Ako Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Damir Krstičević i takvi iz trenutno vladajućeg (vanjsko)političkog mainstreama RH ne kane „preuzeti odgovornost“ te vrsti da će zapovjedno stati na čelo naoružanih ešalona vlastitih obiteljskih uzdanica u obrani „demokratskih vrijednosti Zapada i našeg načina života“ od „krvožednih Rusa“ i Putinove „agresije na Europu“, neka se smjesta okane neodgovornog poigravanja sudbinom zemlje, životima i budućnošću njezinih građana. Naša djeca nisu njihova djeca da bi ih smjeli slati u tuđe ratove protiv bilo koga, pogotovo protiv svjetske velesile, kadre dvama projektilima zauvijek zbrisati Bijednu Našu s lica zemlje. To nije kabinetska razbibriga dokonih uz konjak i cigaru, s olovnim vojnicima na zemljovidu balkanskog kiflića
Marijan Vogrinec
Zgodne se parabole dosjetio novinar Jutarnjeg lista Željko Petrušić – „DRŽAVNI PRIJATELJ BR. 1: Kako su Mađari diplomatskim blitzkriegom na Baliju natjerali Interpol da ukine tjeralicu za Hernadijem“ – koja, kao satirična cveba kritičnijeg analitičkog duha, probada duboko ispod službene pozlate hrvatske vanjske politike. U samu esenciju 26-godišnjih (samo)obmana o „nezaobilaznoj, važnoj ulozi RH u obitelji kojoj oduvijek pripadamo i lideru europskog Jugoistoka“. Ne „regiona“ ili tzv. Zapadnog Balkana, nego baš europskog Jugoistoka. U svega se nekoliko dana taj klasičan populistički narativ službene HDZ-ove, sada opet državne politike izvrnuo u egzemplaran oksimoron, u drveno željezo nepreboljene 26-godišnje (samo)obmane.
Rečena će parabola poručiti onima koji to ne znaju da u potentnoj vanjskoj politici nema prijateljstava i samaritanstva, nego su dnevno na djelu goli interesi. Jedan na jedan ili jedan na množinu, ali u svakom slučaju nadigravanje diplomatskim umom i intelektom ne bi li se postiglo što više, na vlastitu korist. Narod je to odavno sročio u onoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Baš antiprotivno hrvatskom radodajstvu skinutih gaća ispod koljena, po formuli „uzdaj se u ‘partnera’ i njegovo kljuse“. Bijednoj se Našoj samaritansko vanjskopolitičko radodajstvo i kronična impotencija tzv. djelatne ukrudbe opet ovih dana obijaju o državne interese diplomtskim glavinjanjem premijera Andreja Plenkovića, njegova ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera ali i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović.
Troje HDZ-ovih prvaka na najvišim državnim dužnostima, nastave li kako su počeli, sasvim će izbaciti hrvatsku diplomaciju izvan vjerodostojnog međunarodnog igrališta. Brže i učinkovitije, nego što je to uspijevalo SDP-ovim koalicijama za dvaju kratkih izleta u Banske dvore. Ivice Račana 2000. i Zorana Milanovića 2012. godine. Iks je primjera da veliki politički, vojni i gospodarski igrači sa Zapada, ali i Kina, Turska…, već neko vrijeme više preferiraju Srbiju, Sloveniju i BiH, nego RH. Investicijski, ali i politički. Zašto? Zato što imaju autoritativniju vanjsku politiku, agresivniju, prodorniju i u konačnici učinkovitiju. Usput, kao Srbija, dvaput veće tržište i povoljnije ulagačke uvjete, pa će jedna Njemačka – hrvatska prijateljica „Danke Deutschland“, jelte – u godini dana uložiti u Srbiji više od milijarde eura i otvoriti 3000 novih radnih mjesta. Kao i hrvatski tajkun Ivica Todorić.
Ušima po glavi
Kancelarki Angeli Merkel RH nije prioritet, osim kada joj treba priprijetiti kažiprstom. U doba premijerke Jadranke Kosor zbog, kaže, „vladinog zanemarivanja njemačkih investitora“ ili 2013. premijeru Zoranu Milanoviću zbog „neuvažavanja Europskog uhidbenog naloga“, pokušaja neizručivanja bivših udbaša Jospa Perkovića i Zdravka Mustača sudu u Njemačkoj za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića i tzv. lex Perkovića. Za razliku od ostalih političara u 26 godina RH, samo su prvi predsjednik Franjo Tuđman i SDP-ov premijer Zoran Milanović imali tu i tamo petlje malo iskesiti zube glavama „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Ostali, pokriveni ušima po glavi.
Premijer Andrej Plenković nedavno je bio u posjetu BiH, što su domaći mainstream mediji udarili na sva zvona kao „iznimno važan prvi državnički posjet novog premijera inozemstvu“. I to baš susjednoj zemlji s kojom Hrvatska ima više od tisuću kilometara, doduše još neriješene sasvim, granične crte te dobre gospodarske i političke odnose. Kritičniji će kroničari zabilježiti da je to ipak bio više posjet HDZ-ovim Hrvatima koji su u BiH i konstitutivan narod i dijaspora, kako kada kome treba, nego službenom Sarajevu, pa nije slučajno da je zaključen „skandalom“. Sud za ratne zločine BiH izdao je nalog SIPA-i da u hrvatskoj enklavi Orašju u Bosanskoj Posavini uhiti desetoricu bivših pripadnika HVO-a, uključujući umirovljenog generala Đuru Matuzovića. Bez pardona, u praskozorje, zadnjeg dana Plenkovićeva posjeta.
Zgražanje državne politike RH i radikalne desnice zbog „skandala“ još se nije stišao, jer ni premijer niti predsjednica „nisu znali“ da će se dogoditi Orašje i da će službeno Sarajevo „politizacijom sudstva i selektivnim uhićenjima“ tako omalovažiti Hrvatsku, jednog od jamaca Daytonskog sporazuma i, kako Zagreb tvrdi, „najzaslužniju zemlju“ za „oslobađanje velikog dijela BiH od velikosrpske agresije“ te udomiteljicu više od 500.000 bošnjačkih ratnih izbjeglica. Objektivno, ni državni vrh RH niti itko drugi u piramidi vlasti nije ni smio/trebao znati za uhićenja ni u Orašju niti za ona što će možebitno još uslijediti. Indikativno ili ne, tek nitko u Bijednoj Našoj – od predstavnika vlasti i „ogorčenih“ braniteljskih udruga do medija – nije postavio niti će postaviti ono, jelte, „imbecilno“ pitanje: jesu li se dogodili jezivi ratni zločini nad srpskim civilima i trebaju li počinitelji odgovarati, ako su „naši dečki“?
Zločini su počinjeni, to je neosporno. Nedvojbeno je i da, načelno, počinitelji trebaju odgovarati za njih, ali odgovornost neobjašnjivo postaje sporna/dvojbena kad sumnja pada na „naše dečke“. Onda je to „selektivan pristup“ i „politizacija pravosuđa“ ne bi li se srpsko-bošnjačkom ujdurmom naudilo Hrvatima gdje god bili, najmalobrojnijem i najugroženijem a konstitutivnom narodu u BiH. Nikom ne pada na pamet, osobito ne hrvatskim političarima ZNA SE krvnih političkih zrnaca i u RH i u Hercegovini (BiH), makar retorički pitati: tko i kakvim dokazima tereti osumnjičene/optužene za ratne zločine? Što reći o „našim dečkima“, ako su dokazi i svjedoci vjerodostojni?
Vanjska politika službenog Zagreba i HDZ-ova dvoglava filijala u BiH, glede i u svezi, jelte, morala je od glavnog tužitelja Haaškog suda Sergea Brammertza dobiti po nosu zbog politikantske halabuke u kojoj se ne mari za pravovaljane dokaze i svjedoke, nego unaprijed, na neviđeno forsira nedužnost uhićenika. Svi su drugi krivi, ali „naši dečki“ – ni slučajno. Hrvatski porezni obveznici, ni luk jeli niti luk mirisali, platit će sud, odvjetnike i tko zna kakve sve troškove i uhićenika i njihovih obitelji. Bez obzira na to dokaže li se da su ti bivši pripadnici HVO-a uistinu počinili zvjerstva za koja ih se tereti. I opet, svi će se u RH i bivšem vodstvu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, HVO-a i HV-a praviti grbavi. Svi odreda sada „ugledni političari“ u svojim vilajetima, „demokrati i domoljubi“, „nabožni“ katolici i javni ljudi, nabreklih džepova.
