Kad je Tomo Medved počeo redati podatke o kreditima koje branitelji jesu/nisu vratili, sagnuo je glavu i dobrih par minuta gledao dolje. Tolika hrpa informacija bila mu je nesavladiva pa si je lijepo napisao šalabahter – neizostavan alat za snalaženje u životu hadezeovca – što znači da je i pitanja dobio unaprijed
Goranko Fižulić u odličnom razgovoru za N1 opisuje iracionalnost vladajuće politike u odnosu na ekonomiju. ‘Kad ste vi čuli’, pita Ladišića, ‘da netko u Hrvatskoj govori o poboljšanju ekonomskih i svih mogućih odnosa sa zemljama regije? S Beogradom ili Sarajevom? To je na neki način postala hereza. Što radi hrvatska politika? Ona ignorira činjenicu gdje se Hrvatska nalazi. Ovdje se priča o doktrini ‘uspravnice’ kao da ćemo hrvatsko gospodarstvo preseliti na Baltik. Ili u Skandinaviju. Znači, hrvatska politika nije u funkciji hrvatskih gospodarskih i nacionalnih interesa, to proizlazi iz svega što vidimo zadnjih dana, gdje nije problem u političkom tajniku HDZ-a koji na svom kaminu drži Pavelićevu sliku, dakle sliku ustaškog poglavnika, nego u Miloradu Pupovcu koji je u stanju hrvatskoj većini reći da nešto nije u redu… To nas sve skupa košta, košta nas od 1990.’, rekao je Fižulić. Ladišićev gost govorio je dugo, skoro pola sata, ali i ovo je dovoljno.
Kad je Tomo Medved pred voditeljem Brankom Nađvinskim počeo redati podatke o kreditima koje branitelji jesu/nisu vratili (povrat dva posto, otpis 98 posto), sagnuo je glavu i dobrih par minuta gledao dolje. Što je sad to, sram? Susramlje? Nit’ je sram, nit’ je susramlje – to su bijeli šalabahteri, neizostavan alat za snalaženje u životu hadezeovca. Nakon nekog vremena postalo je naime jasno da gospodin čita. Tolika hrpa informacija bila je za slavnog ministra nesavladiva pa si je lijepo napisao cjelovite odgovore, što znači da je i pitanja dobio unaprijed, odnosno da je cijela emisija – bili bismo silno iznenađeni da je drugačije – poslužila kao oglasni pano Vlade, stisnute u kut zbog neke svinjarije. Na vidljivom dijelu ekrana trebalo bi pisati ‘promo’ pa bi sve bilo korektno. Tomu Medveda ipak dodatno pohvaljujemo jer se sjetio napisati odgovore na vlastita pitanja, za razliku od bivšeg šefa koji se proslavio pitanjem ‘Šta je ono peto…?’
Igrane scene koje je Dnevnik protuprirodno davao na kraju informativnih emisija sad su pomjerili u njihovo središte, i to pod egidom ‘ekskluzivno’! Damir Smrtić je naime glumio novinara, a Kolinda Grabar-Kitarović predsjednicu, i to ne bilo kakvu nego veliku, moćnu, rezolutnu, onu koja lupa šakom po stolu – pa je ista čak i lupila šakom o stolić koji je valjda samo za tu prigodu i postavljen između nje i intervjudžije. Jadni furnir prva je žrtva izborne kampanje. I ovdje je nedostajao disclaimer ‘promo’ ili ‘EPP’ ili ‘oglas’, ali što ćemo, HRT nas je na to navikao pa ne mora pisati da bismo to znali. U intervjuima s našim državnicima ionako dobijemo istu količinu sadržaja kao i u reklamama za nadmadrace, grijaće stopala i slične stvari.
