Velika većina ljudi u ovoj zemlji budi se svakoga jutra s gropom u želucu. Čovjek bi morao biti blažena blentovina ili manijakalni optimist, pa da mu već ona prva ili druga misao nakon buđenja nije vezana uz neku privatnu katastrofu. A skoro svaka od tih katastrofa tiče se društveno-političkih i ekonomskih prilika republike u kojoj živimo. Doista vam kažem, nije sreća buditi se u Hrvatskoj. Malo je, u posljednjih nekoliko mjeseci ili godina, tako tužnoga, beznadnog i depresivnog mjesta za jutarnje ustajanje. Kako prolazi dan, čovjek se nekako i pribere, ali jutra su strašna.
Za mnoge je među nama kampanja oko poreza na nekretnine bila još jedan dodatak na očaj. Osjećao si se sretnim i nekako olakšanim ako ništa nikad nisi naslijedio, ako ti roditelji nikada nisu gradili vikendicu na moru, ako ti od djeda nije ostala štala na selu, koju će ti sada netko oteti, jer nisi u stanju plaćati porez. U zemlji očaja, mediji žive od najava kojekakvih kataklizmi. Najbolje se prodaju tabloidi koji za sutra najavljuju smak svijeta. Pa je i porez na nekretnine najavljivan kao smak tisuću i jednoga privatnog hrvatskog svijeta. Ljudi će za nikakve novce rasprodati svoju sirotinju, i onda će konačno ostati bez ičega. Tako je to, mjesecima, tumačeno po novinama i na web portalima.
I onda se ministar financija užasno gnjevio, vjerojatno uvjeren kako se radi o nekakvoj zavjeri. A zavjere, zapravo, nema: ljudi se bude s gropom u želucu, i to je sve. Kada čovjek misli želucem, a ne glavom, na um mu pada samo da će biti gladan i da neće imati novaca da prehrani sebe i svoje bližnje. I na dobrom je putu da postane zvijer ili da se počne ponašati kao zvijer. Slavko Linić o tome ne misli, jer i nije na njemu da o tome misli. Problem je, međutim, što u hrvatskoj vlasti o tome, izgleda, ne misli baš nitko.
Prije nekoliko mjeseci ministar Linić je prvi put rekao nešto što će se ponavljati u svim pričama i legendama o porezu na nekretnine: Hrvati su navikli štediti u nekretninama, treba ih od toga odučiti, jer je takva štednja pogubna po gospodarstvo i nacionalnu ekonomiju. U tehničkom smislu, Slavko Linić je, vjerojatno, u pravu, ali zašto ljudi u Hrvatskoj, i diljem bivše Jugoslavije, štede u nekretninama? Odgovor na ovo pitanje upisan je u cjelokupnu našu suvremenu povijest, od sloma Austro Ugarske, sloma prve i uspostave druge Jugoslavije, preko raspada zemlje i niza krupnih i sitnih društvenih potresa do kraja dvadesetog stoljeća. Naš svijet ulaže u stanove, kuće i vikendice, jer su im samo stanovi, kuće i vikendice bili, koliko toliko, sigurna imovina. Novac je devalvirao, inflacija bi ga očas prožderala, a državne mjenice – izdavane baš u svakoj ovdašnjoj državi, od Habsburgovine do Jugovine – završavale su kao bezvrijedni papiri. U tih stotinjak godina, nikada nismo živjeli u državi u kojoj bi se sitan novac – a samo o takvom, sitnom novcu i govorimo – isplatio u nešto ulagati, jer nije bilo države koja bi trajala toliko dugo, ili koja ne bi preživjela dva-tri financijska sloma, kakvi se, naravno, slome preko novčanika običnoga svijeta, pa da čovjek dočeka neku korist od bilo kakvog oblika životne štednje, ulaganja u dobrovoljni ili u prisilni mirovinski fond i sl. I na kraju: zaneseni političkom liberalizacijom, koja je zavladala nakon Titove smrti, ljudi su, avaj, povjerovali bankama i počeli štedjeti u inozemnoj valuti. Kupovali bi po sto maraka mjesečno od uličnih švercera i stavljali to na račun otvoren, recimo, kod Ljubljanske banke. Ranije je to bilo zabranjeno: posjedovati devize i štedjeti u devizama. A na kraju, ako stvari mjerimo svojim ljudskim sudbinama, zabrana je ukinuta, samo da bi nas država mogla elegantno opljačkati, i da pritom i ne znamo koja je to država bila: ona prethodna, zavojevačka, ili ova nova, naša nacionalna.
U ovih stotinjak godina svaka je štednja propadala ili se pretvarala u veliku, obično državnu, pljačku i otimačinu, osim štednje u nekretninama i zlatu. Istina, nakon 1945. komunistička je država nacionalizirala dobar dio nekretnina, ali društveni običaji nisu time bili narušeni. Građani su nacionalizaciju doživjeli kao nepravdu i malo tko je bio spreman povjerovati kako će društvo i država prosperirati, jer je posjednicima oduzeto nešto čime nisu u stanju na opću dobrobit raspolagati. Čini mi se da na sličan način o porezu na nekretnine misle svi oni koji ga ne bi bili u stanju platiti. Ministar Slavko Linić uvjeren je kako se radi o krivoj percepciji novoga poreza. Sasvim je svejedno je li u pravu, budući da ta percepcija, bila kriva ili prava, nije zasnovana na pisanju dvoje novina i tri portala, nego na društvenoj tradiciji, dužoj od jednoga stoljeća.
Slavko Linić, kao i svaki dobar ekonomist, direktor poduzeća, htio bi sve materijalne potencijale zemlje investirati u napredak, proizvodno aktivirati, pokrenuti… Nikakve koristi od praznih kuća, misli on. Ali kako je tradicija ulaganja u nekretnine utemeljena na nepovjerenju u državu i u njezine institucije, ljudi bi najprije trebali steći vjeru u to da država nema namjeru otimati im nešto što su pošteno stekli. Ako im je u sto i dvadeset godina baš svaka država otimala imovinu ili obezvređivala papire za koje je svojim državnim autoritetom tvrdila da nešto vrijede, trebalo bi vremena i vremena, pa da ljudi povjeruju u smisao Linićeva poreza. Bilo bi mudro sačekati barem to da se prestanu buditi s gropom u želucu.
Izvor: Jergovic