Tko je među njima naredio, dopustio ili nije sankcionirao ratne zločine, a morao je? Zakon je ljudskog i nacionalnog dostojanstva, časti, čistog obraza primjenjivati pravila ratovanja, a ne voditi se špiljskim nagonima krvi i tla. Bez obzira na to kako je i koliko zla neprijatelj nanio. Ni ovog puta, vidi se, dostojanstvo žrtve nije ni približno tako važno kao halabučno deranja političkih glasnica „ljudskim pravima naših branitelja“, pa i onda kad je takav narativ nespojiv s pravosudnim pravorijekom. No, cijela je ta nemoralna fertutma – i s vanjskopolitičkog gledišta – očit primjer uvrijeđenosti vlaške mladenke koja, krajnje naivna i nepripremljena, hrli na vjenčanje.
foto: ukrinform.net
To vrijedi i za Plenkovićev posjet starim prijateljima u Ukrajini, za koje je bio zadužen još kao izvjestitelj EU-a za tu zemlju, pa je sada bio u prigodi pozvati im se u goste. I to je opet ostavilo novu, dvojbenu recku na vanjskopolitičkom rovašu RH. Ne samo da neće biti opipljivije vajde od putovanja oveće diplomatsko-gospodarske svite u Kijev na „prijateljski domjenak“, nego se Zagrebu nije trebala omaknuti ni kolateralna vanjskopolitička šteta. Plenković je „odvjetničkim“ soliranjem u korist SAD/NATO/EU-a na samoj ukrajinsko-ruskoj granici, koje nitko nije naručio, navukao gnjev Ruskog medvjeda na Hrvatsku buhu i nepotrebno se zamjerio Moskvi. Neki su se medijski analitičari narugali nediplomatskoj eskapadi: Plenković je zaboravio da više nije u Bruxellesu, nego u Zagrebu, te da njegova riječ sada ima drukčiju težinu.
Tko su Andrej Plenković i RH u sofisticiranoj diplomaciji velikih sila i međunarodnoj politici da bi bili pozvani nuditi „reintegracijska“ ili koja druga iskustva/usluge Kijevu za smirivanje sukoba u Ukrajini, pitaju se Rusi, ali potiho i njihovi destabilizatori na Zapadu. Postoje nekakvi sporazumi i inicijative, recimo pokušaji rješenja iz Minska, gdje EU figurira kao krunski svjedok/jamac, pa hrvatsko vanjskopolitičko izdanje u premijerovoj interpretaciji dođe kao lijevo smetalo u vrzinom kolu velikih. Plenković i Grabar-Kitarović, najistaknutiji apologeti/ancile američkih interesa u RH i balkanskoj regiji, istodobno su najobavješteniji domaći političari o tome zašto su i kako SAD, NATO i EU izazvali smjenu proruske, ali legalne i legitimne vlasti te rat u Ukrajini.
Odcjepljenje pokrajina Donjecka i Luganska te ruska aneksija Krima posljedica su zapadnog uplitanja u unutarnje uređenje suverene članice UN-a, što si SAD/NATO inače dopuštaju bilo gdje u svijetu. Bez pardona. Bez obzira koliko stotina tisuća ili milijuna nedužnih civila pritom zvjerski pobiju, izranjavaju i rastjeraju u izbjeglištvo. Plenkovićeve su reintegracijeske usluge europrijateljima u Kijevu šaka u oko ionako nikakvoj hrvatskoj vanjskoj politici, a medvjeđa usluga zapadnim gazdama RH.
Uslijedilo je oštro reagiranje iz Kremlja, koje je Plenković bagatelizirao kao glas „niže razine“ ruskog ministarstva vanjskih poslova na koje ne kani odgovoriti. „Ja se bavim ozbiljnom i odgovornom vanjskom politikom“, kazao je. „Imam principijelne stavove iza kojih čvrsto stoji cijela vlada.“ To su prepoznatljiva stajališta made in SAD/NATO via EU, istovjetna „čvrstim i principijelnim“ stajalištima po koja i Plenkovićeva/HDZ-ova „sukreatorica“ vanjske politike Kolinda Grabar-Kitarović odlazi na iste brifinge, s istim mentorima i na istim SAD/NATO/EU-ovim mjestima, a ta su stajališta u korist štete državnih interesa RH. Danas gospodarskih (nametnute sankcije Rusiji, bijedan tretman hrvatskih roba na zapadnim tržištima, izostanak euronovca za ekonomski razvitak RH, dužničko ropstvo u režiji MMF-a, Svjetske banke i rejtinških agencija…), sutra i vojno-sigurnosnih (mogući sukob Zapada s Rusijom, novi rat sa Srbijom, u BiH i, tko zna, sa Slovenijom zbog granice), a za političke štete manje-više.
Svatovski cadillac
Hrvatskoj nije u interesu da joj je neprijatelj svjetska velesila Ruska Federacija. Ako je „ozbiljna i odgovorna vanjska politika“ to da RH već dvije godine, po zapovjednoj volji SAD/EU-a, nema veleposlanika u Moskvi, a već se izmijenila treća vlada, ta je vanjskopolitička suverenost RH čista sprdnja. Turistički trošak. Diplomatska pinka na deviznim dnevnicama, ekskluzivnim ićima i pićima te besplatnim razgledima svjetskih odredišta. Kolateralno, povlastica i za članove užih obitelji glavnih diplomata i osobnu protokolarno-birokratsku logistiku. Gdje ćeš više. Puna šaka brade.
Egzemplar bez presedana u tom je smislu predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja više boravi po kojekakvim razvikanim i egzotičnim svjetskim odredištima, nego na svom radnom mjestu u Zagrebu. Porezni su obveznici obavješteniji o tome kako prešetava pred tv-kamerama ekskluzivnu garderobu i frizure te kakve neobavezne fraze nabacuje u novinarske mikrofone, nego što su rezultati njezina inaugurativnog obećanja da će građanima omogućiti „bolju, bogatu i sretniju Hrvatsku“. Dvije godine su prošle, a zemlja u sve većem sranju. Ovih dana u višednevnom „radnom posjetu“ Kanadi skuplja iseljenički novac za vukovarski Vodotoranj (sic) i na domjencima se grli s istim „iseljenim Hrvaticama i Hrvatima“, koji su prije točno 25 ljeta na istim mjestima u Kanadi i SAD-u ugostili Franju Tuđmana i Gojka Šuška sa svitom za – bijeli svatovski odavna demode cadillac s crvenim tapecirungom. I ta su dvojica te jeseni 1990. godine također skupljali „dobrovoljne priloge“, ali – za skorašnji rat.
U Uredu predsjednice kažu da je njezin stav o fašističkoj NDH jasan i da ga je više puta izrekla – Facebook
A kakva je to bila „hrvatska dijaspora“ kojoj je Šušak doveo Tuđmana, kojom se sada diči i Grabar-Kitarović? Izvrsno ju je opisao Tomislav Jakić, HTV-ov vanjskopolitički komentaror-mentor i savjetnik bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, tadašnji izvjestitelj s Tuđman-Šuškovog izleta preko Velike bare, u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“. Krcatoj i redikuloznim pikanterijama i svjedočanstvima iz prve ruke i neposredne blizine. Ako se prvi hrvatski predsjednik, Titov partizan u NOB-i, gorljiv komunist i general JNA, nije stidio ustašluka po iseljeničkim klubovima, zašto bi se „domoljublja“ te vrsti stidjela prva hrvatska predsjednica. Kešovina ionako nema ideološku oznaku, a prigodno busanje u kockasta prvopredsjednička prsa s bijelim početnim poljem ionako ne boli niti išta košta. Je li to vanjskopolitički ili koji drugi važan posao, dostojan predsjednice države? Nije, ali… ona je HDZ-ova „žena iz naroda“ pa joj nije zamjeriti, jelte, kad se opusti na svoj način. Svoja među svojima.
