Nacionalni identitet nije stvar imanentna ljudskoj vrsti. Kad bi bio, ne bi bilo toliko nacija spremnih da se pokolju, prije no da to isto učine onima koji ih tjeraju na prebiranje kontejnera, glodanje bačenih kostiju ili umiranje od gladi. Nacionalni "identitet" je stvar u nastajanju, prvenstveno djelovanjem ekonomskih - i njenih eksponenata - političkih elita, kojima se potom pridružuju i ostale, pragmatično uvidjevši korist od priključivanja projektu (poznata je američka uzrečica "Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!"), dok ogromna većina stada ionako slijedi vođe od rovova do ponora i grobova, ne propitujući previše vode li ih slijepci. Misli li netko da se u spomenutom projektu koriste argumenti koji koreliraju i korespondiraju sa istinom, grdno se vara. Istinitost javno izrečenih tvrdnji pojednicu - posebno ako je dio gomile kojoj fali dosta više od obrazovanja - je teško provjeriti, što manipulatori javnim mnijenjen vješto koriste. Tko još čita dosadna djela nakoćenih "otaca domovine" (zašto ne "majki"?), da bi provjerio što su zaista mislili i rekli, još i više – da upoznaju stvarni karakter tih dogmatskih „svetinja“? Posvećenik je tako (navodno) rekao, i – basta! Kritičko mišljenje fali i mnogim akademskim, no ne i ljudskim veličinama. Manipulacija činjenicama "je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima" - u mirnodopskim uvjetima - a kad se zakrvimo, s prijestolja ih smjenjuje rat – interpretiramo li uobičajeno sasvim krivo, poznatu misao davnopočivajućeg antičkog "mračnjaka". Ona znači mitologiziranje, laganje ili prikrivanje cjelovite istine, iznošenje stvari i činjenica u obimu manipulatorima dostatnim za postizanje cilja. Stvaranju nacionalnog korpusa, u kojem će zaštićeni novostvorenom svetinjom kao egidom, bez straha strigati ovce zatvorene u nacionalne torove. Podatni, nesavršeni evolucijski produkti, predaju se tretmanu uklapanja u kolektivno "jedno" (nikad naciju, ali uvijek socijalizam identificirajući sa Borgom), namjesto da teže ostvarenju svoje pune, individualne ljudskosti. Živina se okuplja u stada, ljudi se okupljaju u ljudska stada – narode i nacije. Da se autor ne ponavlja isuviše, rasploženiji će navode dopuniti pred par godina objavljenim člankom. Nekoliko dodatnih primjera teško su upotrebljivi mamac ljudskosti, za one koji trzaju samo na nacionalne meke.
Najsvježiji, nakon Starčevića, "otac domovine" – s demokratskom frazom na usnama, prijetvorno je demokratskim atributom opskrbio ime svoje nedemokratski osnovane stranke. Silno žudeći preuzeti vodstvo, ne baš uvjeren u ishod glasanja delegata na osnivačkoj skupštini, on ih je naprosto "zaobišao" bijegom u neku jarunsku baraku sa svojih pedesetak pristalica u čije glasove se pouzdavao. Evo što piše Josip Manolić u knjizi "Politika i domovina":
"Danas, dvadeset i pet godina od osnivanja stranke, moram se ispričati svima onima koji su došli na osnivanje stranke pred hotel Panorama i tu iščekivali (oko 600 ostriganih ovaca!, op.a.) da započne jedan povijesni trenutak.... Kao što sam već dao naslutiti, razlog promjeni mjesta održavanja osnivačke skupštine nisu bili samo strahovi od policijske intervencije, kako sam svih ovih godina i sam govorio u medijima i puštao spinove, već pragmatične spoznaje da izbor Tuđmana za predsjednika može doći u pitanje mogućim izazivanjem nereda od strane protukandidata ako se na osnivačkoj skupštini pojavi masa. Na tu svojevrsnu manipulaciju pristao sam iz uvjerenja da bi svako drugo rješenje za izbor vođe pokreta bilo pogubno i da bi demokratski postupak sudjelovanja svih koji su pristigli pred Panoramu ugrozio projekat. Jesam li bio u pravu pristajući da se čin osnivanja stranke sakrije od potencijalnih utemeljitelja, može suditi povijest. No ja sam i danas uvjeren da je to bila ispravna odluka." (str. 120)
Jedan od poštenijih i (naknadno) iskrenijih utemeljitelja HDZ-a (tvorac imena stranke), otvorio je dušu i srce, i poput rimskih papa ispričao se za manipulaciju vlastitih stranačkih kolega, kad to više nikome ništa ne znači. Sem valjda njemu, koji suspenziju demokracije u samim počecima smatra moralnim djelom! Jesu li i partizani, iz sasvim pragmatičnih razloga, pobili gamad koja se ni dva tjedna nakon svršetka rata nije predala pobjednicima, a ponovno se koti širom zemlje, šepuri po saborskim hodnicima i stoluje u vladi? Jesu li možda trebali biti pragmatično "produktivniji", "može suditi povijest"!
