Nad pozornicom se do u visine dižu dva zida načinjena od socijalističkoga sobnog namještaja, ormara, regala i polica, sve moda sedamdesetih i osamdesetih, koji u dubini otvaraju perspektivu na gigantski uvećanu ilustraciju Andrije Maurovića za jugoslavenski turistički plakat iz 1952: preplanula crnka u bijelom dvodijelnom kostimu, ljepote i stasa Ave Gardner, leži na pješčanoj plaži, dok je dječarac u kratkim hlačicama i s dalmatinskom kapom na glavi nudi košaricom sa smokvama, grožđem i šipcima. Između zidova od namještaja, ispred toga optimističnog obzora, uobičajeni je mebl epohe, kauč, fotelja, sobna garnitura za sjedenje, kuhinjski stol, pisaći kancelarijski stol.

U toj scenografiji Aleksandra Denića odigrat će se drama, za vrijeme koje će likovi ulaziti i izlaziti iz ormara, pojavljivat će se i nestajati onako kako to u životu biva. Izmjenjivat će se različiti vremenski tokovi, glavni lik, Vladan Borojević, susretat će sebe kao jedanaestogodišnjeg dječaka, i u nešto više od tri sata, koliko traje predstava, na sedam-osam lokacija, pred očima publike odvije se četrdesetak godina porodične i društvene povijesti. U tom vremenu likovi se trebaju roditi, odrasti i sazreti, država se nad njihovim glavama treba raspasti, a obje stvari moraju teći prema najtradicionalnije shvaćenoj dramaturškoj logici, ali i prema povijesnome slijedu, tako da se nijednom ne iznevjeri društveno-političke kalendare i ne razbije se čarolija predstave time što bi se narušio integritet sjećanja ljudi u publici. Sve tu mora biti onako kako je bilo u zajedničkoj zbilji, ali tako da ona unutrašnja, privatna priča ne bude poopćena i zajednička. Pritom, i jezik predstave mora biti autentičan – i to baš poput jezika ljudi prije babilonskoga prokletstva – tako da svako govori na svoj način, u nekoliko različitih idioma i lingvistički shvaćenih jezika, a da publika normalno prati predstavu, premda će imati problema s razumijevanjem većine idioma koji čine dominantni jezik predstave.

Pred svakim romanom, predstavom i filmom stoji prvo među svim estetskim (ili estetsko-etičkim) pitanjima, na koje bi djelo moralo samo odgovarati: je li ga pisac baš morao takvog napisati, je li ga morao režirati, jer da nije to učinio srušio bi se svijet (a sa svijetom ona dva zida od namještaja)? Ako je morao – a vidi se odmah je li morao, i to se ne može sakriti ni slagati – tada ništa više nije važno. Svi stilovi, mode i načini bivaju sporedni, greške i kada se vide nisu više važne, jer nijedna ne može narušiti čaroliju, dok god je čitatelj (gledatelj) uvjeren da je sve moralo baš tako biti i da je priča morala da bude ispričana.

U Ljubljani 11. travnja, na velikoj pozornici Slovenskoga narodnog gledališča održana je premijera predstave “Jugoslavija, moja dežela”, koju je prema kazališnom scenariju Gorana Vojnovića režirao Ivica Buljan. Ansambl od dvadesetak glumaca, odraslih i djece, odigrao je predstavu tako da se gledatelju svih sto osamdeset i nešto minuta činilo da je svatko od njih, a ne samo pisac i redatelj, morao učiniti ono što je učinio. Nema smisla o toj predstavi govoriti jezikom kulturne (ili tabloidne) svakodnevice, niti je opterećivati velikim i sudbonosnim pohvalama. Ona nas je samo vratila u neko već prilično davno vrijeme, u osamdesete godine našega vijeka kada su predstave Ljubiše Ristića i Dušana Jovanovića bile svojevrsni izvještaji o stanju epohe, i kada je kazalište bilo oblik društvene katarze, koja bi se nakon predstave širila i na one koji nisu pristali biti publika.
Goran Vojnović u svom je scenariju, na još kompleksniji način ispričao priču svoga romana (čiji je naslov nesretno, i bez razumijevanja smisla sintagme, preveden na hrvatski kao

“Jugoslavija, moja domovina”) o ratnim zločincima i njihovoj djeci, ili o djeci rata i njihovim očevima. Značaj, ali i značenje njegova teksta jedinstveno je kako u slovenskoj, tako i u svim drugim postjugoslavenskim književnostima. On govori o dekonstrukciji jugoslavenske nacije, i rekonstrukciji slovenske nacije na nekim novim pretpostavkama, o raspadu Jugoslavije na društvenom i intimnom planu, o tome kako se iz idile i pijanstva bratstva i jedinstva u dva koraka stiže do ratnog zločina, o tome kako su nastajale i kako su nestajale višenacionalne jugoslavenske obitelji, o tome kako je društveno-politički diskurs razorio mogućnost intimnog govora, o tome što se događa kad se ateisti počnu vaditi na sudbinu i o tome kako se očevi zbog otadžbina odriču sinova, i kako ih potom traže i nalaze kada bi da metafizikom ovjere ono što su fizički učinili.