U „gradu heroju i mjestu posebnog pijeteta“ uskoro više neće biti mladih ljudi, život preostaloj starčadi bit će još skuplji, investitori ni ubuduće neće otvarati nova radna mjesta, plaće će se i dalje dijeliti samo ZNA SE stranačkim uzdanicama u gradskoj administraciji i komunalnim poduzećima, ali Vukovar će zato imati reprezentativno obnovljen Vodotoranj za (zasad) 23 milijuna kuna. Zašto ne i 30 milijuna? Ha, cijene rastu, a „domoljuban“ je puk lud za takvom atrakcijom. Pa kad navale i oni iz pasivnih krajeva i Hercegovine (BiH), poznati po zamotavanju u državnu trobojnicu i „drugoj koloni“ koja je 2013. godine pokazala Milanović-Josipovićevim „komunjarama“ i stranim diplomatima u RH gdje im je mjesto na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, neopisiv će biti užitak za stotinjak kuna po osobi gledati s Vodotornja kako izgledaju prekodunavski šibljaci na vojvođanskoj obali Srbije. Mo’š mislit’. Koliko će tek prva hrvatska predsjednica biti zaslužna za takav nezaboravan doživljaj! Vanjskopolitički plus za Kanadu.
Točku na i aktualnog vanjskopolitičkog satirikona pripalo je staviti ministru Davoru Ivi Stieru, dvama diplomatski neuspjelim/promašenim posjetima. Mađarskoj i Sloveniji. U Budimpeštu se zaputio bez nekog ozbiljnijeg razloga, razgovarati s vanjskopolitičkim kolegom Peterom Szijjartom. Valjda radi miroljubivog, dobrosusjedskog presijecanja gordijskog čvora Ina-MOL, odnosno žiletžičano-policijsko-vojne koordinacije akcija dviju država nahrupe li opet balkanskom rutom izbjeglice s Bliskog i Srednjeg istoka. Kad tamo, puf iz vedra neba, Hrvatskoj jako neugodna vijest: Interpol je definitivno izbrisao međunarodnu tjeralicu za šefom mađarskog MOL-a Zsoltom Hernadijem. Njega traži hrvatsko pravosuđe. Sumnja se da je s 10 milijuna eura podmitio Ivu Sanadera, tadašnjeg premijera RH i šefa HDZ-a, kako bi MOL stekao upravljačka prava u Ini, hrvatskoj kompaniji od strateškog značenja i energetskog suvereniteta.
SDP i HDZ su 2000-ih godina prodali MOL-u 25 posto plus jednu dionicu Ine za „kikiriki“ – 505 milijuna dolara, čime se kratkoročno zakrpala rupa u državnom proračunu. U međuvremenu, kad se MOL domogao upravljačkih prava u Ini te pokazao lošim upravljačem u korist mađarskih, a ne hrvatskih državnih i energetskih interesa, vlasti RH je došlo iz stražnjice u glavu. Pretprošloj, prošloj i trenutnoj. Ali prekasno. Sanader se prešetava po sudnici, pravosuđe se javno blamira trakavicom od postupka, a krunski svjedok Hernadi je golub na grani. Hrvatskoj nedostupan. Sad je i Interpol od njega dignuo ruke, pa „strateški interes i energetski suverenitet“ RH ostaju tema za kućnu uporabu i međusobna medijska prepucavanja.
Iza Herndija i MOL-a stala je sama mađarska država, cijeli njezin vanjskopolitički pogon, te osmišljenom diplomatskom ofenzivom pritisnuli međunarodnu javnost i sam vrh Interpola. Hernadi je policijski slobodan čovjek, a Hrvatska je u toj akciji ostala skinutih gaća ispod koljena. Jer nikom od njezinih državnika nije bilo nakraj pameti vanjskopolitički parirati Mađarima, koji su već 2011. godine prekinuli svaku suradnju s hrvatskim pravosuđem, odbili poslati Hernadija svjedočiti u Zagreb o mitu Sanaderu te svog državljanina učinili i telefonski nedostupnim.
Gdje su „prijatelji“ i „partneri“ sa Zapada? Hrvatska je u pravu, Mađari je izvarali, ostavili na cjedilu i nikom ništa? „To je stvar pravosuđa, a ne politike“, sramotno je izjavio Stier, a kolega mu Szijjarto zadovoljno trlja ruke: „Mi se tome jako veselimo i smatramo to odgovarajućim i pozitivnim“. To je, ma čime ministar Stier mazao oči javnosti, bila i ostala politika u svom esencijalnom značenju i posljedicama. I tada, 2000-ih godina kad su SDP Ivice Račana i HDZ Ive Sanadera za „kikiriki“ krčmili Inu, i danas kad baštinici veleizdajničkih posljedica prodanog „strateškog interesa i energetskog suvereniteta“ kukumavče za – lanjskim snijegom. Da je Ina osobno ili obiteljsko Stierovo vlasništvo, što nije, nedopustivo je da šef diplomacije RH svodi tako velik problem na „stvar pravosuđa“. Očito ne razumije o čemu se radi, a to je zlo za vanjsku politiku koju ima provoditi u interesu građana svoje zemlje.
„Povijesni prijatelji“
Mađari su upravo vanjskopolitički osmišljeno i odlučno uspjeli zaštititi Hernadija, jer slučaj MOL-ovih upravljačkih prava u Ini nikad nisu smatrali da je „stvar pravosuđa“. Dapače, uspjeli su uvjeriti međunarodnu zajednicu u to da RH politizira taj spor te da, štoviše, „ugrožava ne samo Hernadijeve interese nego i nacionalnu sigurnost i financijsku stabilnost Mađarske“. A Stier se zbunjeno drži pravosudnog plota. Sic. I nije onda iznenađujuće da su Mađari izlobirali to da Izvršni odbor i Opća skupština Interpola 6. i 8. studenoga na Baliju odluče protiv hrvatskih interesa.
HDZ, koji se na izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu opet dohvatio vlasti u državi, sada je u prigodi instalirati u RH nešto prilagođen model orbanovštine, i to u dijelovima koji ne idu uz dlaku Bruxellesu. Taj mađarski model desnog nacionalizma osobito je prirastao srcu aktualnim stranačkim liderima na državnim dužnostima, čak u svojim ekstremnim izdanjima (npr. žilet-žica i vojska na granicama protiv izbjeglica), pa se nije čuditi što je Viktor Orban bio respektabilna vanjskopolitička adresa i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, i bivšem ministru vanjskih i europskih poslova Miri Kovaču i sada Davoru Ivi Stieru. Doduše, Kovač i Stier nisu imali razloga cinkariti u Budimpešti vladu vlastite zemlje, kao što je lani činila Grabar-Kitarović, ali nisu u Mađarskoj ni (o)branili „strateški interes i energetski suverenitet“ svoje zemlje.
Miro Kovač je, dapače, ostao upamćen po notornoj bedastoći i povijesnoj neistini da su Mađari povijesni prijatelji Hrvata. Nikad u prijelomnim trenucima hrvatske povijesti – čak otprije ubojstva zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića/Snačića do preporodnog otpora militantnoj mađarizaciji i kasnije, pa eto i sada u slučaju Ina-MOL – mađarsko se „povijesno prijateljstvo“ svodilo na goli interes, prisvajanje i korist. No, to je tema s kojom se nije uputno igrati ni u običnoj diplomatskoj kurtoaziji. Jer, kako se vidi iz nepovoljnog razvoja događaja u slučaju Mađarska-RH-Hernadi-Ina-MOL, koji ni za 120 izaslanika Opće skupštine Interpola na Baliju nije bio vrijedan veće pozornosti, hrvatski „prijatelj No. 1“, Mađarska – kako novinar Željko Petrušić ironizira etat Viktora Orbana – očito je u bitnom ulisičio vanjskopolitičke ruke Zagrebu.
Foto: FAH
A to će se potvrditi i udari li izbjeglički tsunami na balkanske obale. Nije bez vraga nagovještaj Turske da će, nezadovoljna ambivalentnim i nepoštenim ponašanjem Unije prema njoj, pustiti 3,5 milijuna izbjeglica iz svojih kampova u Europu. Nema te žice, policije i vojske koja će zaustaviti amazonu razjarenih nevoljnika u protoku prema „Njemačkoj, gdje se živi dostojno ljudskog bića“. Viktor Orban i hrvatski mu vanjskopolitički fanovi prvi će pobjeći glavom bez obzira. Ako treba i na orbitalnu stanicu Mir, na Mjesec, bilo kamo. Zajedno s Borutom Pahorom, Mirom Cerarom i Karlom Erjavcem koji više neće stići nikom u RH lomiri živce, ograđujući Sloveniju i po hrvatskom državnom teritoriju koje će, jelte, propala arbitraža dodijeliti Deželi. Jer će i tu vanjska politika na Hrvaškom prdnuti u vjetar iliti pišati uz propuh?
