Nakon uloge Medeje u predstavi Teatra Ulysses 2000. godine na Brijunima, Mira Furlan proljetos je u riječkom HNK-u na poziv bivšeg intendanta Olivera Frljića odigrala ulogu antičke junakinje Kasandre u istoimenoj predstavi u režiji Nade Kokotović. Nekadašnja zvijezda jugoslavenskog i hrvatskog glumišta već dvadeset i pet godina sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem, i sinom živi u Los Angelesu, kuda je 1991. emigrirala. I dalje nesklona medijskim istupima u Hrvatskoj, Mira Furlan za ‘Novosti’ govori o novim profesionalnim izazovima, životu u Americi, značenju pojma doma i domovine te sjećanjima na bivšu državu.
Koliko je Kasandra kao lik iz grčke mitologije, koji se iznova umjetnički preispisuje, važan u kontekstu položaja žene u našem modernom društvu?
Da, Grci kao da su sve napisali, zato im se stalno vraćamo u potrazi za odgovorima. U Grčkoj žene nisu sudjelovale u javnom životu (što daje sasvim drugačiju sliku o grčkoj demokraciji nego što je volimo zamišljati), a u današnjoj Hrvatskoj je žena predsjednica države. Valjda je to ipak neki pomak. Ili barem tako želimo vjerovati. No u Americi se, baš kao i u Hrvatskoj, i dalje, neprestano i uporno, vodi pravi rat za i protiv ženskih prava, na primjer prava na abortus. Neshvatljivo je da su na strani protiv prava žene na izbor vrlo često upravo – žene. Čak i neke predsjednice država.
U Americi se, baš kao i u Hrvatskoj, i dalje, neprestano i uporno, vodi pravi rat za i protiv ženskih prava, na primjer prava na abortus. Neshvatljivo je da su na strani protiv prava žene na izbor vrlo često upravo – žene. Čak i neke predsjednice država
Riječka predstava nije bila vaša zadnja riječ na našim kazališnim daskama. Koliko je moguće da u perspektivi opet stvorite dom u Hrvatskoj, u Rijeci?
Planirali smo četiri predstave u iduće dvije godine, pa ću novu predstavu doći raditi već u oktobru. Naravno da se radi o specijalnoj vrsti angažmana jer imam svoj život u Americi, gdje sam upravo završila drugu sezonu u TV seriji za Amazon TV, ‘Just Add Magic’. Uskladiti obaveze na raznim kontinentima nije nimalo jednostavno, ali svi se trudimo oko toga jer smo željeli da do suradnje dođe. Jako mi je žao da je Oliver Frljić otišao iz HNK-a, ali imam potpuno povjerenje u Marina Blaževića koji nastavlja ono što su Oliver i on zajedno započeli. Vidite, kad jednom odete od kuće, kad se otisnete u ‘svijet’, ideja doma se neminovno mijenja. Dom prestaje biti geografski pojam, pa postaje psihološka kategorija, promjenljiva, pomična, fluidna, uvijek privremena. Rijeka bi sasvim sigurno mogla biti jedan takav ‘dom’, jer tamo mi je bilo jako lijepo. Uživala sam jednako u radu u kazalištu, šetnjama pored mora kao i u senzacionalnim konobama i ljubaznim, izuzetno srdačnim ljudima.
Skretanje udesno je opći trend
Što vidite da se posljednjih godina promijenilo u Hrvatskoj?
Kad me pitate što se promijenilo, ne osjećam se spremnom da o tome nešto ozbiljno kažem: ja dođem i odem, imam mogućnost izbora i to moj život na obje strane čini drugačijim od života građanina koji taj izbor nema i koji ovisi o penziji od koje ne može platiti ni svoje račune, a kamoli još da nekamo otputuje ne bi li provjetrio mozak. Ono što se sasvim sigurno promijenilo je to da se ljudi beskrajno muče oko golog preživljavanja. Novac je postao najbitniji i ništa drugo kao da nije važno. Nikakve socijalne zaštite više nema. Sad smo svi na slobodnom tržištu, baš kao u Americi. Iz Amerike je u domaće krajeve uvezena i celebrity kultura. Nitko se više ne uzrujava zbog propasti takozvanih pravih vrijednosti. Nitko valjda više ni ne razumije koje bi to vrijednosti uopće bile.
