Na ovotjednom zadarskom simpoziju posvećenom obilježavanju stogodišnjice rođenja Franje Tuđmana, održao sam izlaganje o odnosu povijesti i utemeljujućeg mita.
Povijest je govor o prošlosti, kada se tom govoru pridruži znanstvena metodologija, nad prošlošću se uspostavlja racionalna moć koja opisuje što se zbilo i razumijeva, pod vidom povijesnih procesa vođenih snagom kauzaliteta, zašto se nešto zbilo. Tada je na djelu povijest kao znanost, odnosno historija, shvaćena kao metodološki usustavljen diskurs o prošlosti.
Mit je također govor, ali, za razliku od povijesti, taj govor ne opisuje ono što se zbilo, nego ima namjeru sve događaje podrediti izmišljenom ili iracionalnom početku. Mit je proizvodnja događaja i zarobljavanje događajnosti.
Njega je najjednostavnije odrediti kao priču o nadnaravnim zalaganjima, više ili manje, nadnaravnih bića, koja stvaraju neku zajednicu, njezino vrijeme, društvene zakonitosti i egzistencijalni prostor. Takvu zajednicu krasi kolektivni identitet, kultne radnje održavanja memorije o zajedničkom početku, a sve kako bi zajednica bila poslušna, krotka i zahvalna svom utemeljitelju ili bogu.
Mit je, dakle, prvenstveno govor o nastanku bogova, a tek posredno govor o svijetu. Uostalom, uloga mitski stvorenog svijeta i ljudi u njemu nije da ljudi budu slobodni i autonomni, nego da vlastito postojanje shvate kao zahvalni govor o pravoj veličini – bogovima ili herojima.
Kada razmišljam o ulozi Franje Tuđmana za stvaranje suvremene hrvatske države, razvidno je da je njegova uloga mitska.
On je, kada promatramo njegovu osobnu povijest, prošao put egzistencijalne patologije koja destruira čovjeka, daje mu međustadij heroja te ga konačno pretvara u boga primitivne zajednice.
Tuđman je, u prvoj, ljudskoj fazi svog života bio Titov čovjek, uživao je sve privilegije borca za Jugoslaviju – od podarene mu vile, generalskog čina, direktorske pozicije partijskog znanstvenog instituta itd. Ukratko, čovjek Tuđman i kada je bio čovjek, nije bio samostalan, bio je čovjek sustava.
U drugoj fazi života, ulazi u sukob sa sustavom, biva proganjan, prestaje biti čovjekom sustava i postaje herojem nacionalne ideje. Budući da je tih heroja bilo mnogo – od Vlade Gotovca do Savke Dabčević-Kučar – i da on ni po čemu nije bio poseban, njegova herojska faza je bila bezlična. Ona je, baš kao i njegova ljudska faza, pripadala unutarjugoslavenskom sustavu.
Razlika između ljudske i herojske faze, sastoji se samo u tome što je, kao Titov čovjek, slobodom koju mu je sustav dao, potvrđivao taj sustav, dok je, kao heroj, slobodom koju mu je sustav oduzeo, opet potvrđivao taj sustav. On je, dakle, kao čovjek i kao heroj bio čovjek i heroj partijskog, jugoslavenskog sustava.
Padom Berlinskog zida započinje zakašnjeli proces nastanka mnogih država. Tada je nastala i Hrvatska, ali ne samo Hrvatska.
Tuđman je taj proces iskoristio da na grobnom humku antropologije demokratizaciju odvede u mitološkom smjeru kako bi sebe samoga promovirao u boga utemeljitelja suvremene hrvatske države. Od tada nas se uvjerava da su taj bog i njegovo djelovanje jedino ispravni i tada ”jedino mogući”, ma što to značilo, a ne znači ništa, osim oduzimanja mogućnosti ili slobode.
Mitska svijest počiva na negaciji stvarne događajnosti, a stvarna događajnost je da je hrvatska država nastala voljom hrvatskih građana. Mitska istina promovira lažnu dogmatsku istinu po kojoj hrvatske države ne bi bilo bez Tuđmana. Povijesna istina je da Tuđmana ne bi bilo bez hrvatske države i volje građana.
Njegova volja, iako je pravo javnosti dobila demokratskim procesom, nije bila demokratska. To je paradoks koji na svjetlo javnosti iznosi njegovu ontološku nezahvalnost.
Umjesto da bude zahvalan demokraciji, on ju je negirao. Ovo je došlo do izražaja u tragičnom mrcvarenju demokracije kada, primjerice, nije dopustio da Goran Granić postane zagrebački gradonačelnik, a Zdravko Tomac predsjednik Gradske skupštine.
No to nije bio najtragičniji primjer, bilo ih je, na našu žalost, mnogo. Istaknut ću samo obračun s medijskim slobodama.
Hrvatska država je 1996. godine omogućila da novinar Novog lista stekne u Americi status disidenta. Riječ je o Romanu Latkoviću koji je napisao kolumnu u kojoj Tuđmana naziva diktatorom. Nakon toga, u središnjem Dnevniku HRT-a, Romana Latkovića se izdvaja, izolira iz društva i pretvara u lovinu.
Iracionalni sljedbenici mitske svijesti i branitelji Tuđmanovog božanskog statusa Latkovića, pod punim naoružanjem, traže po Rijeci, prisluškuju ga, prijete mu i zastrašuju ga. Sve ovo se događa u siječnju 1996. godine. On u kolovozu iste godine napušta Hrvatsku, odlazi u Sjedinjene Američke Države, traži azil, koji mu je u travnju 1997. godine odobren.
Tri godine prije, 31. prosinca 1993. godine, Viktor Ivančić, glavni urednik oporbenog Ferala, nekoliko dana nakon što je objavljena fotomontaža Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u ljubavničkom zagrljaju, biva počašćen pohodom uniformiranih djelatnika vojne sigurnosne službe s namjerom da ga mobiliziraju i otprate na bojište.
Ivančić je bio jedini od tada ukupno 249 glavnih urednika u Hrvatskoj koji je trebao biti mobiliziran. Budući da je na snazi bila uredba Vlade RH po kojoj je glavnim urednicima radna obveza u redakcijama, Ivančić shvaća da mu se nešto loše sprema te varkom izbjegava, odnosno za šest dana odgađa mobilizaciju, što je bilo sasvim dovoljno da alarmira svjetsku javnost o sumnjivim okolnostima u kojima se našao. Nakon pritiska glavne tajnice Vijeća Europe i predsjednika međunarodnog PEN-a, nakon mjesec dana pritisaka i torture u vojnim jedinicama, biva otpušten iz vojske.
Primjera je, ponavljam, bilo mnogo. Sjetimo se samo Ankice Lepej i svega onoga kroz što su ona i njezin suprug prošli, a samo zbog toga što su iznijeli istinu o koruptivnoj naravi sadašnjosti države koja je odlučila krenuti putem mita, umjesto da ide putem demokracije.
U demokraciji građani neprestano stvaraju i usavršavaju državu, dok u mitu građani služe promoviranju božanske veličine mitskog utemeljitelja.
Mit o Tuđmanu nam je oduzeo stvarnost države i snagu slobodnih građana, i sve dok robujemo tom mitu, bit ćemo na razini nebitnih, kroatiziranih ljudskih životinja koje služe utemeljujućem mitu i njegovim lažima.