Ako je tako, da Bijedna Naša od silnih „prijatelja“ i „partnera“ na Zapadu, pa i u zajedničkoj obitelji kojoj pripada i Mađarska, nije kadra vanjskopolitički istjerati pravdu za svoj „strateški interes i energetski suverenitet“, jer se MOL korupcijski domogao upravljačkih prava, Mađarima vjerojatno više ništa ne stoji na putu da rasprodaju više tisuća nerentabilnih Ininih benzinskih crpki, zatvore rafinerije u Sisku i Rijeci, otpuste još nekoliko tisuća radnika i dokrajče svaku pomisao na energetsku samostalnost RH. Budu li Hrvati baš tjerali mak na konac, pa ionako jalova, nikakva konstruktivna suradnja zapadne u nepodnošljiv škripac, Ina ide na bubanj. MOL-ov glasnogovornik je to ovih dana izrijekom potvrdio. No, nema problema, ako RH izvuče iz slamarice tih oko 2,5 milijarde dolara koliko MOL-u sada navodno vrijede upravljačka prava u Ini, na osnovi samo 49 posto dionica.
„Ako plati cijenu, nas se ne tiče tko će u slučaju kupoprodaje upravljati Inom“, kazao je glasnogovornik. Hrvatska, naravno, nema tog novca niti ga može skucati bez da, dodatno, upadne u grdne financijske nevolje. Ali imaju ga Rusi, pa kad se ta činjenica pomnoži s političkim i geostrateškim interesom Moskve u novom prekrajanju karte svijeta, i osobito rovitog područja bivše SFR Jugoslavije, ruskom parajliji tih navodno 2,5 milijarde dolara također dođe kao „kikiriki“. Tko zna, možda bude zainteresiran i kupc iz Azije, recimo Kina, prebogati šeik s Bliskog istoka ili netko treći, peti… Deficiti ovdašnje vanjskopolitičke kule od karata doći će na naplatu, kao što dnevno dolaze iz niza drugih razloga, čak i bez obzira tko je trenutno ministar u onoj lijepoj zgradi na zagrebačkom Zrinjevcu. Svaka nova vlada briše zatečene prioritete, odvodi i dovodi diplomate i iznova otkriva toplu vodu pod kodnim imenom „nova vanjskopolitička strategija“, a uistinu je to politički ovisno šeprtljanje u dopuštenim SAD/EU-gabaritima i uhljebničko-stranački iskadrovirana struktura problematično sposobnih diplomata.
U tom sklopu realiteta jamačno valja tražiti, ako je to uopće nekom važno, razloge diplomatskog „uništa“ ministra Davora Ive Stiera koji je, poslije kiksa u Budimpešti, požurio u Sloveniju u nakani da odledi rješenja dvaju ključnih bilateralnih problema, koji bitno narušavaju odnose dviju zemalja. Primljen je na najvišoj državnoj razini, uljudno saslušan i pristojno otpravljen kući: nebo-zemlja razlike u odnosu na pitanje međudržavne granice (arbitraža, ograde protiv izbjeglica…) i obeštećenje hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke ostale su dva suprotna pola. Slovenci su tek izrazili žaljenje, što i nova vlast Bijedne Naše u vezi s tim „ide u pogrešnom smjeru“.
A još su jučer, takoreći, HDZ-ovi europarlamentarci od „diplomatskog formata“ znali reći da su sposobni učiniti na vanjskopolitičkom planu znatno više od prethodnika, osobito SDP-ove koalicije koja je škartirala ustavnu „sukreatoricu“ Grabar-Kitarović. Sada se pokazuje da nisu bolji/razumniji/uspješniji i da sinergija sukreatora (iz istog političko-ideološko-svjetonazorskog legla tzv. demokršćana) škripi kao stara kanta.
Dalo bi se, dakako, promišljti i niz drugih primjera/slučajeva, gdje je hrvatska vanjska politika podilaženja velikima/moćnima na Zapadu štetna za političko dostojanstvo i razvojne potrebe vlastite zemlje. Porezne obveznike nitko od onih u vlasti što su, jelte, „preuzeli odgovornost“ ne pita je li u općem siromaštvu i državnoj besparici u redu da Plenkovićeva vlada poslušno udovolji SAD/NATO-ovom zahtjevu da se iz državnog proračuna za 2017. i sljedeće godine povećaju izdvajanja za vojsku. Sa sadašnjih oko 1,4 posto BDP-a prema traženih najmanje dva posto. Što građanima koristi držanje HV-ova kontingenta u Afganistanu, pod njemačkim zapovjedništvom, gdje SAD/NATO i buljuk saveznika nekažnjeno već 15 godina ubijaju i razaraju tuđu zemlju, a nikad ne mogu pobijediti. Ni talibane. Kamoli zatrti terorizam.
Što hrvatskim građanima i poreznim obveznicima znači obećanje predsjednice RH da će poslati stotinu vojnika u Litvu radi „obrane Zapada od ruske ofenzive“ kad takve prijetnje nema niti je Bijedna Naša vojni faktor od kojeg Vladimir Vladimirovič napuni gaće već na sami spomen hrvatske puške na hrvatskom ramenu. Pogodovanja, pak, zapadnom kapitalu u podjarmljivanju RH bitan je ne samo smisao vanjskopolitičkog smjera državne politike nego i temeljni uvjet međunarodne zajednice kojem je trebalo udovoljiti da bi Hrvatska uopće bila priznata kao država. To o Domovinskom ratu, braniteljima, Tuđmanovoj odlučnosti i viziji, samostalnosti, neovisnosti, suverenosti, itsl. zgodna je mitološka ambalaža za obljetničke reminiscencije, pa…
Košarkaška legenda
„To neće odmah biti traženih najmanje dva posto BDP-a za vojne potrebe, ali će biti veće izdvajanje“, pokušao se premijer opravdati pred novinarima, a ministar obrane Damir Krstičević kao da je pao s Marsa: „Hrvatska vojska je brend“. Ma, koji crni brend? Naoružanje zrelo za napuniti kontejnere za sekundarne sirovina. Čak ne za respektabilniju vojnu paradu, kamoli suvremeni ratni sukob. Broj vojnika uvježbanih za odbiti prvi ratni udar možebitnog agresora ne može parirati ni onom što ga je Kim Jong-un kadar u pola sata mobilizirati na sletu za svoj rođendan. Ili u počast svom „doživotnom prijatelju“ u gostima, američkoj košarkaškoj legendi Dennisu Rodmanu.
Ako Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Damir Krstičević i takvi iz trenutnog državnog, (vanjsko)političkog mainstreama ne kane „preuzeti odgovornost“ i te vrsti da će, kad zagrmi, stati na čelo naoružanih ešalona vlastitih obiteljskih uzdanica u obrani „demokratskih vrijednosti Zapada i našeg načina života“ od „krvožednih Rusa“ i Putinove „agresije na Europu“, neka se smjesta okane neodgovornog igranja vatrom. Poigravanja sudbinom zemlje, životima i budućnošću njezinih građana. Naša djeca nisu njihova djeca da bi ih smjeli slati u ratove protiv bilo koga, pogotovo protiv svjetske velesile, kadre dvama projektilima zauvijek zbrisati Bijednu Našu s lica zemlje. To nije kabinetska razbibriga dokonih uz konjak i cigaru, s olovnim vojnicima na zemljovidu balkanskog kiflića.
Vanjska politika RH upravo je na toj razini najranjivija budući da od početka tzv. državne samostalnosti, suverenosti i neovisnosti zemlje nije kompatibilna, ne razumije međunarodni kontekst u kojem participira niti je svjesna toga što bi morali biti dugoročni demokratski i socijalni interesi zemlje. Hrvtska se ne treba uplitati u tuđe sukobe, svrstavati se na intervencionističku stranu i time ugrožavati i svoju, i regionalnu i globalnu sigurnost. Politika svrstavanja nije rješenje. Svijet je na rubu rata, socijalne i prirodne katastrofe. Povijest je pokazala, pa i na hrvatskom području, koliko može biti pogubno za male zemlje i narode svrstavanje na pogrešnu stranu, participacija u zlu. Nije u interesu hrvatskih građana da im zemlja bude makar samo kibic iz blizine uznapredovalog političkog, financijskog, ali i ekonomskog i vojnog intervencionizma korporativno-kapitalističke moći.