Emigracija je jako teška disciplina koja rezultira stalnim osjećajem plutanja po zrakopraznom prostoru. Iz tog sam iskustva naučila da se takozvani identiteti mijenjaju, da čovjek ne može biti siguran ni u što, a najmanje u vlastiti status. Naučila sam mnogo o skromnosti i to je možda najvažnija lekcija
Kakav je svih ovih godina bio odnos vaših kolega glumaca i filmaša prema vama? Često ste isticali osjećaj (ne)pripadanja koji imate: koliko vas on i dalje određuje kao nekoga tko je na ovom svijetu, baš kao i sve, prolazan?
Ne bih na ovo pitanje znala odgovoriti. S druge strane odnos riječkih kolega je bio izuzetno ljubazan i srdačan i, da ponovim, osjećala sam se jako dobro u Rijeci i u riječkom kazalištu. Moji zagrebački kolege ni ovoga puta nisu došli na predstavu, baš kao i kad sam igrala Medeju na Brijunima. Razlika je u tome da ja to ovoga puta nisam ni očekivala. Uopće, treba što manje očekivati. Što se tiče osjećaja pripadanja, to je velika i opširna tema. Ovom prilikom mogu reći da mi se čini da čovjek pripada samo i isključivo sebi samom. Sva druga ‘pripadanja’ su prolazna, promjenjiva, zamjenjiva.
Smatra vas se simbolom otpora ratu jer ste odlaskom u Ameriku, čemu su prethodili otkaz koji ste dobili u zagrebačkom HNK-u, medijski linč i oduzimanje stana u Zagrebu, poručili kako se ne želite svrstati ni na jednu stranu. Nacionalistička Tuđmanova vlast etiketirala vas je kao izdajicu domovine. Ta ista domovina, što vam ona općenito predstavlja?
Kao i ideja ‘doma’, tako se i ideja ‘domovine’ preselila iz vanjske u unutrašnju kategoriju. Domovina – to su za mene moja sjećanja na djetinjstvo, mladost; moje roditelje, moju baku; na izlete s tatom na Sljeme, na 16. gimnaziju; ‘Gloriju’ u Dubrovniku, ‘Dunda Maroja’ u zagrebačkom HNK-u; sjećanja na moje prijatelje razasute po bivšoj državi, na sir i vrhnje s placa na Kvatriću, na Casku na otoku Pagu, Vis i Lastovo i Split… ali i na Sarajevo i na Beograd… ‘domovina’ se sastoji od milion sličica, scena, zapamćenih riječi…
Na nekoliko mjesta u ovom intervjuu zamolili ste da preskočimo neka pitanja koja se, između ostalog, odnose na usku povezanost teatra i politike s tezom da teatru očito nedostaje dublje kritičnosti i refleksije u vezi rastuće fašizacije u društvu, koja se razmahala dolaskom zadnje vlasti i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Kažete da ste prestali pratiti događanja u Hrvatskoj i da je to također vaš politički stav?
Da, takva pitanja traže ozbiljne i informirane odgovore, što mi je teško dati. Ipak, strašno mi je žao da se nijedna sredina s područja bivše države ne uspijeva pomaknuti od problematike i diskursa otprije 25 godina. S druge strane i logično je da je tako jer je opći politički trend u svijetu skretanje udesno. Po milionti put vidimo da ljudski rod nije u stanju naučiti baš ništa na temelju vlastite prošlosti. Pogreške ponavljamo i ponavljat ćemo ih sve dok sami sebe ne eliminiramo s ove planete kojoj je, kako se čini, dosta naše vrste i njene nezaustavljive destruktivnosti.
Pojam jugonostalgije se izlizao
Glumili ste u nekim doista kultnim filmovima s velikim glumačkim imenima bivše države. Postoje li neke anegdote iz tog vremena, nešto što pamtite i što ste jednom davno s ovog mjesta ponijeli u Ameriku?
Pamtim duga čekanja po livadama, šumama i planinama. Pamtim Ljubu Tadića koji mi, za vrijeme cjelodnevnog čekanja na kadar od jedne minute, kaže: ‘Ovo sve kao da je jedan veliki, dugački, uvijek isti film koji nikako da se završi.’ Pamtim vječno kartanje muškog dijela ekipe između kadrova i kako su me mnogi glumci pokušali naučiti razne kartaške igre na brojnim snimanjima, a da ja baš nijednu nisam zapamtila. Ono što pamtim su teški kaputi usred ljeta i tanke spavaćice usred zime.
U jednom intervjuu kazali ste da svoje emigrantsko iskustvo ne biste mijenjali ni po koju cijenu. Što iz toga iskustva izvlačite kao zanimljivo, posebno vrijedno i poučno i koliko vas je ono promijenilo?
