Radnja je znakovito smještena u šezdesete godine, ali u onaj njihov segment koji je prethodio kontrakulturnim pokretima. U Del Torovoj bajci rekreira se hladnoratovski društveno-politički kontekst. Borba oko razvoja što boljeg, učinkovitijeg, ubojitijeg i bogatijeg arsenala nuklearnoga naoružanja šezdesetih se godina prometnula na novo bojno polje – svemirsko, odnosno na razvoj izvanplanetarnih istraživačkih projekata. Bivši Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države bjesomučno su se natjecale tko će imati bolje i uspješnije svemirske istraživačke projekte te tko će prvi poslati čovjeka u svemir. Nije njima toliko bilo do znanstvenog i istraživačkog prosperiteta, koliko je posrijedi bio puki politički inženjering te nastojanje da se uspostave određeni odnosi moći između dviju suprotstavljenih velesila.
Ne treba smetnuti s uma da je svemirski program bio popraćen podrobnom medijskom pažnjom, pa su i sami mediji bili zaslužni za stvaranje fikcionaliziranih narativa kojima se nastojala opravdati američka vanjska politika. Patriotski učinci od svemirskoga nadmetanja s Rusima također su imali veliku ulogu, kao i stvaranje čvrste nacionalne kohezije kroz postuliranje straha od drugih – uljeza: Rusa, komunista, špijuna. Prije nego će kontrakulturni procesi stasati, a unutar njih i pokreti za prava žena, Afroamerikanaca, homoseksualaca te drugih društveno marginaliziranih skupina, Sjedinjene Države bile su vrlo konzervativna, puritanska država (barem na površinskoj razini), što je važno spomenuti u kontekstu ovoga filma.
Postoji razlog zašto je Guillermo del Toro, koji uz Vanessu Taylor djelo potpisuje i scenaristički, radnju smjestio upravo u takav povijesno-političko-društveni trenutak. Oblik vode mahom se odvija u tajnom postrojenju američke vojske, smještenom negdje na periferiji grada. Desničarski državni službenik Richard Strickland (Michael Shannon) u njega dovodi misteriozno vodeno biće koje dijelom nalikuje na čovjeka a dijelom na vodeni organizam, kako bi na njemu vršio pokuse. Pošto biće diše na škrge, ali ima mogućnost adaptacije na suhi okoliš, Strickland smatra da uvid u funkcioniranje njegova organizma može biti koristan za američki svemirski program te potencijalnu adaptaciju čovjeka na uvjete izvan Zemlje. Njegov glavni oponent, koji smatra da se život neobičnoga bića treba štititi, znanstvenik je Robert Hoffstetler (Michael Stuhlbarg), a zapravo sovjetski špijun infiltriran u američke redove.
Ovo je ujedno trenutak i da malo zastanemo. Ukratko navedene konture radnje upućuju nas na poznati teren. Desničarsko-militaristički kružok (uočljiv u filmu i na američkoj i na sovjetskoj strani), koji u svemu gleda mogućnost da osigura moć i dominaciju, suprotstavljen je humano-znanstvenom pristupu, koji nastoji poštivati integritet svih živih bića te je fasciniran njihovom pojavom i tajnama. Ujedno se javljaju i špijunski te konspirativni podzapleti, što predstavlja standardni inventar hladnoratovskih filmova, uz primjese elemenata onovremenih B-naslova o raznim čudovištima i nemanima te njihovoj infiltraciji. Međutim, Del Toro pažljivo bira društveni i vremenski kontekst jer mu služi kao svojevrsna promatračnica za sadašnjost. U poznatom se motivu nastoji pronaći čimbenike koji će gledatelju u pomaknutom ruhu nastojati oslikati ili ga barem uputiti na situacije iz njegove suvremenosti. Stoga je Oblik vode mnogo više film o suvremenom svijetu nego o Americi šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Različit i konfliktan odnos svjetskih sila, težnja za globalnom dominacijom, Trumpov slogan Make America Great Again s jedne strane, a s druge strane strah od infiltracije, stranih elemenata, rastuća ksenofobija implicitno su kao problematika utkani u tkivo filma. Možemo ići i korak dalje: degradacija znanosti i porast pseudoznanstvenih trendova, kao i nastojanje da se ona podredi političkim i vojnim igrama moći, danas je također više nego aktualno. Navedeno u Obliku vode biva sagledno kroz osobitu perspektivu. Priča se ne odvija iz pozicije odnosa militarističkog i znanstvenog ili pak američkog i sovjetskog, jer spomenuti elementi čine njezine pozadinske tokove. Naspram toga, osvijetljena je iz društveno marginaliziranih rakursa jer Del Torovu skupinu junaka čine društveni otpadnici: nijema žena Elisa Esposito (odlična Sally Hawkings), Afroamerikanka Zelda Fuller (odlična Octavia Spencer), homoseksualac i slikar Giles (Richard Jenkings) te neobično i neljudsko biće iz amazonskih prašuma (Doug Jones). Ujedno su posrijedi i klasno neprivilegirani pojedinci: Elisa i Zelda rade kao čistačice u vojnom kompleksu; Giles slika filmske plakate u vrijeme kada takav način njihove proizvodnje, kao i klasični Hollywood, sigurno odumiru; a biće je pojedinac bez prošlosti i tradicije u američkom okruženju.