Napadno se ruši dosad poznata civilizacija. Državna kormila, gotovo bez većeg građanskog otpora, padaju u ruke besprizornim ekstremistima patoloških mentalnih sklopova i opcijama vjerojatne strave i užasa. Bijedna se Naša ne treba dati navući na sklisko brvno nad provalijom. Neki ljudi nahvao nisu dorasli zdravoj odgovornosti za posljedice – neodgovornosti.
tacno
Marijan Vogrinec
Zgodne se parabole dosjetio novinar Jutarnjeg lista Željko Petrušić – „DRŽAVNI PRIJATELJ BR. 1: Kako su Mađari diplomatskim blitzkriegom na Baliju natjerali Interpol da ukine tjeralicu za Hernadijem“ – koja, kao satirična cveba kritičnijeg analitičkog duha, probada duboko ispod službene pozlate hrvatske vanjske politike. U samu esenciju 26-godišnjih (samo)obmana o „nezaobilaznoj, važnoj ulozi RH u obitelji kojoj oduvijek pripadamo i lideru europskog Jugoistoka“. Ne „regiona“ ili tzv. Zapadnog Balkana, nego baš europskog Jugoistoka. U svega se nekoliko dana taj klasičan populistički narativ službene HDZ-ove, sada opet državne politike izvrnuo u egzemplaran oksimoron, u drveno željezo nepreboljene 26-godišnje (samo)obmane.
Rečena će parabola poručiti onima koji to ne znaju da u potentnoj vanjskoj politici nema prijateljstava i samaritanstva, nego su dnevno na djelu goli interesi. Jedan na jedan ili jedan na množinu, ali u svakom slučaju nadigravanje diplomatskim umom i intelektom ne bi li se postiglo što više, na vlastitu korist. Narod je to odavno sročio u onoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Baš antiprotivno hrvatskom radodajstvu skinutih gaća ispod koljena, po formuli „uzdaj se u ‘partnera’ i njegovo kljuse“. Bijednoj se Našoj samaritansko vanjskopolitičko radodajstvo i kronična impotencija tzv. djelatne ukrudbe opet ovih dana obijaju o državne interese diplomtskim glavinjanjem premijera Andreja Plenkovića, njegova ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera ali i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović.
Troje HDZ-ovih prvaka na najvišim državnim dužnostima, nastave li kako su počeli, sasvim će izbaciti hrvatsku diplomaciju izvan vjerodostojnog međunarodnog igrališta. Brže i učinkovitije, nego što je to uspijevalo SDP-ovim koalicijama za dvaju kratkih izleta u Banske dvore. Ivice Račana 2000. i Zorana Milanovića 2012. godine. Iks je primjera da veliki politički, vojni i gospodarski igrači sa Zapada, ali i Kina, Turska…, već neko vrijeme više preferiraju Srbiju, Sloveniju i BiH, nego RH. Investicijski, ali i politički. Zašto? Zato što imaju autoritativniju vanjsku politiku, agresivniju, prodorniju i u konačnici učinkovitiju. Usput, kao Srbija, dvaput veće tržište i povoljnije ulagačke uvjete, pa će jedna Njemačka – hrvatska prijateljica „Danke Deutschland“, jelte – u godini dana uložiti u Srbiji više od milijarde eura i otvoriti 3000 novih radnih mjesta. Kao i hrvatski tajkun Ivica Todorić.
Ušima po glavi
Kancelarki Angeli Merkel RH nije prioritet, osim kada joj treba priprijetiti kažiprstom. U doba premijerke Jadranke Kosor zbog, kaže, „vladinog zanemarivanja njemačkih investitora“ ili 2013. premijeru Zoranu Milanoviću zbog „neuvažavanja Europskog uhidbenog naloga“, pokušaja neizručivanja bivših udbaša Jospa Perkovića i Zdravka Mustača sudu u Njemačkoj za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića i tzv. lex Perkovića. Za razliku od ostalih političara u 26 godina RH, samo su prvi predsjednik Franjo Tuđman i SDP-ov premijer Zoran Milanović imali tu i tamo petlje malo iskesiti zube glavama „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“. Ostali, pokriveni ušima po glavi.
Premijer Andrej Plenković nedavno je bio u posjetu BiH, što su domaći mainstream mediji udarili na sva zvona kao „iznimno važan prvi državnički posjet novog premijera inozemstvu“. I to baš susjednoj zemlji s kojom Hrvatska ima više od tisuću kilometara, doduše još neriješene sasvim, granične crte te dobre gospodarske i političke odnose. Kritičniji će kroničari zabilježiti da je to ipak bio više posjet HDZ-ovim Hrvatima koji su u BiH i konstitutivan narod i dijaspora, kako kada kome treba, nego službenom Sarajevu, pa nije slučajno da je zaključen „skandalom“. Sud za ratne zločine BiH izdao je nalog SIPA-i da u hrvatskoj enklavi Orašju u Bosanskoj Posavini uhiti desetoricu bivših pripadnika HVO-a, uključujući umirovljenog generala Đuru Matuzovića. Bez pardona, u praskozorje, zadnjeg dana Plenkovićeva posjeta.
Zgražanje državne politike RH i radikalne desnice zbog „skandala“ još se nije stišao, jer ni premijer niti predsjednica „nisu znali“ da će se dogoditi Orašje i da će službeno Sarajevo „politizacijom sudstva i selektivnim uhićenjima“ tako omalovažiti Hrvatsku, jednog od jamaca Daytonskog sporazuma i, kako Zagreb tvrdi, „najzaslužniju zemlju“ za „oslobađanje velikog dijela BiH od velikosrpske agresije“ te udomiteljicu više od 500.000 bošnjačkih ratnih izbjeglica. Objektivno, ni državni vrh RH niti itko drugi u piramidi vlasti nije ni smio/trebao znati za uhićenja ni u Orašju niti za ona što će možebitno još uslijediti. Indikativno ili ne, tek nitko u Bijednoj Našoj – od predstavnika vlasti i „ogorčenih“ braniteljskih udruga do medija – nije postavio niti će postaviti ono, jelte, „imbecilno“ pitanje: jesu li se dogodili jezivi ratni zločini nad srpskim civilima i trebaju li počinitelji odgovarati, ako su „naši dečki“?
Zločini su počinjeni, to je neosporno. Nedvojbeno je i da, načelno, počinitelji trebaju odgovarati za njih, ali odgovornost neobjašnjivo postaje sporna/dvojbena kad sumnja pada na „naše dečke“. Onda je to „selektivan pristup“ i „politizacija pravosuđa“ ne bi li se srpsko-bošnjačkom ujdurmom naudilo Hrvatima gdje god bili, najmalobrojnijem i najugroženijem a konstitutivnom narodu u BiH. Nikom ne pada na pamet, osobito ne hrvatskim političarima ZNA SE krvnih političkih zrnaca i u RH i u Hercegovini (BiH), makar retorički pitati: tko i kakvim dokazima tereti osumnjičene/optužene za ratne zločine? Što reći o „našim dečkima“, ako su dokazi i svjedoci vjerodostojni?
Vanjska politika službenog Zagreba i HDZ-ova dvoglava filijala u BiH, glede i u svezi, jelte, morala je od glavnog tužitelja Haaškog suda Sergea Brammertza dobiti po nosu zbog politikantske halabuke u kojoj se ne mari za pravovaljane dokaze i svjedoke, nego unaprijed, na neviđeno forsira nedužnost uhićenika. Svi su drugi krivi, ali „naši dečki“ – ni slučajno. Hrvatski porezni obveznici, ni luk jeli niti luk mirisali, platit će sud, odvjetnike i tko zna kakve sve troškove i uhićenika i njihovih obitelji. Bez obzira na to dokaže li se da su ti bivši pripadnici HVO-a uistinu počinili zvjerstva za koja ih se tereti. I opet, svi će se u RH i bivšem vodstvu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, HVO-a i HV-a praviti grbavi. Svi odreda sada „ugledni političari“ u svojim vilajetima, „demokrati i domoljubi“, „nabožni“ katolici i javni ljudi, nabreklih džepova.
