Nakon što je pred zimu 1993. u crkvenom nadbiskupijskom konvoju napustio Sarajevo, raširio se pouzdani glas da je pjesnik Veselko Koroman oko vrata stavio svećenički kolar, da bi u miru prošao pokraj četničkih straža i kontrola. Takve priče bi nas zagrijale, manja je bivala strava i zebnja pred nadolazećim nevoljama, godila nam je, kao i prije rata, slikovita naša sarajevska zloba. Od te zlobe, često, priča je i sjećanje. A čovjek je, eto, spašen iz opkoljenog grada, i ostao je još samo kolar pod njegovom čvrstom, meštrovićevskom rukom klesanom bradom, sve dok i taj detalj ne bude zaboravljen i zauvijek se ne raziđe društvo čiji je Koroman bio pjesnik.

Dvadeset i jednu godine kasnije, kad god zamišljam njegovo lice, koje od tih vremena nisam vidio, a ranije sam ga često znao sresti, ja ugledam taj kolar. Izdajnički se pojavi, više se tiče mene nego Koromana, ali nikako da iščezne, jer se nekako stopio s pjesnikovom biografijom, s njegovom izdvojenošću u Sarajevu, s nametnutom i samoodabranom askezom, koja će nekako i logično okončati s tim kolarom.


Sedamdesetih i osamdesetih, u Sarajevu su rasle i skladno se nadopunjavale dvije legende o Veselku Koromanu. U prvoj, on je opasni, introvertirani nacionalist, koji je zbog grijeha iz 1971. (sastavljanje i potpisivanje “Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku”, 28. siječnja te godine), smijenjen s uredničkog položaja u velikoj izdavačkoj kući, i sljedećih će skoro dvadeset godina raditi kao korektor-ispravitelj tipfelera i tiskarskih pogrešaka, i kao lektor-jezikoispravitelj, te će tako okajavati svoj vječni grijeh, tvrd da odbije svaku pomisao o pomilovanju. Druga legenda, nastala kad i prva, govorila je o pjesničkoj veličini Veselka Koromana, uzdižući ga, u nekoj vrsti svenacionalnoga bosanskog konsenzusa, u najmoćnijega živog bosanskohercegovačkog pjesnika, čija je sva poezija jedno nad-racionalno, posve oslobođeno čudo čistoga nadahuća, u kojemu nema nikakva izvanpjesničkog umišljaja. Koroman je bio “čist pjesnik”, i samo pjesnik, kao Hljebnikov, kao Blake, ali, za razliku od Hljebnikova, od Blakea, bio je čvrst čovjek, čovjek o sebi i o svom, hercegovački seljak, i nije bio lud, a još manje jurodivi. Veselko Koroman rodio se kao pjesnik od kamena, i ponekad bi se – u to vrijeme i s razlogom – u Sarajevu pisalo i govorilo o zagrebačkim pogledima na hrvatsku književnost i poeziju, slijepim, tupim i neznalačkim, koji su svoje veličine prepoznavali i nalazili kojekuda, ali jednoga od najvećih, ako ne i najvećega svoga živog pjesnika, koji je istovremeno bio i naš pjesnik, u Zagrebu uopće nisu poznavali ni čitali. S izuzetkom Vlatka Pavletića. On je Koromana čitao.


U Sarajevu, međutim, Koromana su, kao sve sumnjive pjesnike, uključujući i takve koji bi tek trebali postati sumnjivi, čitali i komesari, i isljednici, i karijerni udbaši, budući katolici, tražeći u pjesmama otiske njihove mračne nacionalističke duše. Poeziju su doživljavali kao opasno oružje, pjesma je pakleni stroj koji otkucava u nacionalnoj antologiji i uskoro će eksplodirati, ne pokažu li građani i književnici visok stepen “bezbjednosne kulture”. Jedna od takvih, ubistvenih pjesama, o kojoj su se pisali izvještaji, bila je i jedna Koromanova pjesma.


Doći će vrijeme

Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima

obilje rana, obilje časti, obilje tuge.
Naroda što ima višu a plemenitu moć,
ravnicu i more, knjige i anđele.


Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu.
Naroda što je rasut, što živi dugo
na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca.


Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima
bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu.
Naroda što misli, što velik je i miran
na sjeveru i jugu, u srpu vremena.


