Razgovaramo s Mirjanom Galo, predsjednicom Udruge za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda HOMO, hrabrom i beskompromisnom ženom, posebno kada se radi o zaštiti prava obespravljenih, osobi koja više od 30 godina promiče temeljne ljudske vrijednosti koje počivaju na najvišim moralnim i etičkim načelima, kakvih je danas, nažalost, malo.

Devedesetih godina prošlog stoljeća zbog svoje odlučnosti i nepristajanja na šutnju bila jedna od 10 najzaštićenijih osoba u svijetu, prema Listi Amnesty Internationala, povodom 50 godina UN Deklaracije o ljudskim pravima.

Razgovarao: Petar Fehir

Što vas je potaklo da svoj aktivizam posvetite humanitarnom radu? Postoji li neki ”rani” poriv ili je to bila reakcija na tragična događanja devedesetih?

A gledajte, to je bila čista reakcija na događaje koji su bili u mom okruženju, na poslu. Tih ranih devedesetih radila sam u srednjoj trgovačko-ugostiteljskoj školi u Puli kao voditeljica praktične nastave u trgovini. Nekako u tišini i vrlo perfidno počele su diskriminacije među nastavnim osobljem u školi. Promjene su se vidjele kroz ”reorganizaciju i racionalizaciju” nastave, nastavnih programa tako da su određene osobe dospjele na listu ”viška”. Skoro da je to objašnjenje djelovalo uvjerljivo sa stajališta racionalizacije odgoja i obrazovanja u srednjim školama, ali samo ”skoro”. U taj kadrovski ”višak” dopali su nastavnici i djelatnici škole, zaposlenici nehrvatskog podrijetla, pa čak i pojedinci, autohtoni pripadnici talijanske zajednice u Puli. Tu mi je na neki način prvi put ”zazvonilo” da je na djelu diskriminacija po nacionalnoj osnovi. Dovedeni su podobni ravnatelji, podobni direktori javnih poduzeća i ustanova pod ingerencijom države, koji su ”laka srca” provodili ”racionalizaciju cijelog državnog sustava u čisti hrvatski sustav”. Tko tada nije shvatio što se događa taj se sada, trideset godina kasnije, ”čudi kao raca dreku na cesti”.

Da li ste imali i osobnih neugodnih iskustava?

Prije svega sam imala svojih dilema i strahova. Predložila sam suprugu da odemo iz ove situacije i iz ove zemlje i to što dalje, gdje možda još nije doprla ova ”civilizacija”. Prodajmo sve što imamo i idemo s djecom… na Madagaskar! Užasavala me je agresivna retorika i šuplje priče o demokraciji iz Tuđmanovih usta. Naravno, suprug je rekao da to ne dolazi u obzir jer je to suština programa hrvatske politike ”čišćenja nepodobnih/remetilačkih elemenata” iz svog nacionalnog bića i svog nacionalnog prostora. Jedna trećina će otići samovoljno – drugu trećinu će takva politika prisiliti da ode sa ”svete hrvatske zemlje”, a treća trećina će se zavući u mišju rupu i biti tiho. Nažalost, svjedoci smo da se projekt te politike realizirao.

Uglavnom, počela sam okupljati moje sugrađanke da mi se pridruže usprkos svom medijskom, nacionalističkom ludilu. Bilo je to opasno vrijeme, pogotovo za muškarce, prijetilo se svakom do 65. godine mobilizacijom na ratište u Liku. Konstantna dreka i proizvodnja straha i proizvodnja navodnih neprijatelja svega hrvatskog, dosegla je kulminaciju!

U to doba nismo imale pojma što su ljudska prava, civilno društvo, nevladine organizacije. To su za nas bili problemi koji su mučili neke druge, negdje daleko, na demokratskom Zapadu!

Međutim, kako je kod nas „stigla demokracija” stigla je i potreba da se organiziramo po pitanjima ljudskih prava, diskriminacije. Spajali smo se sa građanskim aktivistima u Zagrebu, Splitu, Karlovcu i pomalo se udruživali. Osnovali smo Antiratnu kampanju, a prije toga neformalnu grupu građana koja je 1994. registrirana pod nazivom Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda HOMO, Pula. Dodali smo našim aktivnostima i besplatnu pravnu pomoć građanima zahvaljujući grupi mladih odvjetnika, članova udruge, koji su odlučili dio svojeg slobodnog vremena posvetiti davanju pravnih savjeta, uputa i tumačenja brojnim pojedincima koji si takvu pravnu pomoć ne mogu priuštiti bez plaćanja.

U kojima ste još konkretnim akcijama sudjelovali tokom ovih tridesetak godina i kroz koje organizacije, forume?