Navodi dalje, bivši hrvatski premijer, olakšavajući savjest prije no pristupi „božjem sudu“:
„Koncem 1989., za 29. studeni, Dan Republike, vrh stranke izradit će jedan od prvih letaka o našem političkom programu namijenjen prije svega novopridošlom članstvu, ali i široj javnosti. Autor teksta, dr. Franjo Tuđman, iskoristi će priliku i prvi put jasno odaslati dvosmislenu poruku. Njezin dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu pokazat će neki novi smjer našeg kretanja. HDZ je tražio za Hrvatsku njezine povijesne i prirodne granice. Značilo je to da Tuđman prije istupa Miloševića napada međunarodno priznate granice SFRJ, a time i Hrvatske, da zapravo traži jednostranu promjenu granica. Bila je to svojevrsna objava rata BiH, usklađena evidentno puno prije sa srpskom nacionalističom klikom i onima koji su planirali raspad Jugoslavije, bilo je to svojevrsno poništenje Ustava iz 1974. koje nam je Tuđman servirao i zatekao nas potpuno nespremne. Mnogi su to shvatili kao ponudu Miloševiću da trgujemo oko Bosne, ali je to probudilo i svojevrsno razmišljanje kod Talijana i Mađara. Zapadna Istra i Baranja nikad nisu bile u sastavu Hrvatske do oslobođenja.“ (str. 121)
Kombinirano sa inim relevantnim svjedočenjima oko namjere podjele BiH, o čemu su na sastanku u Karađorđevu raspravljala dva probisvijeta; sa Ashdownovom salvetom; krivotvorinom saborske „Deklaracije o domovinskom ratu“ (da ne spominjemo druge stvari koje Hrvatskoj ne idu u prilog), uz istovremeno osuđujuće arlaukanje o projektu „Velike Srbije“, i ovo trezvenim ljudima – ne rekoh Hrvatima, Srbima ili Marsijancima, veće ljudima! – sasvim dovoljno govori! Barem toliko da se nađu u registru izdajnika onog psihijatrijskog slučaja.
Zavođenje vlastitog naroda odvajkada je perfidna metoda preuzimanja i čuvanja vlasti. Da se preuzme, potrebna je obrada stada – njegova dresura – tako da "padnu s kruške" baš kao zrele kruške. Prethodna „izgradnja“ nacionalnog identiteta među ljudima zadovoljnim onim osobnim, čisto ljudskim, ne zbiva se od danas na sutra, već se dugotrajno odvija; paralelno s jačanjem kapitala kojemu iz ekonomskih i prometnih razloga odgovara objedinjenje i homogenizacija prostora, modifikacijom u jedinstveno tržište na kojem sa što manje barijera (jezičnih, vjerskih, carinskih,...) može proizvoditi i trgovati (prerastavši nacionalne okvire i to postaje smetnja; započet je prvi korak za prerastanje nacija u objedinjeno čovječanstvo). Ljudevit Gaj, središnji lik ilirizma, objavio je 1835. godine u listu "Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka", panegirik hrvatstva u okviru Austrijskog Carstva, posvećen caru Franji. Na jeziku koji većina suvremenika, uz neizostavni premijerov "lijeposlov", navodno bolje razumije od varijanti policentričnog srpskohrvatskog jezika:
H O R V A T O V S Z L O G A
y Zjedinenye za szvojega vszelyublyenoga Czeszara y Kralya FRANYU I. proti Franczuzom vu letu 1813.