Tko je među njima naredio, dopustio ili nije sankcionirao ratne zločine, a morao je? Zakon je ljudskog i nacionalnog dostojanstva, časti, čistog obraza primjenjivati pravila ratovanja, a ne voditi se špiljskim nagonima krvi i tla. Bez obzira na to kako je i koliko zla neprijatelj nanio. Ni ovog puta, vidi se, dostojanstvo žrtve nije ni približno tako važno kao halabučno deranja političkih glasnica „ljudskim pravima naših branitelja“, pa i onda kad je takav narativ nespojiv s pravosudnim pravorijekom. No, cijela je ta nemoralna fertutma – i s vanjskopolitičkog gledišta – očit primjer uvrijeđenosti vlaške mladenke koja, krajnje naivna i nepripremljena, hrli na vjenčanje.
foto: ukrinform.net
To vrijedi i za Plenkovićev posjet starim prijateljima u Ukrajini, za koje je bio zadužen još kao izvjestitelj EU-a za tu zemlju, pa je sada bio u prigodi pozvati im se u goste. I to je opet ostavilo novu, dvojbenu recku na vanjskopolitičkom rovašu RH. Ne samo da neće biti opipljivije vajde od putovanja oveće diplomatsko-gospodarske svite u Kijev na „prijateljski domjenak“, nego se Zagrebu nije trebala omaknuti ni kolateralna vanjskopolitička šteta. Plenković je „odvjetničkim“ soliranjem u korist SAD/NATO/EU-a na samoj ukrajinsko-ruskoj granici, koje nitko nije naručio, navukao gnjev Ruskog medvjeda na Hrvatsku buhu i nepotrebno se zamjerio Moskvi. Neki su se medijski analitičari narugali nediplomatskoj eskapadi: Plenković je zaboravio da više nije u Bruxellesu, nego u Zagrebu, te da njegova riječ sada ima drukčiju težinu.
Tko su Andrej Plenković i RH u sofisticiranoj diplomaciji velikih sila i međunarodnoj politici da bi bili pozvani nuditi „reintegracijska“ ili koja druga iskustva/usluge Kijevu za smirivanje sukoba u Ukrajini, pitaju se Rusi, ali potiho i njihovi destabilizatori na Zapadu. Postoje nekakvi sporazumi i inicijative, recimo pokušaji rješenja iz Minska, gdje EU figurira kao krunski svjedok/jamac, pa hrvatsko vanjskopolitičko izdanje u premijerovoj interpretaciji dođe kao lijevo smetalo u vrzinom kolu velikih. Plenković i Grabar-Kitarović, najistaknutiji apologeti/ancile američkih interesa u RH i balkanskoj regiji, istodobno su najobavješteniji domaći političari o tome zašto su i kako SAD, NATO i EU izazvali smjenu proruske, ali legalne i legitimne vlasti te rat u Ukrajini.
Odcjepljenje pokrajina Donjecka i Luganska te ruska aneksija Krima posljedica su zapadnog uplitanja u unutarnje uređenje suverene članice UN-a, što si SAD/NATO inače dopuštaju bilo gdje u svijetu. Bez pardona. Bez obzira koliko stotina tisuća ili milijuna nedužnih civila pritom zvjerski pobiju, izranjavaju i rastjeraju u izbjeglištvo. Plenkovićeve su reintegracijeske usluge europrijateljima u Kijevu šaka u oko ionako nikakvoj hrvatskoj vanjskoj politici, a medvjeđa usluga zapadnim gazdama RH.
Uslijedilo je oštro reagiranje iz Kremlja, koje je Plenković bagatelizirao kao glas „niže razine“ ruskog ministarstva vanjskih poslova na koje ne kani odgovoriti. „Ja se bavim ozbiljnom i odgovornom vanjskom politikom“, kazao je. „Imam principijelne stavove iza kojih čvrsto stoji cijela vlada.“ To su prepoznatljiva stajališta made in SAD/NATO via EU, istovjetna „čvrstim i principijelnim“ stajalištima po koja i Plenkovićeva/HDZ-ova „sukreatorica“ vanjske politike Kolinda Grabar-Kitarović odlazi na iste brifinge, s istim mentorima i na istim SAD/NATO/EU-ovim mjestima, a ta su stajališta u korist štete državnih interesa RH. Danas gospodarskih (nametnute sankcije Rusiji, bijedan tretman hrvatskih roba na zapadnim tržištima, izostanak euronovca za ekonomski razvitak RH, dužničko ropstvo u režiji MMF-a, Svjetske banke i rejtinških agencija…), sutra i vojno-sigurnosnih (mogući sukob Zapada s Rusijom, novi rat sa Srbijom, u BiH i, tko zna, sa Slovenijom zbog granice), a za političke štete manje-više.
Svatovski cadillac
Hrvatskoj nije u interesu da joj je neprijatelj svjetska velesila Ruska Federacija. Ako je „ozbiljna i odgovorna vanjska politika“ to da RH već dvije godine, po zapovjednoj volji SAD/EU-a, nema veleposlanika u Moskvi, a već se izmijenila treća vlada, ta je vanjskopolitička suverenost RH čista sprdnja. Turistički trošak. Diplomatska pinka na deviznim dnevnicama, ekskluzivnim ićima i pićima te besplatnim razgledima svjetskih odredišta. Kolateralno, povlastica i za članove užih obitelji glavnih diplomata i osobnu protokolarno-birokratsku logistiku. Gdje ćeš više. Puna šaka brade.
Egzemplar bez presedana u tom je smislu predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja više boravi po kojekakvim razvikanim i egzotičnim svjetskim odredištima, nego na svom radnom mjestu u Zagrebu. Porezni su obveznici obavješteniji o tome kako prešetava pred tv-kamerama ekskluzivnu garderobu i frizure te kakve neobavezne fraze nabacuje u novinarske mikrofone, nego što su rezultati njezina inaugurativnog obećanja da će građanima omogućiti „bolju, bogatu i sretniju Hrvatsku“. Dvije godine su prošle, a zemlja u sve većem sranju. Ovih dana u višednevnom „radnom posjetu“ Kanadi skuplja iseljenički novac za vukovarski Vodotoranj (sic) i na domjencima se grli s istim „iseljenim Hrvaticama i Hrvatima“, koji su prije točno 25 ljeta na istim mjestima u Kanadi i SAD-u ugostili Franju Tuđmana i Gojka Šuška sa svitom za – bijeli svatovski odavna demode cadillac s crvenim tapecirungom. I ta su dvojica te jeseni 1990. godine također skupljali „dobrovoljne priloge“, ali – za skorašnji rat.
U Uredu predsjednice kažu da je njezin stav o fašističkoj NDH jasan i da ga je više puta izrekla – Facebook
A kakva je to bila „hrvatska dijaspora“ kojoj je Šušak doveo Tuđmana, kojom se sada diči i Grabar-Kitarović? Izvrsno ju je opisao Tomislav Jakić, HTV-ov vanjskopolitički komentaror-mentor i savjetnik bivšeg dvomandatnog predsjednika RH Stjepana Mesića, tadašnji izvjestitelj s Tuđman-Šuškovog izleta preko Velike bare, u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“. Krcatoj i redikuloznim pikanterijama i svjedočanstvima iz prve ruke i neposredne blizine. Ako se prvi hrvatski predsjednik, Titov partizan u NOB-i, gorljiv komunist i general JNA, nije stidio ustašluka po iseljeničkim klubovima, zašto bi se „domoljublja“ te vrsti stidjela prva hrvatska predsjednica. Kešovina ionako nema ideološku oznaku, a prigodno busanje u kockasta prvopredsjednička prsa s bijelim početnim poljem ionako ne boli niti išta košta. Je li to vanjskopolitički ili koji drugi važan posao, dostojan predsjednice države? Nije, ali… ona je HDZ-ova „žena iz naroda“ pa joj nije zamjeriti, jelte, kad se opusti na svoj način. Svoja među svojima.
U „gradu heroju i mjestu posebnog pijeteta“ uskoro više neće biti mladih ljudi, život preostaloj starčadi bit će još skuplji, investitori ni ubuduće neće otvarati nova radna mjesta, plaće će se i dalje dijeliti samo ZNA SE stranačkim uzdanicama u gradskoj administraciji i komunalnim poduzećima, ali Vukovar će zato imati reprezentativno obnovljen Vodotoranj za (zasad) 23 milijuna kuna. Zašto ne i 30 milijuna? Ha, cijene rastu, a „domoljuban“ je puk lud za takvom atrakcijom. Pa kad navale i oni iz pasivnih krajeva i Hercegovine (BiH), poznati po zamotavanju u državnu trobojnicu i „drugoj koloni“ koja je 2013. godine pokazala Milanović-Josipovićevim „komunjarama“ i stranim diplomatima u RH gdje im je mjesto na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, neopisiv će biti užitak za stotinjak kuna po osobi gledati s Vodotornja kako izgledaju prekodunavski šibljaci na vojvođanskoj obali Srbije. Mo’š mislit’. Koliko će tek prva hrvatska predsjednica biti zaslužna za takav nezaboravan doživljaj! Vanjskopolitički plus za Kanadu.
