Bog, slučaj, ili iskušenje binarnog mišljenja u jednom su trenutku dvojicu pokojnika suprotstavili jednog drugome. Dok je u Hrvatskoj trajalo orgijanje nad smrću Slavka Goldsteina, koje su s neonacističkih, antisemitskih i protucivilizacijskih pozicija predvodili mjesni desničari i katolički militanti, započinjao je prohod neraspadnutoga tijela svetog Leopolda Mandića hrvatskim krajevima. Iako ih za života ništa nije suprotstavljalo, nikada se nisu zatekli ni u poziciji neistomišljenika, a kamoli neprijatelja, iako se drugi upokojio kada je prvom bilo četrnaest, i nisu pripadali ni društvenim skupinama, formalnim ili neformalnim udruženjima, koji bi bili u svejedno kakvom sukobu, dvojica jučerašnjih ljudi našli su se u sukobu. Kako je to moguće? Samo tako što pokojnici, pa čak i kad su sveci, imaju tu nezgodnu osobinu da šute i ne progovaraju, pa onda živi progovaraju u njihovo ime, i pritom ih svrstavaju na strane na kojima se ovi za života nikada ne bi zatekli.

Bogdan Mandić rodio se u Herceg Novom, kao pripadnik katoličke vjerske manjine usred izrazite pravoslavne većine. Odrana je osjećao snažan Božji poziv, zaredio se i snivao da misionarski djeluje po istoku. To mu se, međutim, nije nikad ispunilo. Iako je bio vrlo duhovan čovjek, Bogdan, koji se u samostanu prozvao Leopoldom, nije bio čovjek izvan ovoga svijeta. Dapače, bio je izrazito ukorijenjen, i to na način koji je vrlo tipičan za ljude s granice. S jedne strane, on jest osjećao pripadnost – vjersku, ali i onu malo drukčiju od vjerske – s ljudima koji su predstavljali većinu onkraj granice za kojom se on rodio, formirao se i živio, a s druge je strane osjećao jednako snažnu, ako ne i mnogo snažniju, pripadnost svome zavičaju, svijetu iz kojeg je potekao i ljudima poniklim u tom svijetu, bez obzira na to pripadaju li manjinskoj ili većinskoj denominaciji. Bogdan je, kao i Leopold, s njima bio jedno. I ne bi on bio ni Bogdan ni Leopold, e da se nije rodio usred baš tog svijeta. To je znao i toga je u svakom trenutku bio svjestan.

Njegovo zalaganje za ekumenizam može se promatrati na dva načina. U duhovnom i doktrinarnom smislu, to je vizija kršćanskog jedinstva. U životnom smislu i iz perspektive dječaka s granice, to je vizija jedinstva vlastitog života. Bogdan Leopold Mandić vjerovao je kako između duhovnog i životnog pogleda na ovu stvar nikakve razlike nema.

Svatko tko danas, makar i ovlaš, pročita kako je taj čovjek živio, što je govorio i što propovijedao, doći će do jednoga možda i šokantnog otkrića: između živog čeljadeta i šutljivog sveca – onako kako ga predstavljaju i prezentiraju oni koji njegov stakleni sarkofag dodiruju maramicama – gotovo da nema nikakve veze ni sličnosti. Na stranu to što fra Leopold sasvim sigurno ne bi podržavao totemizam vlastitoga, makar i neraspadnutog tijela, i što je raskoš njegove posmrtne pojave u suprotnosti s njegovom životnom skromnošću, ali taj čovjek se za života zalagao za slavensko zajedništvo i razumijevanje, i za neraskidivo bratstvo katolika i pravoslavnih. Pritom, on je, ostajući u granicama svoga svijeta, mislio na Srbe, Crnogorce i Hrvate, a ne, recimo, na Rumunje i Nijemce ili na Grke i Talijane. Fra Leopold je htio ispovijedati, i ispovijedao je, i pravoslavne vjernike. Što to onda znači? A nije mu namjera bila da ih prevjerava, jer nije ni mislio da su u krivoj vjeri.

Kako bi to izgledalo kada bi fra Leopold prošetao danas ovim našim svijetom, kada bi se, na primjer, zatekao u Hrvatskoj? Kako bi njegovi stavovi djelovali onima koji danas slave svetog Leopolda i od njega očekuju kojekakva čudesa? Bi li oni uopće pristali na čuda za kojima je fra Leopold žudio? I na kraju: kako bi se oni politički sporazumjeli s tim čovjekom i s njegovom vizijom sebe i svoga svijeta?

Kada je Italija zaratila s Austro-Ugarskom, fra Leopold je postao državljanin neprijateljske zemlje, pa mu je zaprijetila internacija. Na prvi pogled je to bio formalni problem. Italija je u tom trenutku katoličko kraljevstvo, a on je, budući da je u Padovi kao službujući svećenik i redovnik, podoban da istoga trenutka, i bez ikakvih preduvjeta, primi talijansko državljanstvo. Nekome tko se ne bavi politikom teško da bi to moglo predstavljati ikakav problem. Fra Leopold, međutim, odbija, riječima: “Krv nije voda!”

