“Zimsko ljetovanje’ objavljeno je 1950. u Zagrebu. Bilo je vrijeme staljinizma bez Staljina, prije famoznoga Krležinog govora na Ljubljanskome kongresu književnika kojim, u ranu jesen 1952, započinju procesi liberalizacije, stilskoga i estetskog pluralizma u kulturi i umjetnosti. I ne zna se, zapravo, što je veće čudo: to što je Desnica, mimo svijeta, pisao takvu knjigu, ili to što mu je ona objavljena. Subverzivna i stavom i stilom, nestvarna u svojoj ljepoti, to je prvi i posljednji naš građanski roman o Drugome svjetskom ratu. Ni u sljedećih četrdeset godina, koliko je potrajala Jugoslavija, nije objavljeno ništa slično “Zimskom ljetovanju”. Kako je takva knjiga mogla proći mimo komesara? Ili kako je mogla proći mimo hrvatske i srpske književnosti, ne ostavivši na njima baš nikakvog traga ni utjecaja?
Svijet o kojemu je Vladan Desnica pripovijedao danas više ne postoji. Nema ga ni u antropološkom, ni u socijalnom, ni u nacionalnom smislu. Zadrani su masovno izbjegli iz grada što su ga saveznici ravnali sa zemljom, i koji im je bio kriv po prilici onoliko koliko i Dresden, o čemu nismo, mimo Desnice, do danas čuli ništa. Jasno je i zašto. Tim zvjerskim bombardiranjima učinili su uslugu Titu, a zatim i Hrvatskoj. Nestalo je jednoga talijanskog grada, prebrisano je najizrazitije mjesto romansko-slavenskoga sinkretizma na istočnoj obali Jadrana, živi dokaz nesigurnih pripadnosti, kultura koje se pretapaju kao u akvarelu, i rođeno je nešto tvrdo slavensko, i na kraju hrvatsko, etnički čisto, slobodno od povijesti. Još tokom romana, u njegovoj posljednjoj četvrtini, gledamo Zadrane kako iz Smiljevaca, gdje su živjeli u izbjeglištvu, odlaze prema Trstu.
Pedesetak godina kasnije nestalo je i Srba iz zadarskog zaleđa. Istjerani su u novome pravedničkom zanosu osloboditelja, koji su čišćenje obavili s istim onim moralnim pravom s kojim su njihovi djedovi, uz pomoć savezničkih bombardera, očistili Zadar od talijansko-građanskog elementa. Tom prigodom su, ne zaboravimo, pod djelovanjem domoljubnog dinamita u zrak poletjele i kosti Vladana Desnice, skupa s crkvicom pod kojom su bile sahranjene. Tako se hrvatska književnost odricala jednoga svog pisca kojega će, istina, naknadno svojatati, sve se pozivajući na Desničino optiranje i pristanak da uđe u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti. Srećom po Hrvate, srpska se književnost Desnice, također, odricala, istina na drukčije načine i pod drugim kondicijama, ali skoro jednako glupo, bespotrebno i slijepo. Čitatelj bi lako i s jednima i s drugima, ali teško da će preboljeti nestanke ona dva svijeta o kojima je Desnica pisao, zadarskoga i srpskog, koji su od “Zimskoga ljetovanja” učinili knjigu bez zavičaja i bez pripadnosti, bez konteksta u kojemu je napisana i objavljena 1950.
Vladan Desnica dijeli zagrobnu sudbinu s Ivom Andrićem. Obojica su ostala bez svjetova za koje su bili vezani, o kojima su pisali, ispisujući na taj način sebe same i svoje kompleksne identitete. Ispisivali su osobne iskaznice, koje su se danas pokazale nevažećima. Desnica i Andrić pisci su bez papira, apatridi, ahasveri, lutaoci kroz povijest i vrijeme, koje najmanje razmiju oni koji ih smatraju ekskluzivno svojima. Ostaje im još onaj najmanji, premda, možda, literarno i najvažniji sadržalac pripadnosti. Desnica je 2014. pisac onoga desetkovanog i razbaštinjenog svijeta hrvatskih Srba, koji svoga pisca, kao i svoje porodične povijesti i živote, godišnje evociraju u neobnovljivoj Kuli Janković Stojana, u Islamu Grčkom, pokraj ruševina kojima su krovovi u vrijeme velikih hrvatskih pobjeda letjeli u zrak od sreće, skriveni iza fasada ukrašenih ustaškim grafitima. Andrić je, opet, pisac bosanskih Hrvata, koliko ih još ima, i njihova unutrašnjeg sentimenta, ako ga, izluđeni, još umiju diferencirati.