Točku na i aktualnog vanjskopolitičkog satirikona pripalo je staviti ministru Davoru Ivi Stieru, dvama diplomatski neuspjelim/promašenim posjetima. Mađarskoj i Sloveniji. U Budimpeštu se zaputio bez nekog ozbiljnijeg razloga, razgovarati s vanjskopolitičkim kolegom Peterom Szijjartom. Valjda radi miroljubivog, dobrosusjedskog presijecanja gordijskog čvora Ina-MOL, odnosno žiletžičano-policijsko-vojne koordinacije akcija dviju država nahrupe li opet balkanskom rutom izbjeglice s Bliskog i Srednjeg istoka. Kad tamo, puf iz vedra neba, Hrvatskoj jako neugodna vijest: Interpol je definitivno izbrisao međunarodnu tjeralicu za šefom mađarskog MOL-a Zsoltom Hernadijem. Njega traži hrvatsko pravosuđe. Sumnja se da je s 10 milijuna eura podmitio Ivu Sanadera, tadašnjeg premijera RH i šefa HDZ-a, kako bi MOL stekao upravljačka prava u Ini, hrvatskoj kompaniji od strateškog značenja i energetskog suvereniteta.
SDP i HDZ su 2000-ih godina prodali MOL-u 25 posto plus jednu dionicu Ine za „kikiriki“ – 505 milijuna dolara, čime se kratkoročno zakrpala rupa u državnom proračunu. U međuvremenu, kad se MOL domogao upravljačkih prava u Ini te pokazao lošim upravljačem u korist mađarskih, a ne hrvatskih državnih i energetskih interesa, vlasti RH je došlo iz stražnjice u glavu. Pretprošloj, prošloj i trenutnoj. Ali prekasno. Sanader se prešetava po sudnici, pravosuđe se javno blamira trakavicom od postupka, a krunski svjedok Hernadi je golub na grani. Hrvatskoj nedostupan. Sad je i Interpol od njega dignuo ruke, pa „strateški interes i energetski suverenitet“ RH ostaju tema za kućnu uporabu i međusobna medijska prepucavanja.
Iza Herndija i MOL-a stala je sama mađarska država, cijeli njezin vanjskopolitički pogon, te osmišljenom diplomatskom ofenzivom pritisnuli međunarodnu javnost i sam vrh Interpola. Hernadi je policijski slobodan čovjek, a Hrvatska je u toj akciji ostala skinutih gaća ispod koljena. Jer nikom od njezinih državnika nije bilo nakraj pameti vanjskopolitički parirati Mađarima, koji su već 2011. godine prekinuli svaku suradnju s hrvatskim pravosuđem, odbili poslati Hernadija svjedočiti u Zagreb o mitu Sanaderu te svog državljanina učinili i telefonski nedostupnim.
Gdje su „prijatelji“ i „partneri“ sa Zapada? Hrvatska je u pravu, Mađari je izvarali, ostavili na cjedilu i nikom ništa? „To je stvar pravosuđa, a ne politike“, sramotno je izjavio Stier, a kolega mu Szijjarto zadovoljno trlja ruke: „Mi se tome jako veselimo i smatramo to odgovarajućim i pozitivnim“. To je, ma čime ministar Stier mazao oči javnosti, bila i ostala politika u svom esencijalnom značenju i posljedicama. I tada, 2000-ih godina kad su SDP Ivice Račana i HDZ Ive Sanadera za „kikiriki“ krčmili Inu, i danas kad baštinici veleizdajničkih posljedica prodanog „strateškog interesa i energetskog suvereniteta“ kukumavče za – lanjskim snijegom. Da je Ina osobno ili obiteljsko Stierovo vlasništvo, što nije, nedopustivo je da šef diplomacije RH svodi tako velik problem na „stvar pravosuđa“. Očito ne razumije o čemu se radi, a to je zlo za vanjsku politiku koju ima provoditi u interesu građana svoje zemlje.
„Povijesni prijatelji“
Mađari su upravo vanjskopolitički osmišljeno i odlučno uspjeli zaštititi Hernadija, jer slučaj MOL-ovih upravljačkih prava u Ini nikad nisu smatrali da je „stvar pravosuđa“. Dapače, uspjeli su uvjeriti međunarodnu zajednicu u to da RH politizira taj spor te da, štoviše, „ugrožava ne samo Hernadijeve interese nego i nacionalnu sigurnost i financijsku stabilnost Mađarske“. A Stier se zbunjeno drži pravosudnog plota. Sic. I nije onda iznenađujuće da su Mađari izlobirali to da Izvršni odbor i Opća skupština Interpola 6. i 8. studenoga na Baliju odluče protiv hrvatskih interesa.
HDZ, koji se na izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu opet dohvatio vlasti u državi, sada je u prigodi instalirati u RH nešto prilagođen model orbanovštine, i to u dijelovima koji ne idu uz dlaku Bruxellesu. Taj mađarski model desnog nacionalizma osobito je prirastao srcu aktualnim stranačkim liderima na državnim dužnostima, čak u svojim ekstremnim izdanjima (npr. žilet-žica i vojska na granicama protiv izbjeglica), pa se nije čuditi što je Viktor Orban bio respektabilna vanjskopolitička adresa i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, i bivšem ministru vanjskih i europskih poslova Miri Kovaču i sada Davoru Ivi Stieru. Doduše, Kovač i Stier nisu imali razloga cinkariti u Budimpešti vladu vlastite zemlje, kao što je lani činila Grabar-Kitarović, ali nisu u Mađarskoj ni (o)branili „strateški interes i energetski suverenitet“ svoje zemlje.
Miro Kovač je, dapače, ostao upamćen po notornoj bedastoći i povijesnoj neistini da su Mađari povijesni prijatelji Hrvata. Nikad u prijelomnim trenucima hrvatske povijesti – čak otprije ubojstva zadnjeg hrvatskog kralja narodne krvi Petra Svačića/Snačića do preporodnog otpora militantnoj mađarizaciji i kasnije, pa eto i sada u slučaju Ina-MOL – mađarsko se „povijesno prijateljstvo“ svodilo na goli interes, prisvajanje i korist. No, to je tema s kojom se nije uputno igrati ni u običnoj diplomatskoj kurtoaziji. Jer, kako se vidi iz nepovoljnog razvoja događaja u slučaju Mađarska-RH-Hernadi-Ina-MOL, koji ni za 120 izaslanika Opće skupštine Interpola na Baliju nije bio vrijedan veće pozornosti, hrvatski „prijatelj No. 1“, Mađarska – kako novinar Željko Petrušić ironizira etat Viktora Orbana – očito je u bitnom ulisičio vanjskopolitičke ruke Zagrebu.
Foto: FAH
A to će se potvrditi i udari li izbjeglički tsunami na balkanske obale. Nije bez vraga nagovještaj Turske da će, nezadovoljna ambivalentnim i nepoštenim ponašanjem Unije prema njoj, pustiti 3,5 milijuna izbjeglica iz svojih kampova u Europu. Nema te žice, policije i vojske koja će zaustaviti amazonu razjarenih nevoljnika u protoku prema „Njemačkoj, gdje se živi dostojno ljudskog bića“. Viktor Orban i hrvatski mu vanjskopolitički fanovi prvi će pobjeći glavom bez obzira. Ako treba i na orbitalnu stanicu Mir, na Mjesec, bilo kamo. Zajedno s Borutom Pahorom, Mirom Cerarom i Karlom Erjavcem koji više neće stići nikom u RH lomiri živce, ograđujući Sloveniju i po hrvatskom državnom teritoriju koje će, jelte, propala arbitraža dodijeliti Deželi. Jer će i tu vanjska politika na Hrvaškom prdnuti u vjetar iliti pišati uz propuh?
