Zašto bi hrvatsko pravosuđe dopuštalo da se Model Lora dovodi u pitanje ako je Model Lora porodio hrvatsko pravosuđe? Zbog čega bi institucije hrvatske pravne države omogućavale diskreditaciju maternice što ih je ispljunula?
‘Gospodine ministre, možete li vi jamčiti da će suđenje Dinku Šakiću biti pošteno i da, u slučaju da se pokaže kako nema dokaza protiv njega, neće – kao što to mnogi očekuju – biti osuđen samo zbog toga što je bio upravitelj jasenovačkog logora?’
To je pitanje u travnju 1998. godine novinar Nenad Ivanković, namjestivši sudbinski smrknutu facu pred kamerama HTV-a, postavio tadašnjem ministru pravosuđa Miroslavu Šeparoviću. Budući biograf Ante Gotovine smatrao je, eto, da bi osuda Šakića ‘samo zbog toga što je bio upravitelj jasenovačkog logora’ spadala u sferu nezamislivoga i predstavljala kardinalan dokaz da je hrvatsko pravosuđe nepošteno.
Srećom, hrvatsko pravosuđe pokazalo se poštenim: iako je zaradio visoku zatvorsku kaznu, Dinko Šakić ne samo što nije bio osuđen zbog rukovodne uloge u koncentracionom logoru, nego za to nije bio ni optužen. Sudilo mu se, i to pod prinudom međunarodne javnosti, zbog nekoliko ubojstava koje je osobno počinio. Optužnicu za genocid – koja bi sudsku raspravu usmjerila ka karakteru Jasenovca i karakteru fašističke NDH – državno tužilaštvo nije ni pomišljalo podignuti.
Tako je epilog, aranžiran da bi zamazao oči sumnjičavom inozemstvu, u dobroj mjeri zadovoljio i nacionalne sentimente: Dinko Šakić je osuđen, Model Jasenovac je obranjen. Zapovjednik logora sankcioniran je kao nešto okrutniji drumski razbojnik, dok je sistem koji je reprezentirao i čiju je istrebljivačku volju bespogovorno provodio ostao intaktan. Dugoročne posljedice su nam poznate: hrvatska država danas financira revizionistička ‘istraživanja’ koja smjeraju ‘dokazati’ da su tisuće ubijenih u Jasenovcu bili žrtve partizana.
Slične piruete krivično-pravnog cinizma prakticirane su i u slučaju logora u Lori. Nakon grotesknoga suđenja, poduzetog godinama nakon zločina, također pod pritiskom međunarodne javnosti, zatvorske kazne dodijeljene su skupini tzv. neposrednih izvršitelja, dok su zapovjedni lanac i državna politika koja je zločin odobrila brižljivo zaštićeni. Tobože samonikli nasilnici su osuđeni, Model Lora je obranjen. Dugoročni društveni učinak je poznat: pred ulazom u splitsku Loru podignut je spomenik 72. bojni Vojne policije, jedinici čiji su pripadnici bili osuđeni logorski čuvari.
Neugodna okolnost u okviru takve javne i sudske rutine je što nisu svi novinari Nenad Ivanković. Ima ih koji, umjesto za HTV, rade za H-Alter.
Portal H-Alter ovih se dana uspio spasiti od gašenja prikupivši od svojih čitatelja i poštovatelja novčani iznos koji će proslijediti na privatni račun domoljubne književnice Tanje Belobrajdić. Prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Splitu, naime, portal je dotičnoj dužan uplatiti 30.000 kuna kao naknadu za duševne boli, plus 6.328 kuna za sudske troškove.
H-Alterov krimen sastojao se u tome što je podsjetio na svjedočenja nekadašnjih žrtava Lore – njih 24 – koje tvrde da ih je današnja spisateljica, a nekadašnja supruga šefa logorske straže, u to vrijeme maltretirala i mučila. Tako su, bizarno – kao što je već bizarno više-manje sve povezano s Lorom – ljudi zainteresirani za opstanak H-Altera, njih blizu tristo, svojim financijskim prilozima sanirali ranjenu dušu uvažene kulturne djelatnice.
