Borba protiv terorizma podrazumijeva mnogo širu akciju od tenkova i aviona uz neprestano good guys-bad guys mijenjanje strana. Ona se dobija i u školstvu, zdravstvu, na tržištu rada, u kulturnim institucijama… Sve drugo je šarena laža koja tobožnji antiterorizam čini mitom. I to kakvim mitom: eksploatatorskim, ksenofobnim, rekacionarnim i na kraju krajeva idiotskim.
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Frekvencija terorističkih napada u svijetu je u stalnom porastu. No, skupa s ljudskom patnjom poslije svakog terorističkog napada poraste i globalna politička demagogija sublimirana u riječi “antiterorizam”. Istovremeno rasprostranjenost terorističkih napada svjedoči o tome da je pomenuti antiterorizam tek običan mit. Uz to se, poslije svakog napada, poziva na jedinstvo civiliziranog svijeta. Nakon napada u Parizu, Hollande je pozvao na jedinstvo. Nakon više napada u Turskoj to je učinila i tamošnja vlast. Nakon napada u Briselu i tamošnji eurobirokratski establišment. No, šta to jedinstvo znači najbolje pokazuju činjenice. Antiterorizam je za Hollandea jedno, za Obamu drugo, za Erdogana treće, za Putina četvrto, Merkelovu peto, Camerona šesto… I tako u nedogled. Koliko moćnika, toliko vizija “antiterorizma”. I svaka od njih obojena vlastitom ideologijom koja terorizam ne sagledava kao bezbjedonosni i širi društveni problem već kao poligon za razvijanje vlastitog koncepta ksenofobije.
No, kako bi se ovaj mit pročitao važno je vratiti se u njegovo ishodište. Bushov “war on terror” je porodio savremeni koncept tobožnjeg antiterorizma. “War on terror”, kakav danas poznajemo, je nastao u vrijeme američkog pohoda na iračku naftu i to u formi borbe protiv političkog neprijatelja i, istovremeno, dobar marketinški trik. Kao takav u potpunosti je nepodesan da se nosi sa problemima savremenog terorizma koji je policentričan fenomen. Uz to, ovakav antiterorizam je dominantno militaristički i saizvoran je s američkom ekspanzionističkom politikom iz ranih dvijehiljaditih. Otuda su militarizam i eksploatacija njegove fundamentalne odrednice iz kojih proizilazi sve ostalo. Bushov model rata protiv terora podrazumijeva sisteme isključivanja koji su služili kao generatori radikalizma protiv kojeg se onda ovaj “war on terror” tobože borio.
No, ubrzo je Bushova administracija nestala ali je njegov model ostao živ. S Arapskim proljećem koje je razotkrilo naivnost širokih narodnih i komentatorskih masa (zar je neko stvarno mislio da će Bliski istok nakon toga procvjetati) je počelo nekontrolirano bujanje terorizma. Nekontrolirano ovdje znači prije svega činjenicu da su zapadni saveznici teroriste prije Arapskog proljeća imali u šaci samo je nisu htjeli stisnuti. Sa sirijskim ratom, stvaranjem IDIL-a, Džehbetul Nusre i sličnih grupacija situacija se otela kontroli. Treba li podsjetiti da su upravo zapadne zemlje, prije svih Amerika, naoružavale pobunjenike i da ih je Joe Byden nazivao “good guys”. A onda su “dobri dečki” shvatili da mogu biti samostalna sila koja će terorizirati svijet i još uz to trgovati na crnom tržištu, iznuđivati novac i ozbiljno računati na isčeznuće međunarodnog pravnog poretka koji se pretvorio u mehanizam za legitimiranje onoga što se postigne na ratnom terenu. Republika Srpska i Krim su čisti primjeri. Podjela plijena više nije bila opcija. Rat s ISIL-om je trenutno rat oko naftnih polja a ne ljudskih života, globalnog mira ili napretka čovječanstva.
