Nakon skandala o prepravljanju ocjene potomku Sanje Musić Milanović, Ministarstvo  odgoja i obrazovanja traži novo zakonsko rješenje, kako bi se izbjegle ovakve situacije,  i nikako ga ne nalazi.

„…donošenje novog Zakona o odgoju i obrazovanju je odgođeno, i to za drugi kvartal 2023. jer u Ministarstvu nisu zadovoljni "skupom rješenja" koji im je ponudila radna skupina za izradu prijedloga zakonskog nacrta.“

Iz ovog kratkog citata objavljenog na portalu Jutarnjeg lista, izgleda da je to zaista veliki problem, kao i poplava odlikaša u obrazovnom sustavu, a rješenje je zapravo dosta jednostavno. Moraju postojati vidljivi argumenti na temelju kojih je ocjena korektno zaključena, pa roditelj koji inzistira  „daj 5“ neće imati šansi. Može prijetiti, tužiti, obratiti se javnosti, argumenti će ga uvijek pobiti.

No, koji su to argumenti?

To su rezultati redovitih objektivnih ispitnih postupaka (pisanih ispita znanja) iz većine nastavnih predmeta, a ne samo ocjene iz usmene provjere znanja, kako se prečesto događa. Protagonisti usmene provjere zastupaju i tezu da se ispitanike osposobljava usmenoj komunikaciji. Mo'š misliti kako se uče govoriti jednom ili dva puta godišnje, najvjerojatnije pod tremom.

Preveliki broj nastavnika-profesora oslanja se na svoju „osposobljenost“ za objektivno usmeno  provjeravanje znanja, zanemarujući pri tome neka važna pravila dokimologije, kao:

Usmeno ispitivanje može se provoditi premalo puta tijekom nastavne godine.

Da bi ispitivanje vremenski bilo optimalno i maksimalno objektivno,  treba oko 8 minuta. Znači, u jednom nastavnom satu ispitivač može ispitati maksimum 5 učenika. Samo za jedno ispitivanje svakog učenika u odjelu od 20 polaznika, potrebno je 4 sata godišnje. Za višekratno ispitivanje, ispitivač naprosto nema vremena. U praksi se često prekorači optimalno vrijeme pa ponekad traje i trostruko duže za jednog učenika. Postoje i provjere kraće od optimalnog, po principu: „Sjedni, jedan“. Uz to, dobar dio ispitanika za vrijeme usmene provjere se dosađuje.

Vrijeme ispitivanja ne stavlja sve učenika u jednak položaj. Netko će biti ispitan početkom godine, kad je gradiva manje, a netko pri kraju, kada je gradivo opsežno. Jednako tako, nejednak položaj ispitanika je i u dijelu  nastavnog sata kada ispitanik odgovara. Netko na početku, netko na kraju sata, kad se možda na neka pitanja već odgovorilo.

Svaki ispitanik ne dobiva jednako teška – laka pitanja, a na žalost, prečesto ispitanici dobivaju pitanja koja ispitivaču padnu na pamet, što ukazuje na nepripremljenost za provjeru. Neki ispitivači pripreme papiriće s pitanjima koje ispitanik „izvlači“, ali je upitna „težina“ svakog listića. Dakle, opet svi ispitanici nisu u istoj poziciji.

Usmeno ispitivanje podliježe subjektivnoj procjeni ispitivača, a pogotovo ako ne vodi bilješke o učenikovim odgovorima. Poznato je da mnogi nastupi (sportski, umjetnički), imaju više ocjenjivača, i konačna ocjena je prosjek koji se dobiva računanjem. Naravno, ispitivač u školi nema suocjenjivače i ocjenjuje sam. Mudriji koriste učenike kao suocjenjivače, čime su učenici puno angažiraniji na nastavi nego kad ispitivač ocjenjuje sam. Taj problem ponukao me da pripremim „simulaciju“ usmene provjere i ocjenjivanja.

