko dolazi u goste, i osim tog velikog preseljenja prikazuje i sliku jedne zemlje. Nigdje Jugoslavija, s naglaskom na Hrvatsku, nije na filmu ili u književnosti tako raskošno i široko portretirana, kao u Bulajićevom “Vlaku bez voznog reda”. I nikad mi, moram poznati, taj film nije izgledao tako impresivno, nikad nije bio tako potresan kao kad sam ga sredinom ožujka ponovo gledao, uz vijest da je njegov autor čašćen za životno djelo nacionalnom nagradom Oktavijan. Filmovi i knjige mijenjaju se onako kako se mijenjaju i epohe. “Vlak bez voznog reda” nevjerojatno dobro stari. I još je njegova priča u skladu s bujicom niz koju se posljednjih desetljeća kreće povijesno vrijeme. U “Vlaku bez voznog reda” danas usporedo gledamo dvije epohe: u jednoj su kolonizatori, u drugoj već njihovi unuci i praunuci.

Ta povijest iskorijenjenosti i iščupanosti pomalo je i osobna povijest Veljka Bulajića i njegovih neobično strukturiranih identiteta. Rođen u Vilusima, na samoj granici Crne Gore i Hercegovine, u selu pokraj kojeg se prođe ako se od Dubrovnika, preko Trebinja i istočne Hercegovine, krene na Cetinje. Pomalo je to na kraj svijeta, u kršu koji se malo-pomalo penje u nebo. Odrastao je u Sarajevu, nekoliko stotina metara od Sepetarevca, gore na Bjelavama, u nekadašnjoj jevrejskoj mahali. Tu sam, i ne znajući, na mjestu njegova djetinjstva, proveo dva-tri nedjeljna popodneva u bašči njegova scenografa iz filma “Kozara” Vlade Brankovića. Taman je započinjao rat. Zatim je Veljko, u onom prethodnom ratu, otišao u partizane. Opis te je okolnosti kasnijih desetljeća usklađivao s promjenama raspoloženja javnosti. Iz rata je izašao kao partizanski oficir. Demobilizirat će ga Ivan Šibl, i Veljko će otići u Italiju, da se kod klasika neorealizma uči filmu. Asistirat će, glumiti i biti koscenarist kod pet godina starijeg Vatroslava Mimice, na njegovu filmu “U oluji”. Godina je 1952, Mimica je skoro tridesetogodišnjak, ali njegove su tematske i stilske preokupacije na sasvim drugoj strani. Filmski, pripovjedački, idejno, mnogo je mlađi od Veljka. Valjda je to i razlog što se vrlo rano morao odreći filma. Posljednji će, i to u Srbiji, snimiti u pedeset i osmoj.

U deset najplodnijih godina, između 1959. i 1969. Veljko Bulajić snima fascinantan niz od sedam filmova. Preostalih šest su: “Rat”, “Uzavreli grad”, “Kozara”, “Skoplje ’63”, “Pogled u zjenicu sunca” i “Bitka na Neretvi”. Snima velike i male filmove, skupe i jeftine, epopeje i komorne drame, i dokumentarac nad svježe razrušenim gradom. Opsjednut je razaranjima, velikim ljudskim stradanjima i pokretima ljudskih masa. Stvorio je filmsku masku, tipsku pojavu četnika u jugoslavenskom filmu. U dva se filma bavio tifusarima. Snimio je najveći spektakl u povijesti partizanskog filma, sa skrivenim glavnim likom. Tad je mogao sve, i zapravo je stvorio sve. Cijeli jedan imaginarni svijet, za koji gledatelj više nije siguran što je u njemu preslikano iz stvarnosti, a što je stvarnost preuzela od Bulajićevog filma. Godinama sam, kao dijete, vlakom se vozeći prema Pločama, čekao trenutak kada će u daljini možda biti vidljiv srušeni most na Neretvi. Onaj koji su partizani srušili po Titovoj naredbi, da bi spasili ranjenike. Ne, nije to taj, svaki put bi mi Nona govorila. Ovaj je Veljko Bulajić srušio za svoj film. A gdje je most koji je srušio Tito? Njega nema. Ona je s prezirom govorila o tom filmskom rušenju. Ja sam, međutim, bio fasciniran. Rušenje za film činilo mi se mnogo stvarnijim od rušenja za zbilju.

Poslije su, osamdesetih, došla druga vremena. Mladi su lavovi rušili Bulajića, ali on se do danas nije dao srušiti. Njegovi filmovi dobro stare, i pojedini su već od nas mlađi.

jergović