Na koji je "domoljubni" način, nakon sijaset sljedećih hrvatskih hvalospjeva "tuđim" vladarima – vidi Radićev pjesmuljak posvećen kralju Aleksandru - iščezlo ime Otcza Franye (habsburškog cara Franje II), praćeno pozivom za davanjem života "Haid da vumremo,/Austrianzke Hise Ztanye,/Da podvupremo!", neka svatko ispita po svojim intelektualnim moćima. No, danas tu pjesmu možete naći u bezbroj formi, predstavljenu kao hrvatsku budnicu "Još Hrvatska ni propala", na Wikipediji u obliku:
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Čak i u knjigi profesora hrvatske književnosti, dr.sc. Ivana Boškovića – za kojeg bi s obzirom na opskrbljenost titulama vjerovali (krivo) da će je objektivno prenijeti, ona je prenijeta domoljubno, što će reći – krivotvoreno! Kad smo već kod jedne od ikona hrvatstva, često zazivane od domaćih nacionalšovinista i jezičnih purista koji ne smatraju hrvatski tek varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika (kako se u nauci naziva), a to zazivanje je ponajmanje u osnovnoj jezičnoj funkciji lakšeg sporazumijevanja među ljudima, već isključivo nosi političke konotacije u pozadini kojih su ekonomski interesi elita, zgodno je istaknuti slijedeću Gajevu rečenicu ("Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka", br 31, str 124):
Za aktualno stanje sporenje oko toga dali je suvremeni, zajednički (ne i jedinstven) jezik koji upotrebljavaju štokavci, srpski ili hrvatski, nije drugo doli cijepanje dlake izvođeno s ciljem da se odvrati pažnja od stvari koje se dešavaju u pozadini (poput pljačke izvođene dok se ginulo na fronti, recimo). Znanost o jeziku, kojoj je cilj opisivanje a ne propisivanje, dala je svoj odgovor ponajbolje obrazlagan u djelima Snježane Kordić.
Nije autorov cilj ocrnjivanje države, naroda ili njegovog narodnosnog osjećaja (koji me u vrlo maloj mjeri zanimaju), već ukazivanje na humanističke namjesto „vrijednosti“ koje doprinose otuđenju njegove ljudskosti. Slični primjeri mogu se naći širom svijeta, ilustrirajući kako nacionalni identitet počinje prevladavati onaj općeljudski, u tolikoj mjeri da postaje i povodom masovnih zločina. Kao što kaže veliki etičar Milan Kangrga:
„Podizanje partikulariteta, dakle pojedinačnosti, čak i posebnosti na nivo principa, na nivo općega, na nivo pravog života, je li! Pa onda nitko ne vidi da je, recimo, jedan nacionalizam, recimo, to zlo, jer je to podizanje posebnosti na nivo principa. Po čemu je to sad “velika stvar“ da je netko Srbin, Francuz, Hrvat ili Turčin!? Pa se onda još busaju u prsa! A to je moje posebno određenje, ali još nisam čovjek. Čovjek se razlikuje od životinje po tome što je prestao biti vrsta i podignut je na nivo roda. Čovjek — kao ljudsko, univezalno biće. Pa, nisam ja čovjek po tome što sam Srbin, Hrvat ili Turčin. I sad, kad to kažete, onda postanete neprijatelj hrvatstva! Pa Kangrga je bio na sudu zbog toga jer “vrijeđa hrvatstvo”, jer sam rekao da je to s hrvatstvom ipak malo pretjerano, ne!? Da vas pitam, što sam ja koji sam se tu narodio? Pa i životinja se isto rađa, ali ona pripada svojoj vrsti. Pazite dobro, zamislite da sad maloj mačkici kažete, čuj ti mala mačko, ti bi trebala postati žirafa ili lav... [smijeh u publici] Ona bi rekla, joj, pa ja to nemrem! A na čovjeka možete i morate postaviti takav zahtjev, jer vidite, i on se izlegne..., pardon, rodi se, mali Hrvat se narodi, pa onda je kao bog ili mala mačkica, pa će biti velika mačka i veliki Hrvat! E, pa neće! Mora tek postajati čovjekom! A ako mu nije dano, onda neka ostane samo Srbin, Turčin ili Francuz... ili Hrvat!“
