Otkako se glasovima građana Hrvatske spremnih na iskušenje izlaska na izbore uspeo na mjesto predsjednika Republike Zoran Milanović izaziva lažno uznemirenje i sablazan među pobornicima ljubaznog komuniciranja. Umjesto da mijenja perike, organizira vrtne zabave za patuljke i patuljčice i povremeno se vrzma oko Trumpovih nogu, umjesto da se slika po bjelosvjetskim stadionima u mokroj navijačkoj majici i svojim poslanicama časti režimske medije, Milanović govori, buni se i gnjevi, i to uglavnom na one koji, za razliku od njega, imaju stvarnu vlast i moć u zemlji. Ovog je svog promatrača iznenadio. Sjećajući ga se iz prethodne faze, one u kojoj je obavljao dužnost predsjednika Vlade, moglo se očekivati da će na Pantovčaku odrijemati mandat-dva. On je, međutim, krenuo u rat u kojem će se služiti oružjem za koje se prethodno nije moglo naslutiti da ga posjeduje i da se njime zna služiti.
Prije dva mjeseca tako je izgovorio ovo: “Ako je dostupno, cjepivo bih kupio i od čečenske mafije.” U međuvremenu cjepiva u Hrvatskoj nema, cijepi se gotovo isključivo preko veze, i ako je što kod doktora ostalo. A u formiranju prioritetnih skupina Hrvatska je, recimo, jedina zemlja u Europi u kojoj novinari nisu prioritetna skupina – cijepit će se, kažu, oni u redakcijama koji “idu na teren” – ali prioritetne su sobarice i zatvorenici. Broj mrtvih s covidom-19 raste, i svaki pokojnik pada na dušu Beroša, Plenkovića i ostalih, koji se nisu odvažili mimo volje Bruxellesa i briselskih Ursule i Charlesa od Rusa kupovati cjepivo. Za to vrijeme propagandna mašinerija savršeno funkcionira: novine lažu o generalnim probama velikih cijepljenja na Velesajmu, televizija laže o svemu, dok se njezine novinarke i novinari besramno slikaju s onim bedževima: Budi odgovoran, cijepi se. Čime da se cijepim? Svetom vodicom?
Ali nije samo o cjepivu riječ. Postoji u Milanovićevom nastupu nešto što imponira. Osim u rijetkim trenucima kada se razračunava s formacijski niže pozicioniranom i nemoćnijom čeljadi, recimo s pokojim novinarom, i to od onih koji “ne idu na teren” i nije u prethodnom mandatu igrao uloge vrtnog patuljka na Pantovčaku, on nastupa kao stripovski borac za pravdu, protiv neusporedivo jačih i bolje naoružanih protivnika. Premda je predsjednik Republike, osim vlastitog glasa, Milanović nema ništa. I to mu je prednost. U svakoj svojoj borbi – a borbe on vodi daleko od medija, koji vjerno služe njegovim protivnicima, bez obzira na to što novinare oni tretiraju gore nego zatvorenike i kriminalce – Milanović nastupa sam, dok protiv sebe uz onog koga je uzeo na riječ ima čitavu bulumentu, buljuk i ordiju njegovih pomagača. I umjesto da u takvim razlajavanjima Plenković, Jandroković, Šeks trijumfalno pobjeđuju, uglavnom poraženi i ojađeni ustuknu, prethodno udarivši na ono što je kod Milanovića najjače – njegov izborni legitimitet, te na ono jedino u što ne bi smjeli dirati – njegovo mentalno i intelektualno zdravlje. Pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da se itko usudio javno progovoriti riječ-dvije o mentalnim i intelektualnim, ili ne daj Bože moralnim kapacitetima Kolinde Grabar Kitarović. Taj bi ekspresno završio u paklu. Posljedica je, međutim, ta da se promatračima, čak i bez obzira na njihova ideološka uvjerenja, čini da Milanović stalno kreće iz pozicije slabijega, usamljenog viteza i buntovnika, ali da svaki put pobjeđuje. Ljudima se to sviđa. Identificiraju se. Učini im se da predsjednik govori u njihovo ime.
Meni se, međutim, nešto drugo sviđa. Milanović je naprosto rječitiji od njih. Obrazovaniji je, bolje govori od sviju njih. Kad kaže da Plenković “riga vatru kao plameni jazavac”, on uspijeva nešto što baš i ne uspijevaju drugi hrvatski političari. Aktivno se služi hrvatskim jezikom, vlada stilskim figurama, stvara žive govorničke slike, osvaja njima publiku i uništava svoje protivnike. Prvi put u posljednjih trideset godina govor i govorništvo imaju neku ulogu u hrvatskoj politici. Od nastupnog govora, u kojem je uspijevao odigrati hrvatskog Obamu (“Ovo je zemlja za sve nas”), preko plamenog jazavca, do konstatacije, savršeno ispravne, humane i nadasve patriotske, da bi kupovao cjepiva i od čečenske mafije, Zoran Milanović ne samo da je nadgovorio svoje retorički i govornički nejake oponente, nego je nadgovorio i ukupnu njihovu vrlo respektabilnu poslugu. Zašto mi se to sviđa? Zato što u ovoj stvari pobjeđuju načitanost, dubinsko obrazovanje, znatiželja. Dok ih Milanović efektno nadlajava, u Plenkovićevoj ili Jandrokovićevoj zblanutosti, u njihovoj plitkoj zlobi, u njihovim očima – rekao bi Karakaš – vide se sve one knjige koje u životu nisu pročitali. Ovaj je, pak, nešto čitao. I to mu se, bogme, dobro primilo. Iz njega ne govori ulica, kako bi to željeli reći njegovi protivnici, oni koji bi ga psihijatrizirali i oni drugi koji bi Milanovića proizveli u huligana. Huligan je taman onoliko koliko je huligan bio i Krleža. Pritom, takvim ga vidi isti tip ljudi kao i Krležu. Tu prestaju njihove sličnosti.