Del Toro ozbiljnu društveno-znanstveno-političku problematiku zaogrće u bajkovito ruho. Priča stoga djeluje kao pomaknuta inačica Ljepotice i zvijeri, a Elisino porijeklo (siroče, ostavljena u košari pokraj rijeke, ožiljci na vratu) upućuje na narative o rađanju mitskih junaka. Njegovi otpadnici odlučuju stvar preuzeti u svoje ruke te se suprotstaviti centrima moći. Pritom uočavamo dvije razine prisutne u filmu. Prva je ona konvencionalna, pregledno i linearno složena, koja rezultira romantičnom ljubavnom pričom i otporom potlačenih. Druga je autoreferencijalna. Elisa i Giles žive u stanovima koji se nalaze iznad staromodne, nekad očito raskošne kinodvorane u kojoj se još uvijek prikazuju eskapistički holivudski naslovi, a takvi narativi utkani su u srž Del Torova filma, pa njegova ljubavna priča ujedno funkcionira i kao posveta tim starim filmovima. Kad Elisa biva prikazana kako nastupa u mjuziklu u crno-bijeloj sceni, posrijedi je metafilmska intervencija koja njezinu ljubavnu priču, ali i fantazije, povezuje s filmskom popudbinom.
Del Toro vrlo ekonomično vodi priču. Fabularno tradicionalan, film je vizualno dopadljiv. S obzirom na vodenu bazu priče te biće iz amazonskih prašuma, prevladavaju zelenkasti tonovi, koji cjelini daju poseban izgled i atmosferu. Posebice je upečatljivo dočaran istraživački kompleks koji hladnim i sterilnim dojmom djeluje prijeteće. Oblik vode općenito u stilskom sloju uvelike pastišira karakteristike djela na koje se poziva.
Postoje dva razloga zašto je film pokupio veliki broj nominacija za Oscara, čak trinaest. Na površinskoj razini posrijedi je tipična oscarovska priča o dvoje marginalaca koji se bore protiv zlog sustava, koja se ujedno poziva na klasično razdoblje filma, a Hollywood malošto voli toliko koliko posvete sebi. Drugi je problematika – Hollywood se voli pokazivati progresivnijim i liberalnijim nego što uistinu jest.
filmovi
Ne treba smetnuti s uma da je svemirski program bio popraćen podrobnom medijskom pažnjom, pa su i sami mediji bili zaslužni za stvaranje fikcionaliziranih narativa kojima se nastojala opravdati američka vanjska politika. Patriotski učinci od svemirskoga nadmetanja s Rusima također su imali veliku ulogu, kao i stvaranje čvrste nacionalne kohezije kroz postuliranje straha od drugih – uljeza: Rusa, komunista, špijuna. Prije nego će kontrakulturni procesi stasati, a unutar njih i pokreti za prava žena, Afroamerikanaca, homoseksualaca te drugih društveno marginaliziranih skupina, Sjedinjene Države bile su vrlo konzervativna, puritanska država (barem na površinskoj razini), što je važno spomenuti u kontekstu ovoga filma.
Postoji razlog zašto je Guillermo del Toro, koji uz Vanessu Taylor djelo potpisuje i scenaristički, radnju smjestio upravo u takav povijesno-političko-društveni trenutak. Oblik vode mahom se odvija u tajnom postrojenju američke vojske, smještenom negdje na periferiji grada. Desničarski državni službenik Richard Strickland (Michael Shannon) u njega dovodi misteriozno vodeno biće koje dijelom nalikuje na čovjeka a dijelom na vodeni organizam, kako bi na njemu vršio pokuse. Pošto biće diše na škrge, ali ima mogućnost adaptacije na suhi okoliš, Strickland smatra da uvid u funkcioniranje njegova organizma može biti koristan za američki svemirski program te potencijalnu adaptaciju čovjeka na uvjete izvan Zemlje. Njegov glavni oponent, koji smatra da se život neobičnoga bića treba štititi, znanstvenik je Robert Hoffstetler (Michael Stuhlbarg), a zapravo sovjetski špijun infiltriran u američke redove.
