Je li prije šest-sedam godina investicijska klima u Hrvatskoj bila bolja nego danas, a državna administracija efikasnija u privlačenju stranih investicija? Sudeći po HNB-ovim podacima o inozemnim ulaganjima u hrvatsko gospodarstvo, i investicijska klima i tadašnja državna administracija bili su višestruko povoljniji i efikasniji nego danas. Lanjskih 550 milijuna eura stranih ulaganja gotovo su osam puta manji od rekordnih preko 4 milijardi eura koliko su strani investitori 2008. godine uložili u Hrvatsku, a sedam su puta manji od 3,6 milijardi eura koliko su stranci uložili 2007. godine. I 204 milijuna eura koliko su strani investitori uložili u prvom ovogodišnjem tromjesečju ukazuju da će strana ulaganja i u ovoj godini ostati daleko od tako željenog povratka na zelene grane iz predkriznog razdoblja. Ne čudi stoga što se ovih dana i politika privlačenja stranih investicija Milanovićeve Vlade proglašava neuspješnom i propalom. Brojke govore da je u privlačenju stranih ulaganja bila neuspješna unatoč mjerama i zakonskim promjenama kojima je reinvestiranu dobit oslobodila plaćanja poreza na dobit, a investicije koje otvaraju nova radna mjesta i izvozno su orijentirane stimulirala nizom poreznih i carinskih poticaja. Nisu pomogle ni promjene u državnoj administraciji kojima se htjelo skratiti postupke i ukloniti administrativne barijere na koje se i strani i domaći investitori najčešće žale.
Vlada plaća i ceh za svoje nadobudne najave s početka mandata kad se hvalisala da će svojom gospodarskom politikom preko noći pokrenuti velike investicije u državnom i javnom sektoru, a one će za sobom povući još više domaćih i stranih privatnih ulaganja. I to je radila na vrhuncu globalne krize i recesije koja je uz sve druge nevolje prouzročila i veliki pad investicija u Europskoj uniji o čijemu gospodarstvu sudbinski ovisi i hrvatsko gospodarstvo. Nije trebalo biti posebno pametan pa zaključiti da će se gotovo 70-postotni prosječni pad investicija u EU u 2012. godini preliti i na strana ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Kad Austrijanci, Talijani, Nijemci i drugi strani investitori ne ulažu kod sebe, zašto bi i kako ulagali i otvarali nova radna mjesta u Hrvatskoj? U Vladi su tada za to malo marili jer su nas Milanović i Čačić uvjeravali da su pametniji i sposobniji od Kosor i Popijača u privlačenju stranih investicija, kao što nas i Karamarko i njegovi kandidati za gospodarske resore danas uvjeravaju da će biti uspješniji od sadašnje garniture u Banskim dvorima. Stvari sa stranim investicijama u Hrvatskoj, međutim, već su četvrt stoljeća gotovo zadane, a vuku se zapravo još iz jugoslavenskih vremena, tamo negdje s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Kao što je globalna kriza, koja je bila započela 1979. godine, početkom osamdesetih godina pokazala da je jugoslavenska industrija zastarjela, nesposobna za nove tehničko-tehnološke izazove i da je globalno nekonkurentna jer nije proizvodila dovoljno međunarodno razmjenjivih proizvoda, tako i aktualna kriza pokazuje da i hrvatsko gospodarstvo tridesetak godina kasnije boluje od istih boljki. Pritom je Hrvatska u četvrt stoljeća svoje samostalnosti privukla zadovoljavajući iznos stranih ulaganja – s preko 27 milijardi eura ponešto iznadprosječan u odnosu na druge tranzicijske europske zemlje. Osim toga te su investicije bile među najefikasnijima jer su ponajprije bile usmjerene prema tercijarnom sektoru – financijskim uslugama, telekomunikacijama, turizmu, trgovini, prometu… Problem je što je, primjerice, u prošlom desetljeću 71 posto stranih ulaganja završilo u djelatnostima koje nisu izvozno orijentirane, a istovremeno je s rastom stranih investicija rastao i javni dug koji je kad-tad morao doći na naplatu. I dio stranih ulaganja u industriju uglavnom se sveo na vlasničko preuzimanje bivših društvenih poduzeća radi preuzimanja domaćeg tržišta, a tek potom zato što su bila međunarodno konkurentna i mogla su se uklopiti u multinacionalne kompanije koje su ih preuzimale. Pritom su i ta industrijska poduzeća prolazila kroz procese restrukturiranja i transformacije koji su ih poslovno-tehnološki unaprjeđivali, ali i značajno smanjivali broj zaposlenih. Početna sreća i zadovoljstvo političkih elita zbog prodaje udjela u vlasništvu INA-e danas se pretvorila u ogorčenu borbu za vraćanje barem dijela prava nad upravljanjem njezinim poslovanjem, jer se MOL kao njezin suvlasnik i većinski upravljač orijentirao na racionalizaciju njezina poslovanja i financijsku stabilizaciju, a ne na intenzivnu modernizaciju, rast proizvodnje i izvoza te rast broja zaposlenih.
Greenfield investicije u izvozno orijentiranu industriju svijećom se mogu tražiti, a one su zapravo ključ za oporavak i razvoj hrvatskog gospodarstva, pogotovo u situaciji kad su država, poduzeća i građani do grla zaduženi i kad godinama traje sezona suše domaćeg kapitala. Naše vladajuće garniture u protekle dvije decenije nisu bile sposobne razviti sustav koji će privlačiti i povećavati broj izvozno orijentiranih greenfield investicija, pa ni u vremenima uzleta europskog i svjetskog gospodarstva, i danas u uvjetima dugogodišnje globalne krize i recesije, suočene su s gotovo nemogućom misijom. Propuštene šanse i u sportu se najčešće drastično kažnjavaju. Ovdje su se desetljećima zanemarivala ulaganja u proizvodnju i usluge koji su međunarodno konkurentni i razmjenjivi, a hvalisalo ulaganjima u uslužne djelatnosti, koja su također bila nužna, ali ne i dovoljna. Osim toga, zbog veće efikasnosti investicija u tim djelatnostima, strani ulagači uglavnom su sami ovdje dolazili i garniture na vlasti nisu se morale posebno truditi da kontinuirano poboljšavaju ukupnu investicijsku klimu u Hrvatskoj. Često su zapravo bile u prilici da ispod žita zarade kako bi im mimo zakona i reda omogućili i olakšali ulazak u hrvatsko gospodarstvo.
Strani investitori danas rijetko sami dolaze, a naše političke elite, državna administracija i poduzetnici uglavnom nisu sposobni i ne znaju kako se mimo izbornih ciklusa i mandata organizirati i razviti sustav koji će dugoročno poticati ulaganja u proizvodnju i usluge koji su sposobni na europskom i drugim tržištima dovoljno zaraditi kako bi se uredno vraćali inozemni dugovi na čijim su se krilima do sada Hrvatska i njezino gospodarstvo uglavnom razvijali. Međusobno optuživanje frca na sve strane, svi su krivi i nitko nije kriv. Po tko zna koji put i mlade se, primjerice, proziva što masovno studiraju ekonomiju, pravo i druge društvene znanosti, a izbjegavaju prirodne i tehničke, iako se oni zapravo racionalno ponašaju jer svakodnevno gledaju kako se i domaća i strana ulaganja u modernu međunarodno konkurentnu proizvodnju i industriju smanjuju, a ulaganja u javni sektor i međunarodno nerazmjenjive usluge i u krizi se kako-tako održavaju s nadom da će opet procvjetati kao što su cvjetale u proteklim desetljećima.
novosti