Radi se tek o jednome u nizu sudskih procesa što ih je Tanja Belobrajdić pokrenula protiv medija i novinara. Zbog nanošenja teških duševnih boli, tužila je praktički svakoga tko je njeno ime spomenuo u kontekstu Lore i pozvao se na iskaze svjedoka, a rečeni postupci – koliko se dosad dalo primijetiti – redovito završavaju u njenu korist.
Jedan je detalj, međutim, svim epizodama zamorne pravosudne sapunice upečatljivo zajednički: djelitelji pravde bez izuzetka odbijaju u svoje sudnice pripustiti svjedoke koji tvrde da su u Lori bili žrtve mlade Tanje Belobrajdić, premda su ovi voljni dati iskaze. Kada su god odvjetnici obrane ispostavili takav zahtjev – a ispostavljali su ga svaki put – isti je bio kategorično odbačen.
Ne postoji za to logičko ili pravno objašnjene, ali je ipak tako, pravilnost je neporeciva. Čak i u slučaju da su spomenuti svjedoci neuvjerljivi, sudovi otklanjaju mogućnost da se uvjere u njihovu neuvjerljivost. Završnice u kojima se važu presude stoga su uvijek iste: na jednoj je strani ono što pred sudom izjavljuje književnica ranjene duše, a na drugoj ono što pred sudom nije dopušteno reći, i to po nalogu samog suda.
Bilo bi, ipak, površno brzati sa zaključcima. Nije naime Tanja Belobrajdić – osim kao nusproizvod – ona koja uistinu uživa punu zaštitu hrvatskih sudova. Pred hrvatskim sudovima štiti se Model Lora, i to s rezonom koji se na izravan način ne tiče ni tužitelja ni optuženih, već samog isporučitelja pravde, njegova porijekla i kriterija kojim je presudno obilježena njegova društvena funkcija. Ili ovako:
Zašto bi hrvatsko pravosuđe dopuštalo da se Model Lora dovodi u pitanje ako je Model Lora porodio hrvatsko pravosuđe? Zbog čega bi institucije hrvatske pravne države omogućavale diskreditaciju maternice što ih je ispljunula?
Jer: ako nacionalni pogoni za proizvodnju pravde baštine kakvu ozbiljnu tradiciju, onda je to tradicija etničkog čišćenja unutar sudačke zajednice koje je devedesetih godina imalo konstitutivnu težinu. Onda je to Model Lora, princip koji je – ovisno o akutnim terenskim potrebama – mogao imati i kadrovske i fizičke konzekvence.
Da, u devedesetima su iz hrvatskoga pravosuđa masovno protjerani suci i tužioci srpske nacionalnosti, zajedno s onima koji su ocijenjeni ideološki nepodobnima i politički neupotrebljivima, e da bi se doista uspostavilo hrvatsko pravosuđe. Kriterij po kojemu su pražnjene sudske kancelarije bio je isti onaj po kojemu su punjene zatvorske ćelije u Lori. Pa tako diljem Hrvatske. ‘I još ih ima, i ovdje kod vas!’ opominjao je s grčem na licu Franjo Tuđman na stanici Vlaka slobode. ‘Od 22 suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!’
U slučaju Splita, recimo – a nije zgorega držati se toga primjera, što zbog Lore, što zbog presude protiv H-Altera – čistku veličanstvenih razmjera proveo je čovjek bez jednoga dana sudačkog iskustva, Ante Šarić, prebačen na funkciju predsjednika Općinskog suda s mjesta pravnika u nekom poduzeću. Postigao je, dakako, šampionske rezultate: jedva da je bilo Srbina i ‘komunista’ koji je uspio preživjeti njegov profesionalni entuzijazam i predanost vladavini prava.