Procjenjujete li mene po etnicitetu, a ja vas po općeljudskim osobinama, jasno je da smo na sasvim različitim stepenicama socijalnoevolucijskog razvoja. Inzistirate li na navodnoj kvaliteti vlastite, nasuprot tuđe nacionalne odrednice, tad pokušavate vlastito otuđenje od ljudske vrste nametnuti drugima. Tko pak nastoji na površinu zazvati skrivene dijelove vaše ljudskosti (koju ni sami ne umijete pronaći), želi vas humanizirati, staviti kao jednakovrijednog ljudskog stvora pored sebe. Psiholozi i psihijatri koji bi se bavili nacionalšovinizmima i fašizmima, ne postoje – oni se bave devijacijama ljudskosti (s tim da često nisu svijesni vlastitih zastranjenja!), čega su spomenuti tek neki masovni oblici. Ljudskost se procjenjuje po konkretnim manifestacijama koje pojedinac iskazuje, a prema njihovoj učestalosti i na narod se prenosi izvjesni sud (jasno da nije moguće uopćavati na cjelinu, ali je moguće na manje ili veće njene dijelove). Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, na veliku žalost manjih ili većih njegovih dijelova (ako su bolesnici zaslužili liječenje, kriminalci zatvor a geniji slavu, onda je barem onaj dio naroda koji ju je birao – zaslužio). Osvrnite se oko sebe, promislite o situaciji koje ste dio, pa o tome tko je učestvovao u njenom kreiranju ili samo šutećem prihvaćanju, tko je birao svoje političke elite prepune lažova, prijetvornika, razbojnika, ratnih i privrednih zločinaca, pa se, pogleda duboku uprtog u vlastitu unutrašnjost, počnite propitivati.
„Pitaj ti po čemu nešto jest, pa ćeš onda morati doći do sebe, da si ti taj subjekt. Pa čudno je to da u cijeloj historiji filozofije jedino taj čovjek smeta... subjekt, čovjek smeta. Stalno je stavljan u stranu kao nešto nebitno, čak nepostojeće. Pa sve drugo je prvo, samo ne on... Pa dobro, svaka čast Bogu koji je “stvoritelj”, pa možemo s njim početi ako smo vjernici, ali pazite, u Bibliji stoji i ovo: Bog je stvorio čovjeka i svijet na sliku i priliku svoju, ali mu je dao razum i slobodnu volju. Prema tome, to ovisi o nama, s našim razumom i slobodnom voljom. Ne možete onda kriviti toga Boga, to je onda Leibniz govorio, pa nije Bog kriv za zlo u svijetu; on je stvorio najsavršeniji mogući svijet, a to što smo mi pokvareni, nije Bog za to odgovoran, zar ne!?“ (ibid)
Uvijek me živcira blagoglagoljivost osviještenih pojedinaca, naprasno niknula nakon propasti autokrata, tiranina, despota ili nekih vremena u kojima se nisu usudili ni pisnuti. A posebno onih koji u zavisnosti od političkih vjetrova mijenjaju svoje mišljenje, držeći konstantnom tek vlastitu pravovjernost sa uvijek dijametralnim stavovima. Dobro konstatira Dežulović da je lako sada biti „izdajnik“ i dobrovoljno se upisivati u artistički registar izdajnika, ali – pita se Boris – gdje su svi ti „dobrovoljci“ bili krajem osamdesetih i početkom devedesetih, upravo kad je trebalo prevenirati posljedično današnje stanje. Žalosno da poslije obistinjenih predviđanja manjine pravovremeno osviještenih, ti današnji „izdajnici“ - s četvrtstoljetnim kasnim paljenjem – ne biraju proroke da ih vode, već od njih odavno prokazanu ponajveću gamad. No, „Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi njih već odavno nema.“, (Montaigne). Hvala bogu, mnogi od njih su još uvijek među nama, ali ih ogromna većina nešto ne „šljivi“. Onda nek' se zadovolje onim što imaju, umišljajući da je tome tako.