Bezbjednosna analiza ove pjesme bila je nedvosmislena: blagi narod su Hrvati, što potvrđuju mjesečev srp (nije li Hrvatska srpastog oblika, nije li mlađak jedan od njenih simbola?), ravnica, more, otoci i sunce, tako da se stih “doći će vrijeme blagog naroda” slobodno može čitati: uskoro će se obnoviti Nezavisna Država Hrvatska. Na to bi se svela sadržajna deskripcija Koromanove pjesme, tako bi izgledala komesarska demontaža paklenog stroja. Antologičar Stevan Tontić, međutim, sastavljajući 1990. knjigu “Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine”, ne samo da je Koromanu podigao spomenik, nego je među deset uvrštenih njegovih pjesama (najviše od svih tada živih bosanskohercegovačkih autora), uvrstio i tu, ozloglašenu: “Doći će vrijeme”. Tontić, naime, i sam veliki pjesnik, u “blagome narodu”, za razliku od komunističkih isljednika i komesara, nije prepoznavao NDH. Atribut blagosti Stevan nije pripisivao Pavelićevoj državi. Oni koji su to činili lako su 1991., i u nekoliko sljedećih godina, mijenjali stranu, i od mračnih komunističkih policijota i partijskih glavosječa, poput Brune Stojića i Brane Kvesića, postajali veliki Hrvati, o čijoj će blagosti svjedočiti i Haški sud, i naraštaji inovjernih komšija.


Veselko Koroman nije nas, kao gimnazijalce, zanimao kao nabijeđeni nacionalist. Prilazili smo mu kao velikom pjesniku, s ozbiljnom ambicijom da mu osporimo veličinu. Bilo je to ispravno: tako se u mladosti i u prvim književnim zaljubljivanjima čitaju značajni suvremenici. Osim toga, Koroman nam je bio odbojan na razini motiva: pjesnik hercegovačkih i metafizičkih pastorala, koji u svojoj književnosti nije zagazio po asfaltu. Kada ti je petnaest, to je ozbiljan stilski i književni argument protiv pisca. Ali ako ti je to argument u tridesetoj ili pedesetoj, mora da si još jedan ambiciozni i nedaroviti, takozvani kvartovski i urbani hrvatski književnik, ojađen i frustriran svojim jalovim doživotnim pubertetima. Možda smo se upravo na pjesmama Veselka Koromana i naučili koliko je smiješna naša gradskost i koliko su, zapravo, budalasti naši takozvani urbani senzibiliteti. Iz tog vremena, i iz Tontićeve antologije, meni je ostala, umjesto manifesta, druga Koromanova pjesma:


Ići ću na istok

Živjet ću s tobom dok ne umrem.
Cijelo vrijeme što ga imam.
Ići ću na istok dok ne umrem.


S toplim licem usred neba,
s jasnim nebom oko lica,
živjet ću s tobom dok ne umrem.

Cijelo vrijeme što ga imam
s ovom zemljom ispod sebe.
Ići ću na istok dok ne umrem.


Pa neka je čita neko novo komesarsko oko, ako komesari u međuvremenu nisu izgubili dar za poeziju. Mi smo, međutim, na Veselka Koromana doživotno osuđeni. On nam je kriv, a krivnja se sastoji u tome što je u ono doba, početkom osamdesetih, dok je za nas još bilo vremena, dok smo se mogli mijenjati i dok smo mogli mijenjati pravac kretanja i životne putanje, Koroman bio vjetar za naše vjetrenjače. On, skupa s dvadesetak drugih pjesnika ovoga jezika, koji su se u to vrijeme u Sarajevu sa zanimanjem čitali. O, koliko li sam samo puta zbog toga zažalio, i koliko sam puta zažalio što su moj živi pjesnički svijet bili Koroman, Sidran, Tontić, Slobodan Blagojević, Hamdija Demirović, Dragan Kaluđerović, a ne pjesnici zagrebačkog Quoruma. Da mi je bilo uz njih odrastati, postao bih metalostrugar, drvosječa, optičar, i ne bih čitao ništa, jer slova kvare oči. U moje vrijeme, u tom gradu, i policijski isljednici, tamničari i udbaši, imali su dobar pjesnički ukus. Kao u starinskoj urarskoj radnji, čuli su kako u antologijama kucaju satovi paklenih strojeva.


Nakon što je u ratu izašao iz Sarajeva, pjesnik Veselko Koroman živi u rodnim Radišićima, blizu Ljubuškog. U međuvremenu je nestalo svijeta koji je napustio i u kojemu je dvadeset godina okajavao svoj fantomski grijeh hrvatstva, a u Zagrebu, u Hrvatskoj, sjete ga se prigodimice, u Matici Zidićevoj i Akademiji Jelčićevoj, na provincijskim dernecima po metropolici. Meni je, međutim, o njegovu osamdesetom rođendanu, u proljeće 2014, ovaj pjesnik važniji nego što je ikada bio. Više je, naime, poezije, hrvatske poezije, u Radišićima kod Ljubuškog, nego na zagrebačkoj Novoj Vesi, skupa s Kaptolom, Gornjim gradom, Harmicom i Starom Vlaškom. Tamo, u tom hercegovačkom selu, izvan Hrvatske, više je hrvatske poezije nego u Hrvatskoj. Tamo je moć pjesničkoga govora, dobro su znali stari udbaši. Koromana krivim što sam tu i što mi je ovaj jezik najveća dragocjenost koju imam. Bez pjesnika bi se hrvatskim blejalo, a ne govorilo.


Izvor: jergovic