U iščekivanju prvih reakcija na najnoviju publikaciju slavonskobrodske Podružnice Hrvatskog instituta za povijest („Prilozi za povijest Broda i okolice“) i u nju uvršteni članak „Brodski list i svijet 1947. – 1949.“ kojem sam autor, ostao sam pomalo iznenađen reagiranjem pristiglim od samoproglašenog povijesnog autoriteta Stribora Uzelca. Već nakon prvih nekoliko pročitanih rečenica njegovoga kritičkog osvrta, postao sam svjestan kako predmetom njegove poruge i omalovažavanja nije, nažalost, isključivo moja malenkost (tj. moja stručnost i upućenost u zadanu tematiku) i rad koji potpisujem (tj. njegova znanstvena utemeljenost). Po već ranije viđenom i predvidljivom scenariju, na Uzelčevoj meti našla se i cjelokupna brodska Podružnica Hrvatskog instituta za povijest, znanstveno-stručni rad njezinih zaposlenika (posebno onih koji su objektom Uzelčeve maliciozne opsesije već kojih 15-ak i više godina) te naša najnovija publikacija u cjelini. Poradi čitateljstva ovoga portala, odlučio sam ponuditi repliku samo na one primjedbe koje su izrečene na račun mojega rada, unaprijed svjestan uzaludnosti truda i očekivanja da ću time išta promijeniti u kritičarevom shvaćanju i navesti ga na preispitivanje ranije napisanoga.

Prvenstveno, Uzelčevo filistarsko obezvrijeđivanje teme mojeg rada samo zato što je predmetom analize bio provincijalni list, kakav je Brodski list u promatranom vremenu (1947. – 1949.), smatram promašajem koji je, pored njegove uskogrudnosti i analitičke skučenosti (kada su u pitanju sva ostala istraživanja brodskog novinstva osim, valjda, njegovog vlastitoga), izrodilo tek kritičarevo nepoznavanje temeljnih obilježja agitacijskog i propagandnog aparata kao i njegovog međuodnosa s autoritarnim i totalitarnim režimima, kakav je nesumnjivo bio uspostavljen u Titovoj Jugoslaviji, napose u njezinim prvim godinama postojanja. Uzelac očito ne shvaća kako se postojanje organizacija Narodnog fronta na svim upravno-administrativnim razinama (dakle, i lokalnim) svodilo na, najjednostavnije rečeno, ulogu prevladavanja jaza između vladajućih elita i građanstva, ali i propagandno-ideološki predogoj i indoktrinaciju svih slojeva društva te kontrolu javnoga života, u čemu su važnu ulogu imali mediji, neovisno o svojoj provenijenciji (lokalnoj, strukovnoj itd.). Djelovanje Brodskog lista, kao „organa“ slavonskobrodske organizacije Narodne fronte također je bilo podvrgnuto istim zadatcima, što sam i uredno opisao kako u uvodu teksta (str. 181 – 183.), tako i u zaključku (228 – 229.). Međutim, ono što je Brodski list isticalo u mnoštvu i u odnosu na većinu ostalih lokalnih listova koji su izlazili u ondašnjoj Hrvatskoj, bila je upravo povremena rubrika vanjskopolitičkih vijesti, čime je Brodski list, neovisno o svojem provincijalnom značaju, čitateljstvu nudio selektivnu, ideološki profiliranu i sugestivnu sliku blokovski podjeljenoga svijeta, ponudivši time u svojoj indoktrinacijskoj misiji i jednu dimenziju više. Ne vidim stoga što bi to bilo sporno glede samoga odabira teme članka (možda kao preduvjet za odabir istraživačke teme treba najprije istupiti pred kakvu Uzelčevu historijsku komisiju?), kao što i Uzelčeve opaske o organizacijskoj strukturi Brodskoga lista smatram, s obzirom na ukupni sadržaj i temu rada, irelevantnima. Uostalom, jednako kao i njegovu konstataciju o nepostojanju vlastite vanjskopolitičke rubrike vijesti u Brodskom listu, budući da sam uredno naveo kako je Brodski list vijesti iz inozemstva preuzimao iz ostalih jugoslavenskih listova, a podrazumijeva se, posredstvom istih, i vijesti iz ostalih svjetskih agencija i inozemnih listova. S obzirom na obilježja i uvjete djelovanja medijskog sustava u obuvaćenom razdoblju, logično je kako se radi o odobrenim vijestima, koje preuzimanjem postaju dijelom ukupnog retoričkog diskursa i svjetonazora Brodskoga lista za potrebe „informiranja“ lokalne razine. A da je njegov diskurs omeđen službenom ideologijom, to smo već utvrdili. Shodno tome, navodi u mojemu članku poput „BL je prenio vijest agencije TASS“ ili „BL je protežirao antiameričku politiku“ odnose se tek na postojeći posrednički model distribucije vijesti, ali su preuzete vijesti svakako postale dijelom retoričkog diskursa ovog lista. Vjerujem kako će svaki dobronamjeran i neopterećeni čitatelj, ukoliko pročita ovaj članak, o navedenom moći i sam jasno prosuditi. Jednako kao što će uvidjeti i to da urednički utjecaj nisam ni u kojem slučaju okvalificirao „slobodnim“ ili „nezavisnim“ u pogledu stvaranja vlastitih informacija (lišenih režimskog uloga), već selektivnim i sazdanim prema režimu prihvatljivim normama.

