Župljani jedne župe u našem gradu osmislili su „nezgodan“ izraz za posvetu kuća, koju je obavljao župnik te župe. Odredio je tarifu od 120 kn i uredno naplaćivao uslugu posvete, bez izdavanja potvrde ili „garancije“ da posveta  važi do idućeg „kombajniranja“.

Nekako se ovogodišnji prihodovni posao podudario s napisima o izdvajanjima za vjerske zajednice iz državnog proračuna i kupovinu Mercedesa od 35-45 000 eura jednog svećenika u maloj slavonskoj župi, kao i izrada kaleža za 10 000 eura..

Postavljam si pitanja: „Odakle novci za biber djevojci“?

Zašto Vlada nije dala iscrpan izvještaj o financiranju vjerskih zajednica, na upit saborske zastupnice Anke Mrak Taritaš,  već samo neke iznose, koji su stvarno veći za stotine milijuna kuna?

Kao što besposlen pop jariće krsti, tako sam se i ja dao u neka preračunavanja, budući da nikada nećemo saznati stvarne prihode vjerskih zajednica  osobito Katoličke crkve u Hrvata.

Izračun može pokušati svatko ako uzme „cjenik usluga“, npr.  Varaždinske biskupije i neke osnovne statističke podatke o Hrvatskoj.

Evo nekih osnovnih statističkih podataka:

Broj stanovnika Republike Hrvatske (procjena za 2016. godinu): 4.174.349

Broj Hrvata: cca 90% ili 3.757 000

Broj katolika: (86%  su vjernici ali ima i katolika manjinskih naroda)  cca 3.600 000

Broj domaćinstava: (iz popisa 2011. godine) 1 535 635

Broj rođenih 2016: 36. 372

Broj umrlih: 2016:  52.034

Sklopljenih brakova (2014.) 19.500

A sada malo o cijenama nekih  usluga, objavila  Župa sv. Nikole biskupa, Varaždin:

  • Vjenčanje s obavljenim postupkom za ženidbu i poukom 300 kn

  • Vjenčanje zaručnika iz druge župe bez „postupka“ i pouke 100 kn

  • Dopuštenje za sklapanje ženidbe izvan vlastite župe 250 kn

  • Sprovod iz mrtvačnice 300 kn

  • Ispraćaj na drugo groblje ili preseljenje u drugi grob 100 kn

  • Sveta potvrda (krizma) 100 kn Krštenje (nije objavljeno) već koliko tko da, npr. 200 kn

  • Iz dostupnog cjenika vidljive su još mnoge duge usluge, potvrde, takse, biljezi, ali ostanimo samo na nabrojenima.


Ako se od 1.535 635 kućanstava  „posveta“ kućanstva obavi u milijun kućanstava, s naknadom od samo 100 kuna, to je prihod KTC cca  100 000 000 kuna

Ako od 3 600 000 vjernika, milodare za vrijeme misa, hodočašća, zornica i slično dade samo 3 000 000 katolika  po 100 kuna godišnje, to je opet   300 000 000 kuna

Ako se od 19.500 brakova, samo 15 000 obavi u KTC, s dozvolama (prosječno 500 kn), to je prihod od najmanje  7 500 000 kuna

Ako pak od cca 52 000 umrlih, njih 45 000 ispraća svećenik, to je prihod od najmanje 13.500 000 kuna

Računamo li da se godišnje krizma obavi barem za 30 000 školaraca, po cijeni od samo 100 kn (mislim da su to izuzeci), onda se „zaradi“ oko 3.000 000 kuna

Kada bi se krstilo samo 30 000 novorođenčadi, po 200 kuna milodara, to je opet prihod od  6 000 000 kuna

Sve druge dadžbine, milodare, darove u opremi  i sl. teško je procijeniti, no sudeći prema 10 000 eura za kalež u jednoj od hrvatskih župa, i Mercedes od nekih 40 000 eura, vjernici daju još najmanje 100 000 000 kuna Tu ubrajam i besplatne radove, opremanje kupaonica njemačkom kvalitetom (Kolpa san se ne prihvaća), što je zabilježeno u jednoj biskupiji, naručene mise, posvete groblja itd. itd..