Uz pomoć dviju izuzetnih  učiteljica, koje su glumile ispitanike, uspio sam navesti kompletno Učiteljsko vijeće na krivo zaključivanje ocjena. Sve je izrežirano u tajnosti, samo su „glumice“ znale i što će govoriti i kada nastupati. Dok je jedna učiteljica odgovarala kao dobrovoljac, slatkorječivo (zato sam je i odabrao), sa puno riječi,  sve samo ne o postavljenom pitanju (Seljačka buna ), druga je bila arogantna (to joj je bio zadatak), pomalo drska, uz stalno prigovaranje zašto sam prozvao baš nju. Prva, umiljata, nije dala niti jedan podatak o seljačkoj buni,  a druga dala je deset najvažnijih činjenica, uz  (dogovoreno) negodovanje. Naravno da je prva dobila od kolegica i kolega skoro čistu peticu, druga je ostala na dovoljan.

Dakle, iskusni učitelji – nastavnici, nisu uvažili valjanost odgovora, već nastup ispitanika, pa čak i dojam o naravi ispitanika, a to nije svrha ispitivanja. Zato je za ispitivanje i ocjenjivanje potrebno  stalno usavršavanje nastavnog osoblja, a najefikasniji način je da sami ispitivači pripremaju izlaganje o ovoj tematici. Onaj koji tumači neku građu, najviše nauči, a ocjenjivanje je učenicima ipak najbitnije.

Jedan od načina provjere, sličan usmenoj provjeri,  je pisanje eseja, koji se na žalost, kod nas rijetko koriste, osim na maturi. Svi ispitanici imaju isti zadatak, ispituju se u isto vrijeme, imaju više od osam minuta i ovim načinom mogu svi biti provjereni minimalno 4 puta u nastavnoj godini. Ispitivač eseje može ocijeniti i po broju točnih/netočnih navoda, razvrstati od najboljeg do najlošijeg eseja i na temelju toga izbaciti ocjene. A može ocijeniti i stil pisanja, je li sve posloženo po nekom suvislom redu ili su podaci samo nabacani.

Pisanje kontrolnih zadataka i testova je jako potrebno, ali za češću provjeru nema previše vremena, pa se vrlo često mogu koristiti tzv. „pet minutni“ ispiti. U njima ispitivač može provjeravati usvojenost činjeničnog gradiva, ali može tražiti i da učenici definiraju bitne pojmove, kao i odgovore na pitanje „zašto“, odnosno „objasni“, da se vidi razumijevanje gradiva. Takvom provjerom sprječava se prije svega kampanjsko  učenje, a omogućuje učenicima da eventualni propust eliminiraju u novom ispitu.

No, ako ispitivač preferira usmenu provjeru znanja, ne nosi kući torbu punu učeničkih ispita, koji traže sate i sate provjere i ocjenjivanja. Tvrdim da protagonisti usmene provjere, zapravo zabušavaju na poslu.

Normalno, ispitivač koji ima 10 do 15 ocjena iz objektivne provjere za svakog učenika, ima argumente za zaključenu ocjenu i ne mora strahovati od pritisaka. A ispitivač, koji je upisao 2 – 3 ocjene, subjektivnog  usmenog ispitivanja, nije u toj poziciji i njegovi argumenti mogu se opovrgavati, i kod nadobudnih roditelja pobuditi potrebu za „daj pet“.

Na žalost, česta praksa u školama je da nastavnici-profesori provode neke svoje načine ispitivanja i ocjenjivanja, koji često nemaju veze s logikom, kao i konačno zaključivanje ocjena.  Zato bi u novom Zakonu o odgoju i obrazovanju trebalo odrediti koliko se ispita minimalno mora provoditi tijekom nastavne godine, kako se zaključuje konačna ocjena (da li je to aritmetička sredina ili neki drugi izračun), i što eventualno može djelovati na korekciju ocjene.

Normalno bi bilo i da se izrade objektivni ispiti, ne samo za polugodište i kraj nastavne godine, već puno više, kako bi se izbjeglo kampanjsko učenje i uočili učenikove kvalitete.

Tada vjerojatno ne bi postojala poplava odlikaša, toliko prisutna u našem školskom sustavu, već bi se cijeli sustav vrednovanja usmjerio ka što većoj objektivnosti.

Eh da, i još nešto. Nekada su škole i nastavnike obilazili (kontrolirali) savjetnici za opći razvoj, a dolazili su i inspektori.  Nikome nije svejedno što će taj „nadređeni“ pronaći, pa su učitelji više pazili. Sada savjetnici dolaze samo kad se nekoga predlaže za viši rang zvanja (mentor, savjetnik, …) a to nije sustavno praćenje, bez kojeg „stanje nacije“ u prosvjeti nije zadovoljavajuće.