Ako je tako, da Bijedna Naša od silnih „prijatelja“ i „partnera“ na Zapadu, pa i u zajedničkoj obitelji kojoj pripada i Mađarska, nije kadra vanjskopolitički istjerati pravdu za svoj „strateški interes i energetski suverenitet“, jer se MOL korupcijski domogao upravljačkih prava, Mađarima vjerojatno više ništa ne stoji na putu da rasprodaju više tisuća nerentabilnih Ininih benzinskih crpki, zatvore rafinerije u Sisku i Rijeci, otpuste još nekoliko tisuća radnika i dokrajče svaku pomisao na energetsku samostalnost RH. Budu li Hrvati baš tjerali mak na konac, pa ionako jalova, nikakva konstruktivna suradnja zapadne u nepodnošljiv škripac, Ina ide na bubanj. MOL-ov glasnogovornik je to ovih dana izrijekom potvrdio. No, nema problema, ako RH izvuče iz slamarice tih oko 2,5 milijarde dolara koliko MOL-u sada navodno vrijede upravljačka prava u Ini, na osnovi samo 49 posto dionica.
„Ako plati cijenu, nas se ne tiče tko će u slučaju kupoprodaje upravljati Inom“, kazao je glasnogovornik. Hrvatska, naravno, nema tog novca niti ga može skucati bez da, dodatno, upadne u grdne financijske nevolje. Ali imaju ga Rusi, pa kad se ta činjenica pomnoži s političkim i geostrateškim interesom Moskve u novom prekrajanju karte svijeta, i osobito rovitog područja bivše SFR Jugoslavije, ruskom parajliji tih navodno 2,5 milijarde dolara također dođe kao „kikiriki“. Tko zna, možda bude zainteresiran i kupc iz Azije, recimo Kina, prebogati šeik s Bliskog istoka ili netko treći, peti… Deficiti ovdašnje vanjskopolitičke kule od karata doći će na naplatu, kao što dnevno dolaze iz niza drugih razloga, čak i bez obzira tko je trenutno ministar u onoj lijepoj zgradi na zagrebačkom Zrinjevcu. Svaka nova vlada briše zatečene prioritete, odvodi i dovodi diplomate i iznova otkriva toplu vodu pod kodnim imenom „nova vanjskopolitička strategija“, a uistinu je to politički ovisno šeprtljanje u dopuštenim SAD/EU-gabaritima i uhljebničko-stranački iskadrovirana struktura problematično sposobnih diplomata.
U tom sklopu realiteta jamačno valja tražiti, ako je to uopće nekom važno, razloge diplomatskog „uništa“ ministra Davora Ive Stiera koji je, poslije kiksa u Budimpešti, požurio u Sloveniju u nakani da odledi rješenja dvaju ključnih bilateralnih problema, koji bitno narušavaju odnose dviju zemalja. Primljen je na najvišoj državnoj razini, uljudno saslušan i pristojno otpravljen kući: nebo-zemlja razlike u odnosu na pitanje međudržavne granice (arbitraža, ograde protiv izbjeglica…) i obeštećenje hrvatskih štediša bivše Ljubljanske banke ostale su dva suprotna pola. Slovenci su tek izrazili žaljenje, što i nova vlast Bijedne Naše u vezi s tim „ide u pogrešnom smjeru“.
A još su jučer, takoreći, HDZ-ovi europarlamentarci od „diplomatskog formata“ znali reći da su sposobni učiniti na vanjskopolitičkom planu znatno više od prethodnika, osobito SDP-ove koalicije koja je škartirala ustavnu „sukreatoricu“ Grabar-Kitarović. Sada se pokazuje da nisu bolji/razumniji/uspješniji i da sinergija sukreatora (iz istog političko-ideološko-svjetonazorskog legla tzv. demokršćana) škripi kao stara kanta.
Dalo bi se, dakako, promišljti i niz drugih primjera/slučajeva, gdje je hrvatska vanjska politika podilaženja velikima/moćnima na Zapadu štetna za političko dostojanstvo i razvojne potrebe vlastite zemlje. Porezne obveznike nitko od onih u vlasti što su, jelte, „preuzeli odgovornost“ ne pita je li u općem siromaštvu i državnoj besparici u redu da Plenkovićeva vlada poslušno udovolji SAD/NATO-ovom zahtjevu da se iz državnog proračuna za 2017. i sljedeće godine povećaju izdvajanja za vojsku. Sa sadašnjih oko 1,4 posto BDP-a prema traženih najmanje dva posto. Što građanima koristi držanje HV-ova kontingenta u Afganistanu, pod njemačkim zapovjedništvom, gdje SAD/NATO i buljuk saveznika nekažnjeno već 15 godina ubijaju i razaraju tuđu zemlju, a nikad ne mogu pobijediti. Ni talibane. Kamoli zatrti terorizam.
Što hrvatskim građanima i poreznim obveznicima znači obećanje predsjednice RH da će poslati stotinu vojnika u Litvu radi „obrane Zapada od ruske ofenzive“ kad takve prijetnje nema niti je Bijedna Naša vojni faktor od kojeg Vladimir Vladimirovič napuni gaće već na sami spomen hrvatske puške na hrvatskom ramenu. Pogodovanja, pak, zapadnom kapitalu u podjarmljivanju RH bitan je ne samo smisao vanjskopolitičkog smjera državne politike nego i temeljni uvjet međunarodne zajednice kojem je trebalo udovoljiti da bi Hrvatska uopće bila priznata kao država. To o Domovinskom ratu, braniteljima, Tuđmanovoj odlučnosti i viziji, samostalnosti, neovisnosti, suverenosti, itsl. zgodna je mitološka ambalaža za obljetničke reminiscencije, pa…
Košarkaška legenda
„To neće odmah biti traženih najmanje dva posto BDP-a za vojne potrebe, ali će biti veće izdvajanje“, pokušao se premijer opravdati pred novinarima, a ministar obrane Damir Krstičević kao da je pao s Marsa: „Hrvatska vojska je brend“. Ma, koji crni brend? Naoružanje zrelo za napuniti kontejnere za sekundarne sirovina. Čak ne za respektabilniju vojnu paradu, kamoli suvremeni ratni sukob. Broj vojnika uvježbanih za odbiti prvi ratni udar možebitnog agresora ne može parirati ni onom što ga je Kim Jong-un kadar u pola sata mobilizirati na sletu za svoj rođendan. Ili u počast svom „doživotnom prijatelju“ u gostima, američkoj košarkaškoj legendi Dennisu Rodmanu.
Ako Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Miro Kovač, Davor Ivo Stier, Damir Krstičević i takvi iz trenutnog državnog, (vanjsko)političkog mainstreama ne kane „preuzeti odgovornost“ i te vrsti da će, kad zagrmi, stati na čelo naoružanih ešalona vlastitih obiteljskih uzdanica u obrani „demokratskih vrijednosti Zapada i našeg načina života“ od „krvožednih Rusa“ i Putinove „agresije na Europu“, neka se smjesta okane neodgovornog igranja vatrom. Poigravanja sudbinom zemlje, životima i budućnošću njezinih građana. Naša djeca nisu njihova djeca da bi ih smjeli slati u ratove protiv bilo koga, pogotovo protiv svjetske velesile, kadre dvama projektilima zauvijek zbrisati Bijednu Našu s lica zemlje. To nije kabinetska razbibriga dokonih uz konjak i cigaru, s olovnim vojnicima na zemljovidu balkanskog kiflića.
Vanjska politika RH upravo je na toj razini najranjivija budući da od početka tzv. državne samostalnosti, suverenosti i neovisnosti zemlje nije kompatibilna, ne razumije međunarodni kontekst u kojem participira niti je svjesna toga što bi morali biti dugoročni demokratski i socijalni interesi zemlje. Hrvtska se ne treba uplitati u tuđe sukobe, svrstavati se na intervencionističku stranu i time ugrožavati i svoju, i regionalnu i globalnu sigurnost. Politika svrstavanja nije rješenje. Svijet je na rubu rata, socijalne i prirodne katastrofe. Povijest je pokazala, pa i na hrvatskom području, koliko može biti pogubno za male zemlje i narode svrstavanje na pogrešnu stranu, participacija u zlu. Nije u interesu hrvatskih građana da im zemlja bude makar samo kibic iz blizine uznapredovalog političkog, financijskog, ali i ekonomskog i vojnog intervencionizma korporativno-kapitalističke moći.
Napadno se ruši dosad poznata civilizacija. Državna kormila, gotovo bez većeg građanskog otpora, padaju u ruke besprizornim ekstremistima patoloških mentalnih sklopova i opcijama vjerojatne strave i užasa. Bijedna se Naša ne treba dati navući na sklisko brvno nad provalijom. Neki ljudi nahvao nisu dorasli zdravoj odgovornosti za posljedice – neodgovornosti.
tacno