Ovo je ujedno trenutak i da malo zastanemo. Ukratko navedene konture radnje upućuju nas na poznati teren. Desničarsko-militaristički kružok (uočljiv u filmu i na američkoj i na sovjetskoj strani), koji u svemu gleda mogućnost da osigura moć i dominaciju, suprotstavljen je humano-znanstvenom pristupu, koji nastoji poštivati integritet svih živih bića te je fasciniran njihovom pojavom i tajnama. Ujedno se javljaju i špijunski te konspirativni podzapleti, što predstavlja standardni inventar hladnoratovskih filmova, uz primjese elemenata onovremenih B-naslova o raznim čudovištima i nemanima te njihovoj infiltraciji. Međutim, Del Toro pažljivo bira društveni i vremenski kontekst jer mu služi kao svojevrsna promatračnica za sadašnjost. U poznatom se motivu nastoji pronaći čimbenike koji će gledatelju u pomaknutom ruhu nastojati oslikati ili ga barem uputiti na situacije iz njegove suvremenosti. Stoga je Oblik vode mnogo više film o suvremenom svijetu nego o Americi šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Različit i konfliktan odnos svjetskih sila, težnja za globalnom dominacijom, Trumpov slogan Make America Great Again s jedne strane, a s druge strane strah od infiltracije, stranih elemenata, rastuća ksenofobija implicitno su kao problematika utkani u tkivo filma. Možemo ići i korak dalje: degradacija znanosti i porast pseudoznanstvenih trendova, kao i nastojanje da se ona podredi političkim i vojnim igrama moći, danas je također više nego aktualno. Navedeno u Obliku vode biva sagledno kroz osobitu perspektivu. Priča se ne odvija iz pozicije odnosa militarističkog i znanstvenog ili pak američkog i sovjetskog, jer spomenuti elementi čine njezine pozadinske tokove. Naspram toga, osvijetljena je iz društveno marginaliziranih rakursa jer Del Torovu skupinu junaka čine društveni otpadnici: nijema žena Elisa Esposito (odlična Sally Hawkings), Afroamerikanka Zelda Fuller (odlična Octavia Spencer), homoseksualac i slikar Giles (Richard Jenkings) te neobično i neljudsko biće iz amazonskih prašuma (Doug Jones). Ujedno su posrijedi i klasno neprivilegirani pojedinci: Elisa i Zelda rade kao čistačice u vojnom kompleksu; Giles slika filmske plakate u vrijeme kada takav način njihove proizvodnje, kao i klasični Hollywood, sigurno odumiru; a biće je pojedinac bez prošlosti i tradicije u američkom okruženju.
Del Toro ozbiljnu društveno-znanstveno-političku problematiku zaogrće u bajkovito ruho. Priča stoga djeluje kao pomaknuta inačica Ljepotice i zvijeri, a Elisino porijeklo (siroče, ostavljena u košari pokraj rijeke, ožiljci na vratu) upućuje na narative o rađanju mitskih junaka. Njegovi otpadnici odlučuju stvar preuzeti u svoje ruke te se suprotstaviti centrima moći. Pritom uočavamo dvije razine prisutne u filmu. Prva je ona konvencionalna, pregledno i linearno složena, koja rezultira romantičnom ljubavnom pričom i otporom potlačenih. Druga je autoreferencijalna. Elisa i Giles žive u stanovima koji se nalaze iznad staromodne, nekad očito raskošne kinodvorane u kojoj se još uvijek prikazuju eskapistički holivudski naslovi, a takvi narativi utkani su u srž Del Torova filma, pa njegova ljubavna priča ujedno funkcionira i kao posveta tim starim filmovima. Kad Elisa biva prikazana kako nastupa u mjuziklu u crno-bijeloj sceni, posrijedi je metafilmska intervencija koja njezinu ljubavnu priču, ali i fantazije, povezuje s filmskom popudbinom.
Del Toro vrlo ekonomično vodi priču. Fabularno tradicionalan, film je vizualno dopadljiv. S obzirom na vodenu bazu priče te biće iz amazonskih prašuma, prevladavaju zelenkasti tonovi, koji cjelini daju poseban izgled i atmosferu. Posebice je upečatljivo dočaran istraživački kompleks koji hladnim i sterilnim dojmom djeluje prijeteće. Oblik vode općenito u stilskom sloju uvelike pastišira karakteristike djela na koje se poziva.
Postoje dva razloga zašto je film pokupio veliki broj nominacija za Oscara, čak trinaest. Na površinskoj razini posrijedi je tipična oscarovska priča o dvoje marginalaca koji se bore protiv zlog sustava, koja se ujedno poziva na klasično razdoblje filma, a Hollywood malošto voli toliko koliko posvete sebi. Drugi je problematika – Hollywood se voli pokazivati progresivnijim i liberalnijim nego što uistinu jest.
filmovi