Kako je na taj način ustrojeni i definirani aparat poslije funkcionirao, može se, tek da skiciramo opći ambijent, dočarati drugim primjerom, s konca devedesetih. Nakon što je Općinski sud u Splitu uporno sabotirao izvršenje vlastite presude da jednog pripadnika 72. bojne Vojne policije deložira iz stana što ga je prethodno oteo obitelji Begović, pa Ministarstvo pravosuđa zatražilo od predsjednika suda da se o tome očituje, Šarić je sastavio dojmljiv šovinistički izvještaj, pozivajući se, između ostaloga, na ‘700 godina duhovne nazočnosti katolicizma u Bosni’ (jer su Begovići, jasno, iz Bosne), tvrdeći kako ‘svjedoci nikad nisu vidjeli toliko neprijatelja Hrvatske države na jednom mjestu kao prigodom zakazanih deložacija u ovom postupku’, navodeći da je Begovićeva supruga ‘članica SDU, strančice čije članstvo stane u omanji lift, a koje karakteriziraju emotivni istupi mržnje prema Hrvatskoj državi i Katoličkoj crkvi’, i tome slično, uvijek s velikim H uz državni pridjev.
Tek kada je Feral Tribune u proljeće 1999. objavio faksimil te interne prepiske, ministar Šeparović – ovoga puta Zvonimir, jer je prethodnik Miroslav već bio prekomandiran na mjesto šefa tajne policije – pozvao je predsjednika splitskog suda na razgovor i zamolio ga da podnese ostavku. Ovaj je to krotko prihvatio i posvetio se – sudačkome poslu.
Kako bi se dakle Model Lora mogao objektivno razmotriti u depandansama hrvatske pravne države – pogotovo onima sa splitskog teritorija – ako je Model Lora u njihovim temeljima? Tanja Belobrajdić sa svojom ozlijeđenom dušom tek intuitivno parazitira na tome nesporazumu i na toj tradiciji, savršeno dobro sluteći zašto se na sudu osjeća kao kod kuće.
Samo što je cijela hrvatska priča i mnogo šira i mnogo dublja od njenoga književnog i duševnog slučaja. Kada novinar Nenad Ivanković prije dvadeset i dvije godine pita ministra pravosuđa Miroslava (ne Zvonimira) Šeparovića hoće li Dinko Šakić možda biti nepošteno osuđen, naime ‘samo zbog toga što je bio zapovjednik jasenovačkog logora’, onda to – iz današnje perspektive – nije samo prokleto amoralno, već je i prokleto aktualno.
portalnovosti
‘Gospodine ministre, možete li vi jamčiti da će suđenje Dinku Šakiću biti pošteno i da, u slučaju da se pokaže kako nema dokaza protiv njega, neće – kao što to mnogi očekuju – biti osuđen samo zbog toga što je bio upravitelj jasenovačkog logora?’
To je pitanje u travnju 1998. godine novinar Nenad Ivanković, namjestivši sudbinski smrknutu facu pred kamerama HTV-a, postavio tadašnjem ministru pravosuđa Miroslavu Šeparoviću. Budući biograf Ante Gotovine smatrao je, eto, da bi osuda Šakića ‘samo zbog toga što je bio upravitelj jasenovačkog logora’ spadala u sferu nezamislivoga i predstavljala kardinalan dokaz da je hrvatsko pravosuđe nepošteno.
Srećom, hrvatsko pravosuđe pokazalo se poštenim: iako je zaradio visoku zatvorsku kaznu, Dinko Šakić ne samo što nije bio osuđen zbog rukovodne uloge u koncentracionom logoru, nego za to nije bio ni optužen. Sudilo mu se, i to pod prinudom međunarodne javnosti, zbog nekoliko ubojstava koje je osobno počinio. Optužnicu za genocid – koja bi sudsku raspravu usmjerila ka karakteru Jasenovca i karakteru fašističke NDH – državno tužilaštvo nije ni pomišljalo podignuti.
Tako je epilog, aranžiran da bi zamazao oči sumnjičavom inozemstvu, u dobroj mjeri zadovoljio i nacionalne sentimente: Dinko Šakić je osuđen, Model Jasenovac je obranjen. Zapovjednik logora sankcioniran je kao nešto okrutniji drumski razbojnik, dok je sistem koji je reprezentirao i čiju je istrebljivačku volju bespogovorno provodio ostao intaktan. Dugoročne posljedice su nam poznate: hrvatska država danas financira revizionistička ‘istraživanja’ koja smjeraju ‘dokazati’ da su tisuće ubijenih u Jasenovcu bili žrtve partizana.