Primarna nam je bila pomoć građanima izbačenim iz stanova. Medijski smo nastupali kako bi upoznali javnost sa svime što se dešava. Osim toga, obilježavali smo važne datume antifašističke borbe naroda Jugoslavije, Hrvatske i Istre, organizirali tribine na teme ljudskih prava, diskriminaciju naših sugrađana, na temu pljačke privatne imovine nepodobnih, pljačku društvenog dobra.

Među prvima sam zajedno sa Antiratnom kampanjom Hrvatske ušla u Pakrac nakon akcije ”Bljesak”, pokušavajući pomoći građanima koji su tamo preostali. Otvorili smo Ured na Gavrinici. Šokirani smo bili načinom kako UNHCR vrlo ”organizirano spašava” srpske prognanike iz svojih kuća, sela i gradova trpajući ljude u kamione i odvozeći ih u Srbiju u ”spas”, umjesto da ih zaštiti i osigura im uzimanje novih hrvatskih dokumenata kako ne bi postali apatridi, prepušteni na milost i nemilost, bez ikakvog prava i zaštite.

Jedna ste od prvih osoba koja je nakon „Oluje“ došla u ratno područje. Kako je to, gledano vašim očima, izgledalo?

Nakon vojno-redarstvene akcije ”Oluja”, već  15. augusta sam ušla u Liku i svjedočila svom zlu, pljački, krađi i paljenju sela od strane HR vojske. Svjedočila sam zarobljavanju ljudi, vidjela leševe ubijenih onkraj puteva i cesta. Brojna napuštena vozila, automobile i traktore koji su ostali bez goriva u zbjegu gdje se niti obiteljske fotografije nisu stigle uzeti. U mjestu Jezercu, na Plitvičkim jezerima, bio je stacioniran Češki bataljon mirovnih snaga UN-a. Mnogi starci, žene potražili su utočište u zaštićenom kampusu bataljona. Sami vojnici mirovnih snaga su plakali zajedno s prognanicima. Bili su u okruženju ”časne oslobodilačke vojske” Hrvatske, nakićene ratničkim bojama koji prijete da će ih sve pobiti, pa tako i ”mirovni bataljon” UN-a.

Tada smo odlučili otvoriti ured HOMO-a u Vrhovinama u Lici, odakle smo nastojali pružiti pomoć preostalim stanovnicima nakon akcije ”Oluja”. Uspjeli smo se povezati sa svim ljudsko-pravaškim udrugama u Hrvatskoj i što je najvažnije, naš rad su prepoznale brojne međunarodne organizacije Amnesty International, UNHCR, OSC, EU promatrači, strane ambasade u Republici Hrvatskoj, Oxfam UK, AGF Trier, Žene za mir, UK. Svi oni pružili su nam veliku moralnu i financijsku podršku da u Lici opstanemo kao jedina udruga za zaštitu ljudskih prava. Zbog svog rada više puta smo napadani u svom uredu u Vrhovinama. Dva puta nam je podmetnut požar u kuću u kojoj smo spavali i imali ured, a najgori napad je bio na mene i tada novinara Ferala Borisa Rašetu, nakon kojeg je većina Ambasada stranih zemalja u Zagrebu, njih četrnaest, stalo otvoreno u našu zaštitu, dajući nam podršku pred lokalnim i državnim institucijama vlasti.

Bili ste u to vrijeme i jedna od najzaštićenijih osoba u svijetu, prema listi Amnesty International.

Da, bila sam na listi deset zaštićenih osoba. Kampanja se provodila u cijelom svijetu u suradnji sa Body Shop trgovinama, pod nazivom ”Defend the defenders of the Universal Declaration of Human Rights”.

Na njihovim plakatima koji su dijeljeni po cijelom svijetu bio je moj krvavi lik, opis što mi se dogodilo i koji zakoni su prekršeni. Na tisuće protestnih pisama stizalo je na adresu tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, Tuđmana, a isto toliko je stizalo i meni pisama, razglednica, crteža… u ime podrške.

Prvi smo u Hrvatskoj organizirali desetodnevni program sa 12 tribina i okruglih stolova na brojne teme, tri koncerta, tri kazališne predstave, izložbe slika i karikatura 1998. godine. Učesnice su bile sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije, a prvi koncert je održao Rambo Amadeus i to prvi put nakon raspada. Učestvovali su predstavnici iz Srbije, BiH, Makedonije, Crne Gore i Slovenije!

Poznat je i vaš rad na povezivanju nekih krajeva s prostora bivše Jugoslavije.