U “Zimskom ljetovanju” stoji jedna pomalo šaljiva i melankolična epizoda koja bi se čitatelju najčešće mogla vraćati u pamet. To je ono kada u Žagrovac stiže vojvoda Dule sa svojim četnicima, pa poziva sve iz Smiljevaca da dođu na zbor. Jadna mu majka tko se ne odazove. To zbuni smiljevačke goste, izbjeglice iz Zadra, zbuni ih, a bogme i uplaši, pošto se nikada ne zna s tim divljim, seljačkim svijetom, i s njihovim čudnim običajima. Naime, trebaju li i oni ići na taj četnički zbor? Kako nisu imali koga upitati, za svaki su slučaj krenuli, i utopili se u rijeci svijeta koja je, također za svaki slučaj, išla u Žagrovac, i trpala se u općinsku zgradu. Slušali su govor vojvode Duleta, nešto su razumjeli, nešto i nisu, sve dok vojvoda nije digao korbač u zrak: neka se položi zakletva! Zadrani su ponavljali riječi za vojvodom, ili su samo otvarali usta, jer ga nisu razumjeli, vikali su gdje treba vikati, mrštili se, prigodimice slagali izraze lica, strahovali da vojvoda Dule gleda baš u njih, da bi na izlazu Ernesto izgovorio ove riječi: “Jesmo se mi Dalmatinci nazaklinjali kao niko drugi! Ali da ćemo i ovu zakletvu morati da damo, to, bogami, niko ne bi mogao predvidjeti.” Slijedio je u Žagrovcu narodni teferič, koji je također trebalo izdržati: “Kad se ljudi u krčmi razuzuriše i stadoše nadvikivati kucajući se zamućenih očiju i prelijevajući po stolu vino iz punih čaša, i kad se kod crkve – oko onih nekoliko čempresa podšišanih skoro do vrha, za slavoluke, đurđevske uranke i za metle za gumno – povede kolo; kad niz pijana lica poče da se roni pokoja suza radosnica a vani po mjestu da odjekuje pokoji hitac veselnik, Zadrani pomisle da će biti pametno da pođu. Oni podmire svoj skromni račun i krenu put Smiljevaca.”
Ovaj čitatelj rijetko će osjetiti zavist prema kojem hrvatskom piscu, Krležu i Ujevića izuzima, oni su izvan konkurencije; pozavidi, recimo, Slobodanu Novaku, a sve češće i gorče i Ranku Marinkoviću, ali zavist koju osjeća prema Desnici, njegovu stilu i “Zimskom ljetovanju”, nema mjere ni usporedbe. Poslušajte, recimo, i pogledajte u tekstu te dvije riječi: “hitac veselnik”, pa se za vrijeme Svjetskoga prvenstva u nogometu, 2014. u Brazilu, i za vrijeme svih drugih nacionalnih sportskih slavlja, sjetite, dok vam oko ušiju prasne pokoji “hitac veselnik”, istina ne četnički, premda može biti ustaški, pa vidite kakav je to pisac.
Ivan Lovrenović piše (www.lovrenovic.com): “U raznim javnim prilikama – anketama, intervjuima, tzv. izjavama – bez kolebanja sam tvrdio da je ‘Zimsko ljetovanje’ uz Andrićevu ‘Prokletu avliju’, najbolji prozni tekst (roman, tzv. duža pripovijest – sasvim nevažno) u književnostima štokavskoga jezičnog kruga.” Za ovakvu tvrdnju ne treba svjedoka. A ni konteksta, pripadnosti, pa ni piščeva groba. Samo dugi pogled na tekst, čitati i pamtiti.
Izvor: jergovic