[caption id="attachment_24426" align="alignleft" width="500"]Foto: sbplus Foto: sbplus[/caption]

Kao drugo, Uzelčeve ortografske zamjerke uglavnom ne stoje u skladu s istinom. Izuzev pogrešno napisanoga naziva „France Nouvel”, što je uistinu moj lapsus calami, sa žalošću sam konstatirao kako je Uzelac ostatak izmislio, primjerice, neutemeljno me optuživši kako sam umjesto točnog naziva lista “L'Humanité” napisao “L'Humanite” (vidjeti str. 223 i 224.). Ili kako sam, umjesto točnog naziva lista “Al Misri” napisao “Al misri” (str. 221., bilješka br. 164). No, moram priznati kako me je Uzelčevo ortografsko pametarenje donekle i oraspoložilo s obzirom na njegovo mukotrpno, ali na koncu bezuspješno koprcanje u višestrukom pokušaju da ispravno napiše prezime dr. Marije Karbić, urednice “Priloga za povijest Broda i okolice”.

Treće i posljednje, Uzelčev komentar o mojem navodnom upuštanju u „analizu kino fenomena“ na lokalnoj brodskoj razini, navela me na pomisao kako je ovome lokalnome spisatelju i čitanje s razumijevanjem postalo odveć velik intelektualni napor. Ili se možda radi o njegovoj još jednoj svrsihodnoj izmišljotini? Neka čitatelji prosude sami iz mojeg ovdje priloženog prikaza teksta u kojem se teoretizira o prednostima sovjetskoga nad američkom filmom (str. 214 – 215.):

Ovaj tekst predstavlja uvod u antiameričku retoriku koju je BL protežirao sve do konca 1949., a nastavio se zanimljivom komparacijom SSSR-a i SAD-a u kulturnoj sferi, osvrtom na uloge sovjetske i američke kinematografije, koja je, ujedno, dobar primjer kritike ˝dekadentne zapadne kulture˝ s pozicije ˝soc-realizma˝. Naime, za američku kinematografiju, koja je ˝tobože, prva na svijetu˝, navedeno je kako, za razliku od sovjetske, nije učvršćena kao ˝nova sintetična umjetnost našeg doba˝, kojoj su mnogo doprinijeli majstori sovjetske kinematografije. Američka kinematografija, prema autoru članka, ostala je nepromijenjena u zadnjih pedeset godina, povodeći se tek za modom i hirovima društva. Iako je američka filmska industrija vodeća na svijetu po broju snimljenih filmova, tehničkoj opremljenosti filmskih studija, ona se svojom agresivnošću nameće filmskim platnima širom svijeta, a ostaje prva ˝i što se tiče niskoće, praznine, nekorisnosti i idejne bijede u sadržajima njezinih filmova˝. Kao takva, američka kinematografija je u isto vrijeme ˝šovinistička, pornografska, crkveno-katolička˝. Prema autoru, mali pomak u američkoj kinematografiji donijeli su tek filmovi socijalne i antiratne tematike poput ˝Grozdovi gnjeva˝ i ˝Duhanski put˝ Johna Forda, ˝Kruh naš svagdašnji˝ Kinga Vidora, ˝Na zapadnoj fronti ništa novog˝ i ˝Ljudi i miševi˝ Lewisa Milestonea. Autor, shodno navedenom, zaključuje kako američka kinmatografija ostaje u službi američke protukomunističke politike. U tom svjetlu treba promatrati i prodor američke kinematografije na europska kino platna, čiji je dolazak omogućio State Department. Naravno, dolazak američkih filmova gotovo je uništio europsku kinematografiju, no: ˝Takva je suština vučjih zakona kapitalizma˝, jer je proizvodnja filma u Americi postala istovjetna ˝pečenju hljebova u pekarni˝, čime se američka kinematografija, uz postojeće niske moralne standarde (razgolićivanje glumaca, propagiranje socijalno neprihvatljivog ponašanja poput alkoholizma i poticanja agresivnosti kroz tematiku umorstava), sasvim izgubila iz okvira umjetnosti. S druge strane, autor ovog priloga ističe sovjetski film kao točan opis života čovjeka, njegovih ideala i uvjeta rada. Heroji sovjetskih filmova su ˝sovjetski ljudi, trudbenici tvornica i polja, udarnici i Stahonovci, heroji rada i rata, izvanredni rukovodioci i vojskovođe, koji su izrasli iz sredine naroda, kulturni radnici koji su svojim radom proslavili našu domovinu˝. Sovjetska kinematografija je, za razliku od američke, ˝pozvana da punim glasom otkriva istinu života, da gledaoce povlači naprijed k ostvarenju najboljih ideala čovječanstva˝.

Moje tobožnje potenciranje analize brodske kinematografije, koje mi Uzelac u prethodnom tekstu spočitava, očito se vidi samo iz „šume Striborove“. Ostale Uzelčeve opservacije, poput one o instituciji gdje sam stekao fakultetsku naobrazbu, kao i lamentiranja o, jelte, uludo potrošenim novcima kojima se dotira brodska Podružnica, neću dodatno komentirati. U svakome slučaju, one ponajviše govore o onome tko ih je rekao, mada je zgodno primijetiti naglu pojavu osviještenosti glede potrošnje javnog novca i u bivšega aparatčika iz samoupravljačkih vremena. U konačnici, iz brljotine koju nudi kao kritički osvrt mogu tek zaključiti kako Uzelac svjesno izmišlja, laže i obmanjuje, što i nije neka novost kada je u pitanju njegov dosadašnji tretman brodske Podružnice Hrvatskog instituta za povijest te rada njezinih djelatnika. Novine u Uzelčevoj „šumi Striborovoj“ bile bi tek njegove najnovije pubično-orgazamske fiksacije, dok filaletija ostaje ovom prilikom neviđena ili možda čak trajno iskorijenjena pojava.