Slične piruete krivično-pravnog cinizma prakticirane su i u slučaju logora u Lori. Nakon grotesknoga suđenja, poduzetog godinama nakon zločina, također pod pritiskom međunarodne javnosti, zatvorske kazne dodijeljene su skupini tzv. neposrednih izvršitelja, dok su zapovjedni lanac i državna politika koja je zločin odobrila brižljivo zaštićeni. Tobože samonikli nasilnici su osuđeni, Model Lora je obranjen. Dugoročni društveni učinak je poznat: pred ulazom u splitsku Loru podignut je spomenik 72. bojni Vojne policije, jedinici čiji su pripadnici bili osuđeni logorski čuvari.
Neugodna okolnost u okviru takve javne i sudske rutine je što nisu svi novinari Nenad Ivanković. Ima ih koji, umjesto za HTV, rade za H-Alter.
Portal H-Alter ovih se dana uspio spasiti od gašenja prikupivši od svojih čitatelja i poštovatelja novčani iznos koji će proslijediti na privatni račun domoljubne književnice Tanje Belobrajdić. Prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Splitu, naime, portal je dotičnoj dužan uplatiti 30.000 kuna kao naknadu za duševne boli, plus 6.328 kuna za sudske troškove.
H-Alterov krimen sastojao se u tome što je podsjetio na svjedočenja nekadašnjih žrtava Lore – njih 24 – koje tvrde da ih je današnja spisateljica, a nekadašnja supruga šefa logorske straže, u to vrijeme maltretirala i mučila. Tako su, bizarno – kao što je već bizarno više-manje sve povezano s Lorom – ljudi zainteresirani za opstanak H-Altera, njih blizu tristo, svojim financijskim prilozima sanirali ranjenu dušu uvažene kulturne djelatnice.
Radi se tek o jednome u nizu sudskih procesa što ih je Tanja Belobrajdić pokrenula protiv medija i novinara. Zbog nanošenja teških duševnih boli, tužila je praktički svakoga tko je njeno ime spomenuo u kontekstu Lore i pozvao se na iskaze svjedoka, a rečeni postupci – koliko se dosad dalo primijetiti – redovito završavaju u njenu korist.
Jedan je detalj, međutim, svim epizodama zamorne pravosudne sapunice upečatljivo zajednički: djelitelji pravde bez izuzetka odbijaju u svoje sudnice pripustiti svjedoke koji tvrde da su u Lori bili žrtve mlade Tanje Belobrajdić, premda su ovi voljni dati iskaze. Kada su god odvjetnici obrane ispostavili takav zahtjev – a ispostavljali su ga svaki put – isti je bio kategorično odbačen.
Ne postoji za to logičko ili pravno objašnjene, ali je ipak tako, pravilnost je neporeciva. Čak i u slučaju da su spomenuti svjedoci neuvjerljivi, sudovi otklanjaju mogućnost da se uvjere u njihovu neuvjerljivost. Završnice u kojima se važu presude stoga su uvijek iste: na jednoj je strani ono što pred sudom izjavljuje književnica ranjene duše, a na drugoj ono što pred sudom nije dopušteno reći, i to po nalogu samog suda.
Bilo bi, ipak, površno brzati sa zaključcima. Nije naime Tanja Belobrajdić – osim kao nusproizvod – ona koja uistinu uživa punu zaštitu hrvatskih sudova. Pred hrvatskim sudovima štiti se Model Lora, i to s rezonom koji se na izravan način ne tiče ni tužitelja ni optuženih, već samog isporučitelja pravde, njegova porijekla i kriterija kojim je presudno obilježena njegova društvena funkcija. Ili ovako:
Zašto bi hrvatsko pravosuđe dopuštalo da se Model Lora dovodi u pitanje ako je Model Lora porodio hrvatsko pravosuđe? Zbog čega bi institucije hrvatske pravne države omogućavale diskreditaciju maternice što ih je ispljunula?