Najsvježiji, nakon Starčevića, "otac domovine" – s demokratskom frazom na usnama, prijetvorno je demokratskim atributom opskrbio ime svoje nedemokratski osnovane stranke. Silno žudeći preuzeti vodstvo, ne baš uvjeren u ishod glasanja delegata na osnivačkoj skupštini, on ih je naprosto "zaobišao" bijegom u neku jarunsku baraku sa svojih pedesetak pristalica u čije glasove se pouzdavao. Evo što piše Josip Manolić u knjizi "Politika i domovina":
"Danas, dvadeset i pet godina od osnivanja stranke, moram se ispričati svima onima koji su došli na osnivanje stranke pred hotel Panorama i tu iščekivali (oko 600 ostriganih ovaca!, op.a.) da započne jedan povijesni trenutak.... Kao što sam već dao naslutiti, razlog promjeni mjesta održavanja osnivačke skupštine nisu bili samo strahovi od policijske intervencije, kako sam svih ovih godina i sam govorio u medijima i puštao spinove, već pragmatične spoznaje da izbor Tuđmana za predsjednika može doći u pitanje mogućim izazivanjem nereda od strane protukandidata ako se na osnivačkoj skupštini pojavi masa. Na tu svojevrsnu manipulaciju pristao sam iz uvjerenja da bi svako drugo rješenje za izbor vođe pokreta bilo pogubno i da bi demokratski postupak sudjelovanja svih koji su pristigli pred Panoramu ugrozio projekat. Jesam li bio u pravu pristajući da se čin osnivanja stranke sakrije od potencijalnih utemeljitelja, može suditi povijest. No ja sam i danas uvjeren da je to bila ispravna odluka." (str. 120)
Jedan od poštenijih i (naknadno) iskrenijih utemeljitelja HDZ-a (tvorac imena stranke), otvorio je dušu i srce, i poput rimskih papa ispričao se za manipulaciju vlastitih stranačkih kolega, kad to više nikome ništa ne znači. Sem valjda njemu, koji suspenziju demokracije u samim počecima smatra moralnim djelom! Jesu li i partizani, iz sasvim pragmatičnih razloga, pobili gamad koja se ni dva tjedna nakon svršetka rata nije predala pobjednicima, a ponovno se koti širom zemlje, šepuri po saborskim hodnicima i stoluje u vladi? Jesu li možda trebali biti pragmatično "produktivniji", "može suditi povijest"!