Da, radili smo na povezivanju regija i gradova, tako sam bila inicijatorica povezivanja Istre i Vojvodine, Pule i Banja Luke. Sa partnerima iz tih krajeva smo radili na pomoći raseljenim i izbjeglicama. Osnivali smo i educirali ženske grupe u Lici, obnovili kulturni dom u Donjem Lapcu i organizirali prvu kino projekciju, predstave sa Enesom Kiševićem, Ivom Gregurevićem, Perom Kvrgićem i drugima. Osnivali smo knjižnice u Lici, ženske grupe, grupe mladih.

Osnivači smo Koordinacije ljudskih prava RH, Gonga, međunarodne organizacije Philia, Igmanske inicijative.

Vaš rad nije ostao nezapažen. Dobitnica ste mnogih priznanja za humanitarni angažman. Možete li nam spomenuti neka od njih?

Nabrojat ću samo neka: Plaketa Dijane Budisavljević Srpskog narodnog vijeća, nagrada Rersourceful Women u San Francisku, USA. Posebno priznanje asocijacije multietničkih gradova Jugoistočne Europe ”Philia” za izuzetan doprinos osnaživanju multietničke tolerancije. Priznanja udruge oboljelih od celijakije Općine Donji Lapac. Pored toga sam i počasna članica herojske Šeste ličke divizije.

Posebno mi je draga nominacija za nagradu Martin Einals koju nisam dobila, ali su me za nju nominirale sve ljudsko-pravaške udruge u Hrvatskoj – jer, najteže je dobiti priznanje od svojih.

Kada biste u tri riječi, pojma, morali odrediti vlastito polazište, ono što smatrate najvrjednijom pokretačkom snagom, što bi to bilo?

Solidarnost, ljubav, ljudskost

Kroz vaše djelovanje ste mnogo toga doživjeli, vidjeli, čuli. Možete li nam spomenuti nekoliko najupečatljivijih doživljaja.

Na žalost, sretala sam se uglavnom sa nesretnim i diskriminiranim ljudima. Teško mi je izdvojiti nešto, a drugo ne spomenuti. Sjećanje na napuštene ljude koje smo nalazili u spaljenoj Lici, ljude koji su bježali na zvukove dolazećih vozila, odnosno bježali od neljudi. Na ljude kojima su naši ”osloboditelji” podmetali mine na pragove kuća i u stogove sjena tjerajući ih sa vlastitih ognjišta. Posebno me ”dotukla” vijest iz Mukinja, Nacionalni park Plitvička jezera, da su u svojoj drvenoj kući zapaljeni bračni par Kalember u januaru 1996. godine. On je bio nepokretan, u kolicima, a ona ga nije htjela napustiti. Tim starcima smo prije pomagali, nosili im hranu, obilazili ih.

Ima li netko koga se ”prvog” sjetite kod priča o ratu i poraću?

Nalazili smo ljude koji su više pomogli nama svojom pozitivnom energijom i optimizmom nego što smo mi njima. Ljudi koji su izgubili sve i ostali na zgarištu vlastitih domova imali su više vedrine i duha nego većina naših sugrađana u ovom trenutku.

Ogledali ste se i u politici, posebno istarskoj. Kako vidite Istru danas naočalama vaših ideala?

Istra je bolja od mnogih drugih regija u Hrvatskoj, ali nije ni približno ono što se o njoj misli i čime se ona sama voli predstavljati. Istra može zahvaliti tome da tu nije bilo rata, da mnogi Istrani još uvijek primaju talijanske mirovine, a mlađi i kvalificirani nalaze posao u Italiji, pogotovo žene u svojoj zreloj dobi kad bi trebale čuvati unuke, paze i čuvaju starce u Italiji kako bi pomogle svojoj djeci – prvenstveno. Stranka na vlasti pretvorila je većinu svojih građana u jeftinu radnu snagu stranim kompanijama i stranom kapitalu, većinom neproizvodnog sektora.

Moje ružičaste naočale vide nešto boje u ovom sivilu s nadom da IDS više nigdje neće imati apsolutnu većinu vlasti.

Želimo dokazati da se može drugačije, bolje, solidarnije, zdravije. Da nismo svi isti. Želimo mijenjati ovu žabokrečinu oko nas u Puli, pa tako i u Hrvatskoj, iz temelja i stvoriti preduvjete za sretnije društvo, ostanak mladih, da im stvorimo uvjete za kvalitetan opstanak i prosperitet.

I na kraju, kako gledate na budućnost. Ima li nade?

Već sam rekla da sam stavila ružičaste naočale. Ja sam i inače, kakvo god stanje bilo, optimistična.

tacno