Doktorandica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti zadnjih dana neprestano govori o ‘velikosrpskom totalitarizmu’. Uz pojam ‘velikosrpski’ prikladno se sljubljuju razni epiteti: zločinački, četnički, huljski, ovakav, onakav, ali – totalitarizam!? Ista autorica rekla je da se kao predsjednica ne obraća ‘građanima’ jer u Hrvatskoj žive i – seljaci! Društvo je, inače, dotaknulo novo dno. Prije par godina desnica je napadala ‘Jugoslavene’ (šator, Bujanec itd.) jer se čak i na tom dijelu scene smatralo nepristojnim spominjati Srbe kao univerzalne neprijatelje. Na vlasti su tada bili Milanović i Josipović pa je krivnja za sunovrat mogla biti prebacivana na sunarodnjake, ali prokazane kao loše Hrvate, Jugoslavene. Sad, međutim, i Pantovčak i Markov trg drže hadezeovci, pa je priča o Jugoslavenima uglavnom otpala (dijelom se primjenjuje na Plenkovića), a na red su došli stari usual suspects, Srbi. Ma kako malobrojni i beznačajni bili. Glede & unatoč činjenici da je posljednji tango u Đevrskama odavno otplesan, desnica se hvata starog provjerenog recepta. Čini se da će izborna kampanja, u kojoj je glavni kandidat objavio kandidaturu u radikalnom ‘Hrvatskom listu’, a drugi u podjednako radikalnoj ‘Bujici’, proći u znaku natjecanja, ‘više domoljublja po glavi Hrvata’.
Quentin Tarantino rastura, čujemo u ‘Sceni’. ‘Bilo jednom… u Hollywoodu’ najbolje je Tarantinovo otvaranje u BiH ikad, isto tako i u Hrvatskoj. Budući da je o filmu skoro sve rečeno, kazat ćemo ono što nije. Dakle, režiser koji u svakom filmu brutalno uništi desetke ili stotine fašista, u ovom je ostvarenju spalio jedan vod Nijemaca. Interesantno je da se prije scene u kojoj Leonardo DiCaprio nastupa s bacačem plamena na velikom platnu vrti film Stoleta Jankovića ‘Partizani’, elegični uradak obilježen markantnom melodijom ‘Odiseja’ Lea Martina. U ‘Partizanima’ – koje možete pogledati na Klasik TV-u, repriziraju ih dosta često – vidimo defile lijepih ljudi (Rod Taylor, Xenia Gratsos, Adam West, Olivera Katarina), a priča funkcionira kao evergrin. Partizanski filmovi ne moraju biti kičasti, kao zadnji Vrdoljakov uradak koji podsjeća na Wiehlerov goblen. S druge strane, ono što kod nas otpisujemo kao zločin, u Tarantina doživljava tribute. Morao bi Quentin malo na Pantovčak, na školu političkih znanosti i povijesti, gdje bi saznao što je totalitarizam i da je to što radi pokolj…
portalnovosti
Novi dan, N1, 29. kolovoza, 8:30
Goranko Fižulić u odličnom razgovoru za N1 opisuje iracionalnost vladajuće politike u odnosu na ekonomiju. ‘Kad ste vi čuli’, pita Ladišića, ‘da netko u Hrvatskoj govori o poboljšanju ekonomskih i svih mogućih odnosa sa zemljama regije? S Beogradom ili Sarajevom? To je na neki način postala hereza. Što radi hrvatska politika? Ona ignorira činjenicu gdje se Hrvatska nalazi. Ovdje se priča o doktrini ‘uspravnice’ kao da ćemo hrvatsko gospodarstvo preseliti na Baltik. Ili u Skandinaviju. Znači, hrvatska politika nije u funkciji hrvatskih gospodarskih i nacionalnih interesa, to proizlazi iz svega što vidimo zadnjih dana, gdje nije problem u političkom tajniku HDZ-a koji na svom kaminu drži Pavelićevu sliku, dakle sliku ustaškog poglavnika, nego u Miloradu Pupovcu koji je u stanju hrvatskoj većini reći da nešto nije u redu… To nas sve skupa košta, košta nas od 1990.’, rekao je Fižulić. Ladišićev gost govorio je dugo, skoro pola sata, ali i ovo je dovoljno.
Tema dana, HRT, 29. kolovoza, 19:48
Kad je Tomo Medved pred voditeljem Brankom Nađvinskim počeo redati podatke o kreditima koje branitelji jesu/nisu vratili (povrat dva posto, otpis 98 posto), sagnuo je glavu i dobrih par minuta gledao dolje. Što je sad to, sram? Susramlje? Nit’ je sram, nit’ je susramlje – to su bijeli šalabahteri, neizostavan alat za snalaženje u životu hadezeovca. Nakon nekog vremena postalo je naime jasno da gospodin čita. Tolika hrpa informacija bila je za slavnog ministra nesavladiva pa si je lijepo napisao cjelovite odgovore, što znači da je i pitanja dobio unaprijed, odnosno da je cijela emisija – bili bismo silno iznenađeni da je drugačije – poslužila kao oglasni pano Vlade, stisnute u kut zbog neke svinjarije. Na vidljivom dijelu ekrana trebalo bi pisati ‘promo’ pa bi sve bilo korektno. Tomu Medveda ipak dodatno pohvaljujemo jer se sjetio napisati odgovore na vlastita pitanja, za razliku od bivšeg šefa koji se proslavio pitanjem ‘Šta je ono peto…?’