Navodi dalje, bivši hrvatski premijer, olakšavajući savjest prije no pristupi „božjem sudu“:
„Koncem 1989., za 29. studeni, Dan Republike, vrh stranke izradit će jedan od prvih letaka o našem političkom programu namijenjen prije svega novopridošlom članstvu, ali i široj javnosti. Autor teksta, dr. Franjo Tuđman, iskoristi će priliku i prvi put jasno odaslati dvosmislenu poruku. Njezin dio koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu pokazat će neki novi smjer našeg kretanja. HDZ je tražio za Hrvatsku njezine povijesne i prirodne granice. Značilo je to da Tuđman prije istupa Miloševića napada međunarodno priznate granice SFRJ, a time i Hrvatske, da zapravo traži jednostranu promjenu granica. Bila je to svojevrsna objava rata BiH, usklađena evidentno puno prije sa srpskom nacionalističom klikom i onima koji su planirali raspad Jugoslavije, bilo je to svojevrsno poništenje Ustava iz 1974. koje nam je Tuđman servirao i zatekao nas potpuno nespremne. Mnogi su to shvatili kao ponudu Miloševiću da trgujemo oko Bosne, ali je to probudilo i svojevrsno razmišljanje kod Talijana i Mađara. Zapadna Istra i Baranja nikad nisu bile u sastavu Hrvatske do oslobođenja.“ (str. 121)
Kombinirano sa inim relevantnim svjedočenjima oko namjere podjele BiH, o čemu su na sastanku u Karađorđevu raspravljala dva probisvijeta; sa Ashdownovom salvetom; krivotvorinom saborske „Deklaracije o domovinskom ratu“ (da ne spominjemo druge stvari koje Hrvatskoj ne idu u prilog), uz istovremeno osuđujuće arlaukanje o projektu „Velike Srbije“, i ovo trezvenim ljudima – ne rekoh Hrvatima, Srbima ili Marsijancima, veće ljudima! – sasvim dovoljno govori! Barem toliko da se nađu u registru izdajnika onog psihijatrijskog slučaja.
Zavođenje vlastitog naroda odvajkada je perfidna metoda preuzimanja i čuvanja vlasti. Da se preuzme, potrebna je obrada stada – njegova dresura – tako da "padnu s kruške" baš kao zrele kruške. Prethodna „izgradnja“ nacionalnog identiteta među ljudima zadovoljnim onim osobnim, čisto ljudskim, ne zbiva se od danas na sutra, već se dugotrajno odvija; paralelno s jačanjem kapitala kojemu iz ekonomskih i prometnih razloga odgovara objedinjenje i homogenizacija prostora, modifikacijom u jedinstveno tržište na kojem sa što manje barijera (jezičnih, vjerskih, carinskih,...) može proizvoditi i trgovati (prerastavši nacionalne okvire i to postaje smetnja; započet je prvi korak za prerastanje nacija u objedinjeno čovječanstvo). Ljudevit Gaj, središnji lik ilirizma, objavio je 1835. godine u listu "Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka", panegirik hrvatstva u okviru Austrijskog Carstva, posvećen caru Franji. Na jeziku koji većina suvremenika, uz neizostavni premijerov "lijeposlov", navodno bolje razumije od varijanti policentričnog srpskohrvatskog jezika:
H O R V A T O V S Z L O G A
y Zjedinenye za szvojega vszelyublyenoga Czeszara y Kralya FRANYU I. proti Franczuzom vu letu 1813.
Na koji je "domoljubni" način, nakon sijaset sljedećih hrvatskih hvalospjeva "tuđim" vladarima – vidi Radićev pjesmuljak posvećen kralju Aleksandru - iščezlo ime Otcza Franye (habsburškog cara Franje II), praćeno pozivom za davanjem života "Haid da vumremo,/Austrianzke Hise Ztanye,/Da podvupremo!", neka svatko ispita po svojim intelektualnim moćima. No, danas tu pjesmu možete naći u bezbroj formi, predstavljenu kao hrvatsku budnicu "Još Hrvatska ni propala", na Wikipediji u obliku:
Još Hrvatska ni propala dok mi živimo,
visoko se bude stala kad ju zbudimo.
Ak je dugo tvrdo spala, jača hoće bit,
ak je sada u snu mala, će se prostranit.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Ni li skoro skrajnje vrijeme da nju zvisimo,
ter da stransko teško breme iz nas bacimo?
Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili
da smo vaši pravi brati, zlo prebavili.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Oj, Hrvati braćo mila, čujte našu riječ,
razdružit nas neće sila baš nikakva već!
