danas je dan bio iznimno milostiv. zaodjenut plaštem,
satkanim od suhe topline i blistave svjetlosti,
bez zadihanosti je odnio pobjedu nad tamom tuge
smještenoj u borama nespokoja i samotničkim
odricanjima zaustavljenih. obodrio ih je da poput
nezaštićenih migranata izdrže svoja duga premještanja
pored antagonističkih čuvara nametnutog pravovjerja,
da ustraju u spriječavanju spriječavanja prelaska granice
prema teritoriju bez straha od žrtvovanja jednog od mnoštva.
i ti si migrant koji čeka pred granicom. pod zaštitom si ovog
dana koji zapravo svečano najavljuje uvenuće ljeta;
ilegalac si i odlaziš u zaklon, na ispucalo betonsko dvorište
kuće svojih mrtvih roditelja. zemlja proviruje samo uz zidove.
dok jedeš crnoplave bobe izabele, njihov zanosni miris miješa se
u nozdrvama sa slatkastim, tamnoputim mirisom paljevine
nepotrebnih ostataka preobilja iz nedalekog vrta; mirisi te vraćaju,
u prošlost, a tišina jača njenu krhkost i prisutnost čuvstva čežnje.
kad se dan sklupča i podvine noge prije odlaska u nepovrat noći,
kada iščezne njegovo herojstvo i uloga jarko zlatne valute,
shvatit ćeš da je samoća posljednji komadić tvoje supstance.