Prvo, emigracija je jako teška disciplina koja rezultira stalnim osjećajem plutanja po zrakopraznom prostoru. Savjetovala bih je jedino kao zadnje rješenje. Iako je, pretpostavljam, sve drugačije i valjda lakše kad se u svijet ode sa 18 ili 20 godina. Da, to je iskustvo jako vrijedno i stojim iza toga da ga ne bih mijenjala. Iz njega sam naučila da se takozvani identiteti mijenjaju, da čovjek ne može biti siguran ni u što, a najmanje u vlastiti status, da su sve etikete koje nam drugi lijepe na čelo (ili ih mi sami sebi lijepimo) proizvoljne, slučajne i promjenljive. Naučila sam mnogo o skromnosti i to je možda najvažnija lekcija.
U intervju ovom listu vaš filmski kolega Rade Šerbedžija kazao je, između ostalog, kako je duboko razočaran u svoju generaciju jer su mnogi u raspadu Jugoslavije odigrali negativne uloge. Kakva su vaša sjećanja na to vrijeme, dodiruje li vas neka vrsta jugonostalgije?
Pojam jugonostalgije se tako izlizao i potrošio da za mene više nema nikakvog značenja. Nisam nostalgična ni prema vlastitoj mladosti, dapače, čini mi se da sam sad mirnija i sretnija nego u mladosti, pa kako bih onda bila prema zemlji koje su se svi tako lako odrekli da se čini kao da i nije postojala nego smo je samo sanjali. Razočaranje? Ovisi o tome što čovjek očekuje. U očekivanju da ljudi pokažu hrabrost ne ostaje vam ništa drugo do razočaranja. Možda tu hrabrost ni ne treba očekivati, možda ništa ne treba očekivati.
Zabrinjava li vas porast nacionalizma, otvorene simpatije koje neki, pa i u strukturama vlasti, iskazuju prema ustaškoj državi? Evo nam novih izbora u Hrvatskoj, opet isti ljudi u istim odorama?
Kao što sam već rekla, uspjela sam se odmaknuti od cijele te situacije i zapravo je ne pratim. Ali da, uvijek iste odore, uvijek isti ljudi i ništa me od toga ne čudi. Intenzivna rehabilitacija ustaštva je na sceni još od 1991., kad se nitko nije protiv nje ozbiljno pobunio (uz časne iznimke kao što je bio ‘Feral Tribune’), tako da se u ovom trenutku bespredmetno čuditi nad rezultatima te politike, sistematski provođene posljednjih 25 godina. Nitko od političara se od takve politike nije ozbiljno ogradio, nitko za to nije imao hrabrosti, ni desni ni oni koji bi da se smatraju lijevima. Tokom godina zacementiran je stav da pravi hrvatski patriotizam ne samo da tolerira ustaštvo, nego da je ustaštvo zapravo njegov konstitutivni dio. To je pljuska svim hrvatskim antifašistima, kao što je na primjer bio moj tata; Slovenac po svom tati i Hrvat po mami, partizan od samog početka Drugog svjetskog rata.
Uskoro ćemo saznati bira li Amerika fašiste
Što očekujete od američkih predsjedničkih izbora? Oduševljenje Barackom Obamom bilo je na kraju kratkog vijeka, Bernie Sanders koji se smatra socijalistom ne dovodi u pitanje američki imperijalizam, popularan je Donald Trump…?
Ovih dana čitam u novinama da Hollywood priređuje fundraisingevente na kojima za večeru s Hillary Clinton treba olakšati novčanik za samo pedeset hiljada dolara po glavi. Pritom i sama Hillary, naravno, tvrdi da američki sistem u kojem bogati kupuju izbore treba radikalno mijenjati. Kako joj povjerovati? Bernieju sam povjerovala, bio je to dašak svježeg zraka u američkoj politici, ali i on je političar koji kalkulira, baš kao i Obama. S druge strane stoji Trump koji je, uz svesrdnu podršku navodno liberalnih medija koji na njemu zarađuju ogromne pare, otvorio vrata za pravi pravcati, nepatvoreni fašizam. Nedavno sam pročitala članak u kojem autor kaže da se Trumpa nije uzimalo ozbiljno jer se zna da ‘Amerika nikad ne bira fašiste’. Uskoro ćemo vidjeti je li to istina ili je to samo još jedan od američkih mitova.