Nas je nekad jedna majka draga rodila,
hrvatskim nas, Bog joj plati, mlijekom dojila.
Hura! nek se ori i hrvatski govori!
Čak i u knjigi profesora hrvatske književnosti, dr.sc. Ivana Boškovića – za kojeg bi s obzirom na opskrbljenost titulama vjerovali (krivo) da će je objektivno prenijeti, ona je prenijeta domoljubno, što će reći – krivotvoreno! Kad smo već kod jedne od ikona hrvatstva, često zazivane od domaćih nacionalšovinista i jezičnih purista koji ne smatraju hrvatski tek varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika (kako se u nauci naziva), a to zazivanje je ponajmanje u osnovnoj jezičnoj funkciji lakšeg sporazumijevanja među ljudima, već isključivo nosi političke konotacije u pozadini kojih su ekonomski interesi elita, zgodno je istaknuti slijedeću Gajevu rečenicu ("Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka", br 31, str 124):
Za aktualno stanje sporenje oko toga dali je suvremeni, zajednički (ne i jedinstven) jezik koji upotrebljavaju štokavci, srpski ili hrvatski, nije drugo doli cijepanje dlake izvođeno s ciljem da se odvrati pažnja od stvari koje se dešavaju u pozadini (poput pljačke izvođene dok se ginulo na fronti, recimo). Znanost o jeziku, kojoj je cilj opisivanje a ne propisivanje, dala je svoj odgovor ponajbolje obrazlagan u djelima Snježane Kordić.
Nije autorov cilj ocrnjivanje države, naroda ili njegovog narodnosnog osjećaja (koji me u vrlo maloj mjeri zanimaju), već ukazivanje na humanističke namjesto „vrijednosti“ koje doprinose otuđenju njegove ljudskosti. Slični primjeri mogu se naći širom svijeta, ilustrirajući kako nacionalni identitet počinje prevladavati onaj općeljudski, u tolikoj mjeri da postaje i povodom masovnih zločina. Kao što kaže veliki etičar Milan Kangrga:
„Podizanje partikulariteta, dakle pojedinačnosti, čak i posebnosti na nivo principa, na nivo općega, na nivo pravog života, je li! Pa onda nitko ne vidi da je, recimo, jedan nacionalizam, recimo, to zlo, jer je to podizanje posebnosti na nivo principa. Po čemu je to sad “velika stvar“ da je netko Srbin, Francuz, Hrvat ili Turčin!? Pa se onda još busaju u prsa! A to je moje posebno određenje, ali još nisam čovjek. Čovjek se razlikuje od životinje po tome što je prestao biti vrsta i podignut je na nivo roda. Čovjek — kao ljudsko, univezalno biće. Pa, nisam ja čovjek po tome što sam Srbin, Hrvat ili Turčin. I sad, kad to kažete, onda postanete neprijatelj hrvatstva! Pa Kangrga je bio na sudu zbog toga jer “vrijeđa hrvatstvo”, jer sam rekao da je to s hrvatstvom ipak malo pretjerano, ne!? Da vas pitam, što sam ja koji sam se tu narodio? Pa i životinja se isto rađa, ali ona pripada svojoj vrsti. Pazite dobro, zamislite da sad maloj mačkici kažete, čuj ti mala mačko, ti bi trebala postati žirafa ili lav... [smijeh u publici] Ona bi rekla, joj, pa ja to nemrem! A na čovjeka možete i morate postaviti takav zahtjev, jer vidite, i on se izlegne..., pardon, rodi se, mali Hrvat se narodi, pa onda je kao bog ili mala mačkica, pa će biti velika mačka i veliki Hrvat! E, pa neće! Mora tek postajati čovjekom! A ako mu nije dano, onda neka ostane samo Srbin, Turčin ili Francuz... ili Hrvat!“
