Godine 1978, u izdanju beogradske Narodne knjige, u jednokratnoj divot ediciji, u kožnom uvezu i s ilustracijama, objavljen je, još jednom, prijevod Anice Savić Rebac Mannove novele “Smrt u Veneciji”. Knjiga se nalazila u sjajno dizajniranoj, zaštitnoj kartonskoj futroli, tiskana na nekom vrlo luksuznom papiru, lijepim, krupnim fontom, vrlo privlačnim za čitanje. Očito da je tiskana u prevelikoj nakladi, pa se godinama povlačila po sniženjima, a i danas je se može naći po beogradskim i zagrebačkim antikvarijatima.

Bila je to prva knjiga Thomasa Manna koju sam kupio i pokušao je čitati – kao petnaestogodišnjak, 1981 – ali sam brzo odustao. Piščev ton bio je preozbiljan, a ja nisam bio u godinama kada bih mogao shvatiti svu životnu tegobu Gustava von Aschenbacha, slavnoga njemačkog pisca, autora klasičnoga romana o Fridrihu Velikome, slavljenog i prepoznavanog, koji odlazi na odmor, u Pulu, pa na jedan obližnji jadranski otok, strmih litica i bez pješčanih plaža, odakle ubrzo bježi u Veneciju… “Smrt u Veneciji” pročitao sam godinama kasnije, nakon “Čarobnog brijega” i “Buddenbrookovih”, ali nikada nisam zaboravio razlog zbog kojega sam to izdanje Narodne knjige tako halapljivo zgrabio s pulta knjižare Svjetlosti, u Titovoj ulici, i kupio ga, dok je poslovođa knjižare Stipo Vilić zabrinuto odmahivao glavom, misleći da takva knjiga nije za mene: ilustracije, neoekspresionistički Aschenbachovi portreti i crteži puste plaže na Lidu, zagrebačkog scenografa, lutkara i slikara, a pomalo i neostvarenog strip crtača Zlatka Boureka.

Bourekov Von Aschenbach bio je uzvišeno, patricijski ružan čovjek. Thomas Mann ga je gotovo sasvim suobrazio vlastitoj pojavi: opisuje ga kao čovjeka nižega srednjeg rasta, miješanoga, dijelom češkog podrijetla, koje mu se utisnulo u fizionomiju (Mann je, istina, bio od brazilske loze…), ali način na koji je Bourek te piščeve upute pretvorio u crtež bio je, istodobno, nevjerojatno slobodan i tačan. Ostvareni pisac, priznata kulturna veličina, Von Aschenbach bio je, u dubinskom smislu, neostvaren čovjek. Pamtimo ga, recimo, u onoj upečatljivoj sceni, kada na brodu za Veneciju promatra skupinu pulskih mladića, trgovačkih pomoćnika, koji idu na izlet, i među njima primjećuje starca, koji se maskirao u mladića, ne bi li bio jedan od njih. Aschenbach ga promatra s odvratnošću, ali smisao tog pogleda i cijele epizode u onome je što će se tek dogoditi, kada na terasi hotela on prvi put ugleda – dječaka. Mladoga, nedodirljivog efeba… Ne sjećam se da sam ikada vidio portret nekoga fikcionalnog, romanesknog lika, koji bi bio tako tačan i precizan kao Bourekovi portreti Gustava von Aschenbacha, nacrtani za izdanje beogradske Narodne knjige.

Anica Savić Rebac (1892-1953) beogradska je profesorica, filozofkinja i prevoditeljica, koja je prva u nas pisala ozbiljnije eseje o Thomasu Mannu, i bila njegov prvi prevoditelj na naše jezike. Bez obzira na to koliko nečijem uhu prija ili ne prija srpski, u odnosu na hrvatski, do danas su prijevodi Anice Savić Rebac ostali najliterarnije, književno najsigurnije interpretacije Thomasa Manna. Naprosto, njezina “Smrt u Veneciji” djeluje kao autonomno književno djelo, napisano u izvorniku, a ne kao knjiga prevedena sa stranog jezika. Dok je čitamo, učini nam se da je u tu novelu uložena i njezina, a ne samo Mannova životna sudbina.

Anica Savić i sama je bila mješanka: otac ugledni novosadski književnik, urednik i prevoditelj, a majka rođena Grkinja. U trinaestoj godini Anica je prevodila Lorda Byrona i objavila njegov spjev “Manfred”, u Beču je studirala klasičnu filologiju, u Beogradu se udala za službenika Ministarstva vjera Hasana Repca. U to vrijeme: skandalozan brak s muhamedancem. Ali za Anicu i Hasana, fatalna, vječna ljubav. Doktorirala je na temi pretplatonske erotologije, radila kao gimnazijska profesorica latinskog, a odmah nakon rata postala je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Slobodna, emancipirana žena, jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslavenskih intelektualaca svoga vremena, Anica Savić Rebac umrla je vlastitom voljom, nekoliko mjeseci nakon Hasanove smrti.