Jer: ako nacionalni pogoni za proizvodnju pravde baštine kakvu ozbiljnu tradiciju, onda je to tradicija etničkog čišćenja unutar sudačke zajednice koje je devedesetih godina imalo konstitutivnu težinu. Onda je to Model Lora, princip koji je – ovisno o akutnim terenskim potrebama – mogao imati i kadrovske i fizičke konzekvence.
Da, u devedesetima su iz hrvatskoga pravosuđa masovno protjerani suci i tužioci srpske nacionalnosti, zajedno s onima koji su ocijenjeni ideološki nepodobnima i politički neupotrebljivima, e da bi se doista uspostavilo hrvatsko pravosuđe. Kriterij po kojemu su pražnjene sudske kancelarije bio je isti onaj po kojemu su punjene zatvorske ćelije u Lori. Pa tako diljem Hrvatske. ‘I još ih ima, i ovdje kod vas!’ opominjao je s grčem na licu Franjo Tuđman na stanici Vlaka slobode. ‘Od 22 suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!’
U slučaju Splita, recimo – a nije zgorega držati se toga primjera, što zbog Lore, što zbog presude protiv H-Altera – čistku veličanstvenih razmjera proveo je čovjek bez jednoga dana sudačkog iskustva, Ante Šarić, prebačen na funkciju predsjednika Općinskog suda s mjesta pravnika u nekom poduzeću. Postigao je, dakako, šampionske rezultate: jedva da je bilo Srbina i ‘komunista’ koji je uspio preživjeti njegov profesionalni entuzijazam i predanost vladavini prava.
Kako je na taj način ustrojeni i definirani aparat poslije funkcionirao, može se, tek da skiciramo opći ambijent, dočarati drugim primjerom, s konca devedesetih. Nakon što je Općinski sud u Splitu uporno sabotirao izvršenje vlastite presude da jednog pripadnika 72. bojne Vojne policije deložira iz stana što ga je prethodno oteo obitelji Begović, pa Ministarstvo pravosuđa zatražilo od predsjednika suda da se o tome očituje, Šarić je sastavio dojmljiv šovinistički izvještaj, pozivajući se, između ostaloga, na ‘700 godina duhovne nazočnosti katolicizma u Bosni’ (jer su Begovići, jasno, iz Bosne), tvrdeći kako ‘svjedoci nikad nisu vidjeli toliko neprijatelja Hrvatske države na jednom mjestu kao prigodom zakazanih deložacija u ovom postupku’, navodeći da je Begovićeva supruga ‘članica SDU, strančice čije članstvo stane u omanji lift, a koje karakteriziraju emotivni istupi mržnje prema Hrvatskoj državi i Katoličkoj crkvi’, i tome slično, uvijek s velikim H uz državni pridjev.
Tek kada je Feral Tribune u proljeće 1999. objavio faksimil te interne prepiske, ministar Šeparović – ovoga puta Zvonimir, jer je prethodnik Miroslav već bio prekomandiran na mjesto šefa tajne policije – pozvao je predsjednika splitskog suda na razgovor i zamolio ga da podnese ostavku. Ovaj je to krotko prihvatio i posvetio se – sudačkome poslu.
Kako bi se dakle Model Lora mogao objektivno razmotriti u depandansama hrvatske pravne države – pogotovo onima sa splitskog teritorija – ako je Model Lora u njihovim temeljima? Tanja Belobrajdić sa svojom ozlijeđenom dušom tek intuitivno parazitira na tome nesporazumu i na toj tradiciji, savršeno dobro sluteći zašto se na sudu osjeća kao kod kuće.
Samo što je cijela hrvatska priča i mnogo šira i mnogo dublja od njenoga književnog i duševnog slučaja. Kada novinar Nenad Ivanković prije dvadeset i dvije godine pita ministra pravosuđa Miroslava (ne Zvonimira) Šeparovića hoće li Dinko Šakić možda biti nepošteno osuđen, naime ‘samo zbog toga što je bio zapovjednik jasenovačkog logora’, onda to – iz današnje perspektive – nije samo prokleto amoralno, već je i prokleto aktualno.
portalnovosti