Zbrojimo li ove aproksimativne, netočne, približne ili „tu negdje“ cifre, proizlazi prihod od oko 530 000 000 kuna godišnje.

Tu sada možemo pribrojiti ono što je poteklo iz Ministarstva: citiram:

„Očekivano, najviše novca u tom razdoblju  (3 god.) dobila je Katolička crkva – 1,066 milijardi kuna (355 mil. godišnje). Srpska pravoslavna crkva dobila je iz državnog proračuna 27,692 milijuna kuna, a Islamska zajednica 8,439 milijuna.

Ostatak novca isplaćen je na račune još 13 vjerskih zajednica“.

Država je između 2000. i 2003. godine, ističu iz Vlade, Katoličkoj crkvi uplatila 230,2 milijuna kuna manje nego što je trebala temeljem ugovora Hrvatske i Svete Stolice te je Katolička crkva dio duga - 30,2 milijuna kuna - državi oprostila.

Preostali iznos tog duga država je vratila Crkvi u razdoblju između 2013. i 2015. godine. (Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim!)

Katolička crkva u Hrvatskoj iz državnog je proračuna u posljednjih deset godina dobila oko šest milijardi kuna, bilo izravno na račun Hrvatske biskupske konferencije ili neizravno na račune župa i samostana, odnosno kroz plaće vjeroučitelja. Crkva se u krizi, od 2009. do 2012., odrekla 162 milijuna kuna.

Premda nema preciznog izračuna za plaće vjeroučitelja, procjenjuje se da je za vjeroučitelje svih vjerskih zajednica u prošlih 10 godina država platila oko 2,33 milijarde kuna. Naime, prema "podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za plaće svih vjeroučitelja u osnovnim i srednjim školama, neovisno o kojoj se vjerskoj zajednici radi, izdvojeno je iz državnog proračuna 230,3 milijuna kuna, samo u 2013.,.

 Ministarstvo kulture za financiranje objekata Katoličke crkve, u sklopu programa zaštite nepokretnih spomenika, od 1997. do 2003. izdvojilo 870 milijuna kuna.  Vlada financira i katoličke škole, tj. dvije osnovne i 12 srednjih katoličkih škola, za što je od lipnja 2011. do prosinca 2013. godine isplaćeno 98,5 milijuna kuna. „

Ako sada to sve zbrojimo, ispada da samo Katolička crkva u Hrvatskoj zaradi godišnje najmanje milijardu sedamsto trideset  milijuna kuna. Recimo da to primijenimo na zadnjih 10 godina, to je 17 milijardi i 3oo milijuna kuna. Imala se odakle odreći 163 milijuna duga u korist države.

Sada je malo jasnije „odakle novci“ za-biber'“ djevojci, i zašto Vlada nije spremna sve „vjerske“ troškove iznijeti u javnost. Zato koristim priliku podsjetiti na poruke don Ivana Grubišića, kojeg su njegovi kolege i nadređeni nazvali „Crveni pop“. Između ostalih poruka i stajališta, isticao je:

„Crkva se može revitalizirati samo ako autentično živi poruku evanđelja, a ne ako se bavi računovodstvom i naplaćuje svoje usluge“.

Podsjetimo da mu je zbog ulaska u politiku i izrečenih stajališta, Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić ekspresno  oduzeo sve svećeničke ovlasti, pa čak i pravo nošenja odore, a uskoro i mirovinu. No nije spriječio da se odmetnuti sin još glasnije zalaže za gotovo blasfemične ideje poput revizije vatikanskih ugovora, uvođenja crkvenog poreza za vjernike ili povratka vjeronauka iz škola u župe.

Kada bi svi svećenici bili takvi,  nadolazećeg  „kombajniranja“ uopće ne bi bilo, a kurikularna reforma već bi se provodila u praksi!