Tako biva i glumaca kojima nisu trebala kazališta ni kazališne pozornice, nisu im trebali filmski studiji, televizijske kamere, filmski festivali ni glumačke karijere. Oni su poput onih žonglera s velikih gradskih raskrižja, koji koriste onu jednu minutu koliko automobilskoj koloni potraje crveno svjetlo da pred očima one prve četvorice vozača odigraju akrobatsko-žonglersku scenu dovoljno fascinantnu da im je u posljednjih nekoliko trenutaka prije zelenoga plate pet, deset, dvadeset kuna. Njihovo umijeće uvijek je na rubu profesije, na rubu života. Oni ne mogu biti samo glumci. Oni su cirkusanti, zabavljači, pantomimičari. Virtuozi svih nomadskih profesija. Pomalo su muzičari i pjevači, redom rođeni klaunovi, otpadnici i odmetnici. Nema ih u velikim podjelama. Nikada nisu članovi najuglednijih nacionalnih ansambala. Oni su posvuda samo vanjski suradnici, gosti na rezidencijalnom boravku, egzilanti, emigranti, privatni učitelji scenskog pokreta, doajeni svih sinkronizacija dječjih crtanih filmova, veterani iz “Pčelice Maje” i iz “Štrumfova”, pripadnici posljednje alternative i avangarde našega glumišta.
Oni su Zoran Radmilović, Zijah Sokolović, Kićo Burić, glumci velikih i malih uloga, epizodisti i statisti, već kako kad zatreba. Glume po kućama i po uličnim uglovima, glume na svim poznatim i nepoznatim jezicima. Njihova tehnika uvijek je najbolja, najsavršenija. U svakom pogledu oni su sam vrh na svakoj akademiji, u svakoj generaciji, u svim vremenima. Ako jednoga dana Vladimir Vladimirović Putin ipak baci tu Bombu, ili ako naš svijet iz bilo kojeg razloga provede kolektivni suicid, u onome što za civilizacijom preostane, u tom konačnom i najistinitijem post-teatru, oni će biti glavni glumci.
Četvrti u ovom nizu, na mah nanizanom, ali koji se baš i ne može predugo nastavljati, Mladen je Vasary. Rodom iz Lendave, odakle je NK Nafta, najgori prvoligaški klub svekolikog jugoslavenskog nogometa, s dvadeset i dvije je, a 1976, završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, na koju je prethodno došao na način po sebe najgori: kao junak u dječjoj produkciji. Takvima je najteže da se probiju. Njih se plaše komisije na prijemnim ispitima. Njihova slava štetna je i za njih same, i za dinamiku buduće glumačke klase, i za procese pedagoškog rada. Njih se obično tiho pokušava odvratiti od studija glume. Govori im se, ustvari laže im se, da su već gotovi glumci, da nemaju što naučiti na akademiji, da im je najbolje da nastave onako kako su i započeli… I svi bivaju sretni ako ti nezaboravni dječaci i djevojčice odustanu i od akademije, i od profesije. Nitko jadnije ne odrasta, ne sazrijeva i ne stari od dječjih zvijezda. I nema sumnjivijeg i potrošivijeg talenta od njihova glumačkog talenta.
Vasaryja, međutim, nisu odgovorili, nego je protutnjao akademijom ne gubeći ništa od zanosa, entuzijazma i siline Pere Kvržice iz filma Vladimira Tadeja, snimljenog po Mati Lovraku kad mu je bilo šesnaest. Igrao je dječaka mlađeg od sebe, i pun ga je bio svaki kadar. A igrao je s Borisom Dvornikom i Antunom Vrdoljakom, Inge Appelt bila mu je mati, Adem Ćejvan bio mu je otac. Premijera “Družbe Pere Kvržice” održana je, kako stoji u iskaznici filma, 26. studenog 1970. Gotovo u dan, pedeset i dvije godine kasnije, životna pripovijest Vasaryjeva biva dovršena. Toliko je, kao u nekom precizno namještenom pješčaniku, bilo potrebno da i posljednje zrno pijeska s jedne pređe na drugu stranu. Neobično je, međutim, važno za priču, koliko se razlikuju Vasaryjev početak i kraj.
A početak je bio takav da je nakon značajnog uspjeha “Družbe Pere Kvržice”, s kojim je jedan izvanredni dječji pisac od seoskog učitelja prešao među najistaknutije protagoniste velike jugoslavenske popularne kulture, najavljen bio i “Vlak u snijegu”. Snimanje će se, međutim, do u beskraj razvući, potrajat će i tri godine, prije nego što Mate Relja ne završi svoj film. Mato Lovrak neće više biti živ. A jedini glumac čije će se ime naći na odjavnoj špici oba filma bit će veliki Antun Nalis. Vasaryjev Pero Kvržica mogućim je učinio Ljubana Slavka Štimca, kojemu je, kad ga je igrao, također bilo šesnaest godina. I igrao je dječaka mlađeg od sebe. Za razliku od Vasaryja, Štimac nikad nije ni pokušao upisati akademiju. Napravio je veliku karijeru, usred koje je uspio i ono što je djeci glumcima vjerojatno i najteže: pronaći i fiksirati svoju odraslu pojavu, emancipirati se od dojma ostarjelog djeteta.