Antiterorizam kakav danas imamo na sceni postoji samo kao marketing jer neprestano generira ono protiv čega se tobože bori. I to je izravno naslijeđe Bushovog “rata protiv terora”. Kako drugačije, pored izravnog naoružavanja takozvanih pobunjenika iz kojih je nastao IDIL, objasniti činjenicu da zapadne vlade neprestano provode prakse isključivanja ljudi koji su druge boje kože ili islamske vjeroispovijesti iz svojih mainstream tokova? Drugim riječima, kada muslimanska djevojčica u Francuskoj (koja čak ni ne nosi maramu na glavi) bude vraćena iz škole samo zato što njena duga suknja nekom imbecilnom Marie-Le-Pen mi je idol nastavniku izgleda kao vjerski simbol, šta se drugo može očekivati do li radikalizacije? A ovdje se vraćamo na polje eksploatacije. Prva odlika svakog eksploatatorskog desničarenja jeste izražena ksenofobija.
Mit antiterorizma kakav danas postoji na sceni ništa je do li eufemizam za eksploataciju i prvorazredan marketing. Mitovi su, uostalom, uvijek bili odličan marketing. Ako su stvari i izmakle kontroli, nova vizija svake od svjetskih sila je da pokuša izvući što više koristi za sebe. Tako da današnje pregalaštvo EU, Amerike, Turske, Rusije i ostalih zemalja oko terorizma više liči na intrige francuskih dokoličara s dvorova od prije revolucije nego li na ozbiljan politički koncept. Ili, to pitanje treba ostaviti otvorenim, baš to kalkuliranje zbog kojeg je danas barel nafte jeftiniji od barela ljudske krvi predstavlja politički koncept par excellence? Upravo u kolebanju između ovo dvoje izgubila se nit svjetske politike i međunarodnog prava. Smrt međunarodnog pravnog poretka, koji je dugo bio na izdisaju, još je jedan uzrok tomu da antiterorizam bude čisti mit. U svijetu bezakonja, antiterorizam ne može biti djelatna politička, pravna i bezbjedonosna činjenica.
Pri svemu ovme, glupo bi i licemjerno bilo zaboraviti bliskoistočne vlade svih dezena i profila sa sve skupa vođama kojima je jedina vizija bila da prodaju naftu i sagrade što viši neboder pri tome vrlo često ugrožavajući osnovna ljudska prava. Ne ona imaginarna iz istoimene konvencije (koja je s osovinom war on terror – antiterorizam evoluirala u ideološki pamfletić za svrgavanje neistomišljenika s vlasti) nego ona zbiljska.
Sve opisano bilo je i ostalo savršeno tlo za razvoj svih oblika terorizma. I dok se tobožnja globalna fancy ljevica – koja se hrani sa sise koju voli zvati neoliberalnom – raduje terorističkim napadima PKK nazivajući ih herojstvom, islamističke vođe IDIL-ove napade vide kao nekakvu tobožnju anti-imperijalističku politiku, te dok kapitalistički lobi sve to trpa u svoje džepove borba protiv terorizma neće biti dobijena. Doduše, pomenuta ljevica će rado reći da PKK ubija po Turskoj jer su Kurdi ugnjetavani. No, to je izlika i islamističkih vođa. Nije li sav Bliski istok i predugo ugnjetavan? “Naš” terorizam je bolji od “vašeg” – to je u potpunosti pogrešan koncept. Jesu li tobožnji opozicionari sistemu pristali na potpuno izjednačavanje terorizma i revolucije? Pri tome treba napomenuti da je borba koju u Siriji vodi PKK protiv IDIL-a prava ljudska borba, a ono što rade po Turskoj raznoseći se među civilima čisti zločin. I ne svjedoči li to najzornije šizofreniju u koju su moćnici uhvatili i marginalizirane grupe?