Briljantna je u svojoj ubilačkoj tačnosti i neizlječivosti duše, recimo, ona scena kada pred upaljenim televizorom rođaci iz Novog Sada, zajedno s izbjeglicama iz Slavonije, kude Tita što je mrzio Srbe (“Jeste, čitala sam negde da je mrzeo čak i Batu Živojinovića. Da je više voleo Borisa Dvornika.”) a hvale Miloševića kao srpskoga spasitelja (“Ajde mi reci, zašto Slovenci smeju da se otcepljuju, a Srbi ne smeju? Sloba je u pravu, mi smo Slovencima pustili da se otcepe, nek sad i Hrvati nama puste da se otcepimo”). Ništa se ne može onom tko ne samo da ne želi shvatiti, nego se zaštitio i oklopio savršeno uspostavljenom logičkom konstrukcijom, od koje, naprosto, ne može odustati, sve je unutar nje tačno i ispravno, osim polazišta u zaključivanju, koja su odreda kriva. Ništa nije tako mentalno neprobojno kao logika nacionalizma. Ali ono kroza što ne prođu ni tenkovska granata, ni Ujedinjeni narodi i sva književnost i filozofija normalnoga svijeta, nije vrijedno dječje pameti. Finale scene je kada istrčava sedmogodišnja djevojčica, koja više ne može da ponese Slobu: “Zašto moramo stalno da slušamo tog matorca? Iz aviona se vidi da nije normalan.”

Ivica Buljan režirao je priču tako da epizode izlaze jedna iz druge, izvan jedinstva vremena i prostora, tako da se gledatelj nijednom u njima ne izgubi, niti predstavi ponestane ritma. Ne viče se tu mnogo, glumci ne trče po sceni, nijednom se ne potuku, ne rotira se bina, ne trešti scenska muzika, nema munjevite izmjene replika – štoviše, nekoliko je vrlo dugih i intenzivnih monologa, ali, ipak, gledatelj ima dojam da sve protutnji užasno brzo. Potraga za ocem i za identitetom, koju Vladan Borojević vodi kroz epohu i kroz unesrećene balkanske nigdine, vodeći za sobom premijernu publiku, koja sasvim sigurno išće i ne nalazi neke svoje očeve i neke identitete, nastavak je Buljanove tematske preokupacije iz “Grobnice za Borisa Davidoviča”, “Gospode Glembajevih” i “Vučjaka”. Baveći se dramatikom jedne nikad dovršene epohe, njezinim životnim i društvenim, te umjetničkim, kazališnim i pripovjedačkim posljedicama, Ivica Buljan nastoji riješiti problem zajednica koje bi da zatvore vrata iza kojih je ostala Jugoslavija, ali avaj, netko drži nogu u vratima, pa im nikako ne uspijeva. Buljanova avantura odvija se u različitim dijelovima bivše zemlje – putuje, baš kao i Vladan Borojević – na slovenskim, srpskim i hrvatskim pozornicama pripovijeda on jednu nedovršenu priču, čija nedovršenost stoji nad glavama onih koji će se tek rađati, kao neka vrsta kolektivnog prokletstva. Pritom, on nije estetski ortodoksan, služi se vrlo raznolikim, ali sve jasnijim scenskim jezikom, i u stanju je istu priču ispričati na bezbroj različitih načina.

Uz Ballantine’s, poslije predstave razgovaramo o jednom neobičnom, sasvim slovenskom fenomenu. Barem dvije trećine predstave je na srpskohrvatskome jeziku, onako kako se on govorio u različitim dijelovima bivše zemlje (oni koji ne razumiju imali su titl). Prije raspada Jugoslavije bilo je nezamislivo da se u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani radi komad na jeziku koji nije slovenski. U ono vrijeme bio bi to nacionalni skandal. Danas je i moguće i normalno. Pola naslovnice subotnjeg Dela posvećeno je premijeri. I još dvije stranice u drugom dijelu novina. Što to znači? Samo da je riječ o dovršenoj, zreloj i samosvjesnoj kulturi (naravno, u odnosu na nas tužne i nedojebane južnjake…), kulturi koja ne gura vrata iza kojih odavno već nema nikoga.

jergovic