Na kraju, dva posve različita glumačka puta, dvije radikalno različite vještine i stila, dva različita umijeća, Mladena Vasaryja i Slavka Štimca. Po završenoj akademiji Vasary je radio po zagrebačkim kazalištima, ali se ni u jednome nije zadržao. Na filmu i na televiziji rubno je zapažen, uglavnom po manjim ulogama u slabije zapaženim produkcijama. Iz gledateljske je perspektive bio u osamdesetima jedan od onih zagrebačkih glumaca koji se lako pamte i često viđaju. Vrijeme je to televizijske drame, ponedjeljkom u osam, brojnih dramskih serija, a među njima i serije “Nepokoreni grad”, posvećene zagrebačkoj antifašističkoj ilegali, ali možda i jedine velike televizijske serije u kojoj je Zagreb bio u glavnoj ulozi. “Nepokoreni grad” nije mogao proći bez Vasaryja.
Sedamdesete i osamdesete vrijeme su učenja, vrijeme intelektualaca među glumcima, pedagoških eksperimenata, glumačkih škola i metoda. Vrijeme slavnih klaunova i pantomimičara. Vasary je po odavno svršenoj akademiji prolazio školu jednog od najčuvenijih, Jacquesa Lecoqa. Učio je mimodinamiku, upoznavao svijet, pojavnosti i lica živih i neživih u svijetu, dinamiku i način kretanja. Bavio se fizičkim teatrom, savladavao različita umijeća žongliranje, akrobaciju, pantomimu. Učio je dugo i predano, kao da je pred njim sedam dugih ljudskih i glumačkih života. Mladen Vasary bio je veliki, nikad do kraja ostvareni glumac, ali jedan od onih – kakav je, opet, i Zijah Sokolović – koji svoj talent ponajviše koriste za učenje glume. Do kraja života u tom poslu oni su učenici i učitelji. I obično nisu dio kazališnog ansambla, nego su sami cijeli jedan ansambl, jedna pozornica i jedno kazalište. Smrću Mladena Vasaryja umire jedno kazalište.
Posmrtno slovo, koje se poput kuge provlači nepodnošljivo površnim hrvatskim medijima, inficira novine u kojima na ozbiljan način odavno već ne postoje kazališni kritičari – premda postoji kazališna kritičarka Nataša Govedić – te se ponavljaju, na način uvredljiv po pokojnika, svuda iste fraze i oskudni šuplji podaci, kaže da je Vasary dugo radio po Europi. I onda se, bez navođenja kazališta, kazališnih trupa i autora, kaže da “glumio je u mnogim engleskim, njemačkim i francuskim kazališnim trupama ostvarivši veći broj uloga u djelima W. Shakespearea, Molièrea, M. de Cervantesa i Aristofana”. Ništa to ne znači, ničega u tome nema, nitko se, čini se, Vasaryja ne sjeća, nitko ga nije vidio u tim mnogim “engleskim, njemačkim i francuskim” produkcijama “W. Shakespearea, Molièrea, M. de Cervantesa i Aristofana”, i sve to je, pa i sam život, pa i gluma kao takva, i teatar, samo iluzija koju proizvodimo da bismo mogli reći da imamo hrvatsku kulturu. Ili da bismo mogli nečim ispratiti pokojnika. Proći će koji tjedan, i Mladen Vasary bit će već toliko mrtav da ga se nećemo morati sjećati. Ubi nas ta prisila sjećanja! Ubi nas gore nego što nas je ubijala Jugoslavija!
A onda se Mladen Vasary dvijetisućitih odjednom opet pojavio u domovini. Uglavnom zahvaljujući Šerbedžiji i teatru Ulysses mogli bismo čak i nešto više reći o onom što je Vasary tih godina radio. Bio je vrlo marljiv čovjek, rado je i spremno pristajao na igru, i bio je lišen svake glumačke taštine, pa nije tražio nešto više za sebe. Možda mu je to bila mana, to što je bio lišen glumačke taštine? Zadnje što je radio, već kao čovjek na odlasku, bio je “Dvostruki aksl”, u Teatru &TD, s Draženom Šivakom, kao redateljem, autorom i suigračem. Nagovarali su me da svakako odem pogledati tu predstavu. Ali nisam otišao. Mislio sam da imam nešto važnije raditi i da za “Dvostruki aksl” ima vremena. Ali vremena više nije bilo.
Mladena Vasaryja upoznao sam jednog ljeta na Brijunima. Kratko smo razgovarali na terasi onog hotela ispred kojeg je Tito dočekivao Orsona Wellesa, ja sam čekao brod. Dok je brod pristajao, htio sam konobaru platiti račun, ali među trojicom konobara nisam uspijevao prepoznati onog koji mi je donio kavu. Ako sam ga i pogledao, nisam mu upamtio lice. Bio sam zbunjen, žurilo mi se. “Koji je?”, pitao sam, ne očekujući odgovor. Vasary mi je odgovorio bez riječi. Tako što je, uz jedva primjetan pokret nekih sitnih facijalnih mišića, prikazao lice našeg konobara. Jednog od trojice onih ljudi. Bio sam impresioniran. I rekao sam mu nešto veoma lijepo.
Dok je brod plovio prema obali, mislio sam o onome što je učinio Mladen Vasary. Divio sam se umijeću. Ali još više tom promatranju ljudi. Sasvim malo osjećao sam se i posramljenim. Pomislio sam da ću od sada pomno gledati konobare. Da ću pomno gledati ljude. To je važan pedagoški smisao glume. Važan pedagoški smisao teatra. Navesti ljude da počnu promatrati druge ljude. Vidio sam Mladena Vasaryja. Divio mu se.