Milanovićevu stvarnu vladavinu pamtim po zlu i po poniženjima. U ministre je promovirao nasilne, primitivne i od svakog političkog i moralnog sadržaja ispražnjene ljude, koje je zatim uzdizao u uzor vrline, znanja i radne etike. Recimo, Slavka Linića. Kulturu je prezirao, te je za ministricu prihvatio ženu koja bi bila upamćena kao najgora ministrica kulture u nacionalnoj povijesti, e da nije bilo Račanova Antuna Vujića. Za Milanovićeve je vladavine uništena iluzija slobodnih i neovisnih medija, živa hrvatska kultura pretvorena je u ruglo, a od manifestacija nacionalnog samopotvrđivanja upamćena ostaje tek jedna grandiozna vojna parada sovjetskoga tipa, nakon koje je trebalo mijenjati asfalt na gradskim avenijama i popravljati mostove po kojima su ponosno gazili naši tenkovi. Iz tog vremena pamtimo uspjelu metaforu Hrvatske kao “slučajne države”, koju su mu njegovi desni oponenti grdno zamjerili, kao što će mu njegovi lijevi oponenti grdno zamjerati tuštu i tmu novih metafora. Milanović, međutim, precizno gradi svoje metafore. Za svakoga tko je nakon “Vlaka u snijegu” čitao još ponešto, uključujući Bibliju, razumjet će što on govori. Ono čega Milanović, možda, nije svjestan, i bilo bi ga vrlo zanimljivo oko toga priupitati, jest da je svaka država slučajna država. Recimo, da nije bilo ekscentričnog Đenoveza, koji je na pogrešnoj strani svijeta tražio svoje indije, moglo je ne biti ni Sjedinjenih Američkih Država. Svaka je država slučajna. Samo što postoje sretni i nesretni slučajevi.
Sreo sam ga jednom. Slučajno smo se zatekli ispred lifta u Importanneu, na Iblerovom trgu. Taman je, čini mi se, bio promoviran u šefa stranke. Mlad i vitak, u kožnoj jakni američkoga pilota, pokazao je inicijativu da se upoznamo. Navodno ga je interesiralo što mislim. Iz nekih svojih razloga ne vjerujem ljudima koji mi pri upoznavanju kažu da ih zanima što mislim. Nikada se poslije nismo sreli. Preko medija smo u to vrijeme njegove sveopće omiljenosti razmijenili još dvije-tri ružne riječi. Vrijeme je u Hrvatskoj, zahvaljujući njemu, a zatim i njegovim oponentima, poteklo tako da smo izgubili interes jedan za drugoga. Njega naravno nije zanimalo to što radim. Moj interes za njegove posle bio je taman takav i toliki da mu na predsjedničkim izborima zaokružim broj ispred imena. Svih tih godina između slučajnog susreta pred liftom i njegova izbora za predsjednika okruživao se ljudima koji će ga zatim javno i privatno progoniti. Zasluživao je. A onda je, pošto je sve već bilo gotovo, i on se zatekao na Pantovčaku, kao na najosamljenijem mjestu u našem malom hrvatskom svemiru, za ličnog kulturtregera i savjetnika odabrao – Zdravka Zimu. To je već bilo lijepo.
Majakovski pita u “Oblaku u pantalonama” (da, može i u hlačama, ali pozivam se na superioran prijevod Bore Ćosića): “Kako u debelo uho zabosti nežnu reč?” Premda se u ovih godinu i tek malo više svoga predsjednikovanja nije nagovorio nježnih riječi, kad god Milanović nešto kaže, ja se sjetim Majakovskog. Taj čovjek je shvatio kako funkcionira javnost bez medija i bez kulture. Narod mu je pružio predsjedničku platformu, Bog mu je dao gromki glas i talent, i on sad uz pomoć društvenih mreža slaže riječi protiv kojih više ne mogu ništa oni koji su zajedno s njim uništavali hrvatske medije i koji su novinare postavili na nižu razinu društvenog poštovanja i ugleda od silovatelja, ubojica i pljačkaša. Njihov problem je što nitko u živoj hrvatskoj kulturi, nitko u današnjoj Hrvatskoj općenito, nema gromkiji, a istovremeno i artikuliraniji glas od Zorana Milanovića. Nemaju ga načina nadglasati, a popularnost mu raste. Pritom, on je sve samo ne populist. On govori načinom koji su ljudi u stanju čuti, ali ne daj Bože da počne govoriti ono što ljudi žele čuti.
I dopustite mi, još koju riječ iz Borinog prijevoda Majakovskog, koja može da zvuči poput ljubavnog pisma epohe, upućenog prvom našem političaru koji zanimljivo govori: “Ako hoćete,/ od mesa besan ću da režim/ – i ko nebo menjajući tonove –/ ako hoćete,/ biću besprekorno nežan,/ ne čovek, već – oblak u pantalonama!”
jergovic