Dnevnik, HRT, 30. kolovoza, 19:00
Igrane scene koje je Dnevnik protuprirodno davao na kraju informativnih emisija sad su pomjerili u njihovo središte, i to pod egidom ‘ekskluzivno’! Damir Smrtić je naime glumio novinara, a Kolinda Grabar-Kitarović predsjednicu, i to ne bilo kakvu nego veliku, moćnu, rezolutnu, onu koja lupa šakom po stolu – pa je ista čak i lupila šakom o stolić koji je valjda samo za tu prigodu i postavljen između nje i intervjudžije. Jadni furnir prva je žrtva izborne kampanje. I ovdje je nedostajao disclaimer ‘promo’ ili ‘EPP’ ili ‘oglas’, ali što ćemo, HRT nas je na to navikao pa ne mora pisati da bismo to znali. U intervjuima s našim državnicima ionako dobijemo istu količinu sadržaja kao i u reklamama za nadmadrace, grijaće stopala i slične stvari.
Doktorandica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti zadnjih dana neprestano govori o ‘velikosrpskom totalitarizmu’. Uz pojam ‘velikosrpski’ prikladno se sljubljuju razni epiteti: zločinački, četnički, huljski, ovakav, onakav, ali – totalitarizam!? Ista autorica rekla je da se kao predsjednica ne obraća ‘građanima’ jer u Hrvatskoj žive i – seljaci! Društvo je, inače, dotaknulo novo dno. Prije par godina desnica je napadala ‘Jugoslavene’ (šator, Bujanec itd.) jer se čak i na tom dijelu scene smatralo nepristojnim spominjati Srbe kao univerzalne neprijatelje. Na vlasti su tada bili Milanović i Josipović pa je krivnja za sunovrat mogla biti prebacivana na sunarodnjake, ali prokazane kao loše Hrvate, Jugoslavene. Sad, međutim, i Pantovčak i Markov trg drže hadezeovci, pa je priča o Jugoslavenima uglavnom otpala (dijelom se primjenjuje na Plenkovića), a na red su došli stari usual suspects, Srbi. Ma kako malobrojni i beznačajni bili. Glede & unatoč činjenici da je posljednji tango u Đevrskama odavno otplesan, desnica se hvata starog provjerenog recepta. Čini se da će izborna kampanja, u kojoj je glavni kandidat objavio kandidaturu u radikalnom ‘Hrvatskom listu’, a drugi u podjednako radikalnoj ‘Bujici’, proći u znaku natjecanja, ‘više domoljublja po glavi Hrvata’.
Scena, N1, 30. kolovoza, 21:48
Quentin Tarantino rastura, čujemo u ‘Sceni’. ‘Bilo jednom… u Hollywoodu’ najbolje je Tarantinovo otvaranje u BiH ikad, isto tako i u Hrvatskoj. Budući da je o filmu skoro sve rečeno, kazat ćemo ono što nije. Dakle, režiser koji u svakom filmu brutalno uništi desetke ili stotine fašista, u ovom je ostvarenju spalio jedan vod Nijemaca. Interesantno je da se prije scene u kojoj Leonardo DiCaprio nastupa s bacačem plamena na velikom platnu vrti film Stoleta Jankovića ‘Partizani’, elegični uradak obilježen markantnom melodijom ‘Odiseja’ Lea Martina. U ‘Partizanima’ – koje možete pogledati na Klasik TV-u, repriziraju ih dosta često – vidimo defile lijepih ljudi (Rod Taylor, Xenia Gratsos, Adam West, Olivera Katarina), a priča funkcionira kao evergrin. Partizanski filmovi ne moraju biti kičasti, kao zadnji Vrdoljakov uradak koji podsjeća na Wiehlerov goblen. S druge strane, ono što kod nas otpisujemo kao zločin, u Tarantina doživljava tribute. Morao bi Quentin malo na Pantovčak, na školu političkih znanosti i povijesti, gdje bi saznao što je totalitarizam i da je to što radi pokolj…
portalnovosti