Procjenjujete li mene po etnicitetu, a ja vas po općeljudskim osobinama, jasno je da smo na sasvim različitim stepenicama socijalnoevolucijskog razvoja. Inzistirate li na navodnoj kvaliteti vlastite, nasuprot tuđe nacionalne odrednice, tad pokušavate vlastito otuđenje od ljudske vrste nametnuti drugima. Tko pak nastoji na površinu zazvati skrivene dijelove vaše ljudskosti (koju ni sami ne umijete pronaći), želi vas humanizirati, staviti kao jednakovrijednog ljudskog stvora pored sebe. Psiholozi i psihijatri koji bi se bavili nacionalšovinizmima i fašizmima, ne postoje – oni se bave devijacijama ljudskosti (s tim da često nisu svijesni vlastitih zastranjenja!), čega su spomenuti tek neki masovni oblici. Ljudskost se procjenjuje po konkretnim manifestacijama koje pojedinac iskazuje, a prema njihovoj učestalosti i na narod se prenosi izvjesni sud (jasno da nije moguće uopćavati na cjelinu, ali je moguće na manje ili veće njene dijelove). Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, na veliku žalost manjih ili većih njegovih dijelova (ako su bolesnici zaslužili liječenje, kriminalci zatvor a geniji slavu, onda je barem onaj dio naroda koji ju je birao – zaslužio). Osvrnite se oko sebe, promislite o situaciji koje ste dio, pa o tome tko je učestvovao u njenom kreiranju ili samo šutećem prihvaćanju, tko je birao svoje političke elite prepune lažova, prijetvornika, razbojnika, ratnih i privrednih zločinaca, pa se, pogleda duboku uprtog u vlastitu unutrašnjost, počnite propitivati.
„Pitaj ti po čemu nešto jest, pa ćeš onda morati doći do sebe, da si ti taj subjekt. Pa čudno je to da u cijeloj historiji filozofije jedino taj čovjek smeta... subjekt, čovjek smeta. Stalno je stavljan u stranu kao nešto nebitno, čak nepostojeće. Pa sve drugo je prvo, samo ne on... Pa dobro, svaka čast Bogu koji je “stvoritelj”, pa možemo s njim početi ako smo vjernici, ali pazite, u Bibliji stoji i ovo: Bog je stvorio čovjeka i svijet na sliku i priliku svoju, ali mu je dao razum i slobodnu volju. Prema tome, to ovisi o nama, s našim razumom i slobodnom voljom. Ne možete onda kriviti toga Boga, to je onda Leibniz govorio, pa nije Bog kriv za zlo u svijetu; on je stvorio najsavršeniji mogući svijet, a to što smo mi pokvareni, nije Bog za to odgovoran, zar ne!?“ (ibid)
Uvijek me živcira blagoglagoljivost osviještenih pojedinaca, naprasno niknula nakon propasti autokrata, tiranina, despota ili nekih vremena u kojima se nisu usudili ni pisnuti. A posebno onih koji u zavisnosti od političkih vjetrova mijenjaju svoje mišljenje, držeći konstantnom tek vlastitu pravovjernost sa uvijek dijametralnim stavovima. Dobro konstatira Dežulović da je lako sada biti „izdajnik“ i dobrovoljno se upisivati u artistički registar izdajnika, ali – pita se Boris – gdje su svi ti „dobrovoljci“ bili krajem osamdesetih i početkom devedesetih, upravo kad je trebalo prevenirati posljedično današnje stanje. Žalosno da poslije obistinjenih predviđanja manjine pravovremeno osviještenih, ti današnji „izdajnici“ - s četvrtstoljetnim kasnim paljenjem – ne biraju proroke da ih vode, već od njih odavno prokazanu ponajveću gamad. No, „Proroci su kao zvijezde. Kad njihova svjetlost dođe do ljudi njih već odavno nema.“, (Montaigne). Hvala bogu, mnogi od njih su još uvijek među nama, ali ih ogromna većina nešto ne „šljivi“. Onda nek' se zadovolje onim što imaju, umišljajući da je tome tako.