Osim toga, borba protiv terorizma podrazumijeva mnogo širu akciju od tenkova i aviona uz neprestano good guys-bad guys mijenjanje strana. Ona se dobija i u školstvu, zdravstvu, na tržištu rada, u kulturnim institucijama… Sve drugo je šarena laža koja tobožnji antiterorizam čini mitom. I to kakvim mitom: eksploatatorskim, ksenofobnim, rekacionarnim i na kraju krajeva idiotskim.
tacno
Piše: Amila Kahrović-Posavljak
Frekvencija terorističkih napada u svijetu je u stalnom porastu. No, skupa s ljudskom patnjom poslije svakog terorističkog napada poraste i globalna politička demagogija sublimirana u riječi “antiterorizam”. Istovremeno rasprostranjenost terorističkih napada svjedoči o tome da je pomenuti antiterorizam tek običan mit. Uz to se, poslije svakog napada, poziva na jedinstvo civiliziranog svijeta. Nakon napada u Parizu, Hollande je pozvao na jedinstvo. Nakon više napada u Turskoj to je učinila i tamošnja vlast. Nakon napada u Briselu i tamošnji eurobirokratski establišment. No, šta to jedinstvo znači najbolje pokazuju činjenice. Antiterorizam je za Hollandea jedno, za Obamu drugo, za Erdogana treće, za Putina četvrto, Merkelovu peto, Camerona šesto… I tako u nedogled. Koliko moćnika, toliko vizija “antiterorizma”. I svaka od njih obojena vlastitom ideologijom koja terorizam ne sagledava kao bezbjedonosni i širi društveni problem već kao poligon za razvijanje vlastitog koncepta ksenofobije.
No, kako bi se ovaj mit pročitao važno je vratiti se u njegovo ishodište. Bushov “war on terror” je porodio savremeni koncept tobožnjeg antiterorizma. “War on terror”, kakav danas poznajemo, je nastao u vrijeme američkog pohoda na iračku naftu i to u formi borbe protiv političkog neprijatelja i, istovremeno, dobar marketinški trik. Kao takav u potpunosti je nepodesan da se nosi sa problemima savremenog terorizma koji je policentričan fenomen. Uz to, ovakav antiterorizam je dominantno militaristički i saizvoran je s američkom ekspanzionističkom politikom iz ranih dvijehiljaditih. Otuda su militarizam i eksploatacija njegove fundamentalne odrednice iz kojih proizilazi sve ostalo. Bushov model rata protiv terora podrazumijeva sisteme isključivanja koji su služili kao generatori radikalizma protiv kojeg se onda ovaj “war on terror” tobože borio.
No, ubrzo je Bushova administracija nestala ali je njegov model ostao živ. S Arapskim proljećem koje je razotkrilo naivnost širokih narodnih i komentatorskih masa (zar je neko stvarno mislio da će Bliski istok nakon toga procvjetati) je počelo nekontrolirano bujanje terorizma. Nekontrolirano ovdje znači prije svega činjenicu da su zapadni saveznici teroriste prije Arapskog proljeća imali u šaci samo je nisu htjeli stisnuti. Sa sirijskim ratom, stvaranjem IDIL-a, Džehbetul Nusre i sličnih grupacija situacija se otela kontroli. Treba li podsjetiti da su upravo zapadne zemlje, prije svih Amerika, naoružavale pobunjenike i da ih je Joe Byden nazivao “good guys”. A onda su “dobri dečki” shvatili da mogu biti samostalna sila koja će terorizirati svijet i još uz to trgovati na crnom tržištu, iznuđivati novac i ozbiljno računati na isčeznuće međunarodnog pravnog poretka koji se pretvorio u mehanizam za legitimiranje onoga što se postigne na ratnom terenu. Republika Srpska i Krim su čisti primjeri. Podjela plijena više nije bila opcija. Rat s ISIL-om je trenutno rat oko naftnih polja a ne ljudskih života, globalnog mira ili napretka čovječanstva.