Homoerotizam Thomasa Manna široka je i velika tema, književna, ali i biografska. Fatalni i tragični dječaci se u njegovim novelama i romanima ponavljuju od “Smrti u Veneciji” sve do “Doktora Faustusa”, i redovito je u njima sabran najveći emocionalni i ćutilni intenzitet priče, čak i kada se pojavljuju u naizgled sporednim ulogama. Kod velikoga pripovjedača, međutim, homoerotski motivi nikada, pa ni u “Smrti u Veneciji” nisu djelovali ekskluzivno i isključujuće. S njegovim se Gustavom von Aschenbachom čitatelj u potpunosti identificira – a ne u skladu s vlastitim opredjeljenjima i nagonima, jer Thomasa Manna se, vidite, ne čita falusom, nego mozgom i još ponečim – kao što je i pisac u potpunosti identificiran s njim. Von Aschenbachova biografija je prepjevana, a dijelom i projektirana biografija Thomasa Manna. U vrijeme kada je 1912. napisao “Smrt u Veneciji” (novelu će objaviti, u ožujku 1913, dakle tačno prije jednog stoljeća) bio je tridesetsedmogodišnjak, u dugoj stvaralačkoj krizi – nije znao kako bi dalje, nakon što je u “Buddenbrookovima” metaforizirao svoju obiteljsku priču, pa mu se tako, u noveli o životnoj i književnoj krizi, ali i o promašenoj sudbini, omakla pripovijest o vlastitoj smrti. “Smrt u Veneciji” neka je vrsta samooslobođenja, izlaska iz ormara, ispunjenja jednoga relativno mladog pisca, pred kojim je bio život i niz životnih i intelektualnih mijena. Ubrzo će, nakon “Smrti u Veneciji”, logikom povijesnih zbivanja i vlastite odabranosti, Mann postati militant, njemački nacionalist i ratovođa, što će ga zatim, nakon što Njemačka izgubi rat i nakon što se iz te frustracije rodi novi militarizam, a s njim i nacionalsocijalizam, odvesti na suprotnu stranu, osamiti ga i učiniti intelektualnim i književnim svecem dvadesetog stoljeća. Ako bi se riječ antifašizam trebala svesti samo na jedno jedino ime, bilo bi to, bez sumnje, ime Thomasa Manna. (O tome koje bi bilo drugo ime kojim bi se metaforizirala pobjeda nad Hitlerom bolje je previše ne pitati, jer bi to, po pravdi i po prolivenoj sovjetskoj krvi, bilo ime Staljinovo.)

Možda iz te otvorenosti za čitateljsku identifikaciju više nego iz neosporne genijalnosti Mannove novele, i bivaju moguće knjige kakva je ta iz 1978, u kojoj uz autobiografski i autopoetički intoniran prijevod Anice Savić Rebac, nalazimo i nevjerojatne crteže Zlatka Boureka? Potresli su me i osvojili na prvo gledanje, kada mi je bilo petnaest i još nisam čitao “Smrt u Veneciji”, i još dugo za to čitanje neću biti spreman, da bi me se još više ticali u svakom sljedećem gledanju, kroz ovih tridesetak godina, kako čitam prijevod Anice Savić Rebac, ili samo vadim knjigu iz njezine zaštitne futrole, da bih još jednom vidio Bourekove portrete Gustava von Aschenbacha.

Film Luchina Viscontija prvi put sam gledao nakon što sam kupio knjigu, ali prije nego što sam je uspio pročitati. Za razliku od Thomasa Manna, Visconti u svojoj seksulnosti nije imao nikakvih tajni, koje bi – poput Aschenbacha – otkrivao prekasno, kada život već potroši čovjekovu sudbinu. To je ono što mi je u njegovoj “Smrti u Veneciji” uvijek smetalo, i smeta mi i danas. Izgubljen je u tom filmu onaj najsnažniji, tragični motiv Mannove novele. Dječak lijep kao smrt, lep kao greh, za Viscontija je naprosto lijep, i nedodirljiv je zato što je dječak, dakle zato što nije – odrastao. Ili nije dovoljno odrastao. Ne ljutite se ako mislite da krivo gledam, ali Vichontijeva “Smrt u Veneciji” pomalo je muška “Lolita”, a Mannova novela sve je, samo nije “Lolita”. Također, u filmu Von Aschenbach nije mogao biti pisac, jer to ne bi bilo filmično, nego je postao skladatelj. Glazba Gustava Mahlera savršeno podcrtava atmosferu mjesta i vremena, Venecije, Austro Ugarske, Belle Époque pred raspad, ali do danas nisam povjerovao da je to glazba čovjeka koji je pri kraju i koji se bolno i prvi put zagledao u – dječaka.

Zlatko Bourek svoju je “Smrt u Veneciji” crtao uz prijevod Anice Savić Rebac, i ne bi bilo prikladno objavljivati te njegove crteže uz neki drugi prijevod. A nije vjerojatno da bi se u Zagrebu netko mogao odvažiti da objavi srpski prijevod Mannove novele, kao što nije vjerojatno da će netko u Beogradu ponoviti “Smrt u Veneciji” s Bourekovim crtežima. Narodna knjiga je propala, a drugi nakladnici, bit će, ne bi našli interesa u tome. Da me nije strah, da nisam praznovjeran pred uništavanjem knjiga, izrezao bih iz knjige Bourekov portret Aschenbacha, uokvirio ga i objesio iznad radnog stola.