Na čiju je krv, šta mislite, fra Leopold Mandić mislio, i od čije bi ga to krvi talijansko državljanstvo odvojilo? Tako se našao u internaciji, kao državljanin neprijateljske zemlje, one zemlje kojoj je pripadao Herceg Novi.

Bio je sitan rastom i vrlo bolešljiv. Po cijele je dane ispovijedao ljude. Došao je na glas velikog ispovjednika, kojemu je sa svih strana hrlio svijet. Što ga je moglo dovesti na takav glas? Vjerojatno to što je umio slušati ljude i što je u svakom pojedincu umio čuti baš njega. Otkad je svijeta, ljudi traže nekoga tko bi ih htio saslušati i na koga bi mogli prenijeti svoju muku i nevolju. Taj će, u metaforičkom smislu, na svojim plećima i duši ponijeti sve grijehe svijeta.Rekli smo to, ali recimo još jednom: nakon što umru, ljudi šute! I živi onda umjesto da se prisjete što su to pokojnici govorili, umjesto da to negdje pročitaju – jer sve je, ipak, negdje zapisano – krenu da na mrtve projiciraju svoje misli, ideje i opsesije. I kao po pravilu – svoje zlo i ograničenost. Ne događa se to samo svecima, crkvenim ili svjetovnim, nego i nekim običnim ljudima. Često si u prilici da mrtve u očima živih više i ne prepoznaješ. I ne kažeš: pa čekaj, nije on takav bio!, nego šutiš i misliš svoje. Najagresivniji i najneukiji tako počinju govoriti u ime mrtvih. Ili se javljaju kao glasnogovornici svetaca. Za onog tko govori u ime svetaca, obično se kaže da je duboki vjernik. Iako je zapravo nešto sasvim drugo.

Bogdan Leopold Mandić uvijek je bio i jedno i drugo: to što je bio Hrvat, a doista jest bio, činilo ga je u njegovom svijetu i zavičaju Srbinom i Crnogorcem. Kako? Lijepo, u osjećaju pripadanja. Ali ne samo u tome, nego i, mnogo više, u tome što je drugima, koji o Srbima i Crnogorcima nisu ništa znali jer među njima nisu ni živjeli, mogao o njima svjedočiti. Bio je katolički redovnik, ali je o svojoj pravoslavnoj braći s takvom ljubavlju svjedočio da bi se moglo pomisliti da je bio pravoslavac. I kao fra Leopold posjedovao je tu dvojnost i dvostrukost, karakterističnu za ljude za granice, ali i za manjince. Fra Leopold je, naime, bio i ostao manjinac. I naravno da nije mogao uzeti državljanstvo zemlje koja bi ga učinila – većincem. I prebrisala ga kao vrlo specifičnu i kompleksnu osobu.

Slavko Goldstein, koji se slučajno, voljom Božjom ili po iskušenju ljudske gluposti i binarnog mišljenja, datumom svoje smrti našao blizu svetog Leopolda Mandića, bio je, zapravo, po mnogo čemu sličan fra Leopoldu Bogdanu Mandiću. Bio je Židov, i među Hrvatima manjinac, ali istovremeno bio je Hrvat. Način na koji je on bio Židov se s načinom na koji je bio Hrvat niti u trenutku nije sukobljavao. Suprotno tome, jedno je nastalo iz drugoga. I Slavko je, kao i fra Leopold, imao viziju zavičaja i domovine u kojoj bi načini većinski bili izmireni s načinima manjinskim. Obojici je zalaganje za opće načelo istovremeno predstavljalo zalaganje za vlastitu cjelovitost i za cjelinu vlastitoga životnog integriteta. Fra Leopold se za jedinstvo Crkve i za izmirenje i istinsko bratstvo katolika i pravoslavnih zalagao da bi sam u sebi bio cjelovit. Slavko se za uljuđenu i građansku Hrvatsku, Hrvatsku kulture sjećanja, zalagao da bi sam sa sobom bio pomiren. Ili da bi Hrvatska bila pomirena i sjećajuća na način na koji je to bio on.

Važno je sjećati se živih i mrtvih. Pogotovu mrtvih. Važno je sjećati se mrtvih zato što mrtvi kroz nas govore glasovima naših sjećanja. Loše je i opasno kada pokojnici počnu živjeti nekim drugim životima od onih kojima su živjeli za života. To se ovih dana, ni krivom ni dužnom, događalo svetom Leopoldu Mandiću. Ali to nije specijalnost svetaca. To se događa mnogim velikim i važnim ljudima nakon što umru. I naravno da se isto to može dogoditi i Slavku Goldsteinu. Mi se, srećom, sjećamo. Od nas se još bolje sjećaju naše knjige. Naravno, samo one knjige koje čitamo.


jergovic