Antiterorizam kakav danas imamo na sceni postoji samo kao marketing jer neprestano generira ono protiv čega se tobože bori. I to je izravno naslijeđe Bushovog “rata protiv terora”. Kako drugačije, pored izravnog naoružavanja takozvanih pobunjenika iz kojih je nastao IDIL, objasniti činjenicu da zapadne vlade neprestano provode prakse isključivanja ljudi koji su druge boje kože ili islamske vjeroispovijesti iz svojih mainstream tokova? Drugim riječima, kada muslimanska djevojčica u Francuskoj (koja čak ni ne nosi maramu na glavi) bude vraćena iz škole samo zato što njena duga suknja nekom imbecilnom Marie-Le-Pen mi je idol nastavniku izgleda kao vjerski simbol, šta se drugo može očekivati do li radikalizacije? A ovdje se vraćamo na polje eksploatacije. Prva odlika svakog eksploatatorskog desničarenja jeste izražena ksenofobija.
Mit antiterorizma kakav danas postoji na sceni ništa je do li eufemizam za eksploataciju i prvorazredan marketing. Mitovi su, uostalom, uvijek bili odličan marketing. Ako su stvari i izmakle kontroli, nova vizija svake od svjetskih sila je da pokuša izvući što više koristi za sebe. Tako da današnje pregalaštvo EU, Amerike, Turske, Rusije i ostalih zemalja oko terorizma više liči na intrige francuskih dokoličara s dvorova od prije revolucije nego li na ozbiljan politički koncept. Ili, to pitanje treba ostaviti otvorenim, baš to kalkuliranje zbog kojeg je danas barel nafte jeftiniji od barela ljudske krvi predstavlja politički koncept par excellence? Upravo u kolebanju između ovo dvoje izgubila se nit svjetske politike i međunarodnog prava. Smrt međunarodnog pravnog poretka, koji je dugo bio na izdisaju, još je jedan uzrok tomu da antiterorizam bude čisti mit. U svijetu bezakonja, antiterorizam ne može biti djelatna politička, pravna i bezbjedonosna činjenica.
Pri svemu ovme, glupo bi i licemjerno bilo zaboraviti bliskoistočne vlade svih dezena i profila sa sve skupa vođama kojima je jedina vizija bila da prodaju naftu i sagrade što viši neboder pri tome vrlo često ugrožavajući osnovna ljudska prava. Ne ona imaginarna iz istoimene konvencije (koja je s osovinom war on terror – antiterorizam evoluirala u ideološki pamfletić za svrgavanje neistomišljenika s vlasti) nego ona zbiljska.
Sve opisano bilo je i ostalo savršeno tlo za razvoj svih oblika terorizma. I dok se tobožnja globalna fancy ljevica – koja se hrani sa sise koju voli zvati neoliberalnom – raduje terorističkim napadima PKK nazivajući ih herojstvom, islamističke vođe IDIL-ove napade vide kao nekakvu tobožnju anti-imperijalističku politiku, te dok kapitalistički lobi sve to trpa u svoje džepove borba protiv terorizma neće biti dobijena. Doduše, pomenuta ljevica će rado reći da PKK ubija po Turskoj jer su Kurdi ugnjetavani. No, to je izlika i islamističkih vođa. Nije li sav Bliski istok i predugo ugnjetavan? “Naš” terorizam je bolji od “vašeg” – to je u potpunosti pogrešan koncept. Jesu li tobožnji opozicionari sistemu pristali na potpuno izjednačavanje terorizma i revolucije? Pri tome treba napomenuti da je borba koju u Siriji vodi PKK protiv IDIL-a prava ljudska borba, a ono što rade po Turskoj raznoseći se među civilima čisti zločin. I ne svjedoči li to najzornije šizofreniju u koju su moćnici uhvatili i marginalizirane grupe?
Osim toga, borba protiv terorizma podrazumijeva mnogo širu akciju od tenkova i aviona uz neprestano good guys-bad guys mijenjanje strana. Ona se dobija i u školstvu, zdravstvu, na tržištu rada, u kulturnim institucijama… Sve drugo je šarena laža koja tobožnji antiterorizam čini mitom. I to kakvim mitom: eksploatatorskim, ksenofobnim, rekacionarnim i na kraju krajeva idiotskim.
tacno
