George Barr McCutcheon danas je temeljito nepoznat pisac, ali prije stotinu godina u Sjedinjenim je Državama bio ozbiljna književna zvijezda, najpoznatiji po seriji tada dosta popularnih žanrovskih novela o fiktivnoj istočnoeuropskoj državici Graustark, koja – u trajnom sukobu s tradicionalnim neprijateljima iz susjedne ruske gubernije Axphain - izjedena skandalima, aferama, korupcijom i dvorskim spletkama srlja u bankrot, do grla u financijskim dugovima Zapadu i političkim dugovima Istoku. Iako je upadljiva sličnost Graustarka s drugom jednom, stoljeće kasnije izmišljenom istočnoeuropskom državicom, ovdje zapravo uopće neće biti riječ o tome.
McCutcheon, naime, ima još bolju priču, humoristički roman “Brewsterovi milijuni” objavljen 1902., o ubogom luzeru Montgomeryju Brewsteru koji najprije naslijedi milijun dolara od bogatog djeda, a potom i nezamislivih sedam milijuna dolara od još bogatijeg ujaka. Kako je, međutim, ujak mrzio svog oca, postavio je nećaku neobičan uvjet: dobit će njegovih sedam milijuna samo ukoliko u roku od godinu dana potroši cijeli onaj djedov milijun do posljednjeg centa.
Nakon što mu ujakovi odvjetnici objasne stroge uvjete, po kojima novac ne smije razbacivati i dijeliti, niti njime kupovati pokretnu i nepokretnu imovinu – kako mu od djeda na koncu ne bi ostalo baš ništa – Montgomery kreće u mahnito trošenje novca na skupe hotele, restorane, žene, zabave i luksuzna krstarenja. Otkrivši uskoro kako je spičkati milijun dolara u godinu dana zapravo mnogo teže nego što izgleda.
Ako nikad niste čitali Georgea B. McCutcheona, a priča vam ipak zvuči poznato, to je zato što ste barem jednom na televiziji gledali valjda deset puta u posljednjih trideset godina repriziranu komediju “Brewsterovi milijuni” iz 1985., filmsku adaptaciju romana o luzeru Montyju u režiji Waltera Hilla, s Richardom Pryorom u glavnoj ulozi.
Na taj, eto, McCutcheonov roman i Hillov film podsjetila me potresna priča o Andreju Plenkoviću, ubogom predsjedniku Vlade Republike Graustark, koji je prije godinu dana, nakon razornog potresa u Zagrebu, iz Fonda solidarnosti Europske unije iznenada dobio pomoć od nezamislivih pet milijardi kuna.
U urnebesnoj inverziji McCutcheonova romana strogi su odvjetnici europskih bogataša hrvatskom premijeru postavili upravo obrnuti blesav uvjet: novac ne smije spičkati na skupe hotele, restorane, žene, zabave i luksuzna krstarenja, već svih pet milijardi do posljednjeg centa u roku od godinu i pol mora transparentno potrošiti na saniranje šteta od potresa, raščišćavanje ruševina, smještaj žrtava i obnovu razorene infrastrukture. Dok sirotom Brewsteru po isteku roka od djeda ne smije ostati baš ništa, Plenkoviću po isteku roka od Fonda moraju ostati obnovljene javne zgrade, nove kuće i čisti računi: sve što ne potroši u godinu i pol mora, naime, vratiti u europsku kasu.
Nakon čega će naš junak Andrej, jasno, otkriti kako je transparentno potrošiti pet milijardi kuna za godinu i pol u Republici Hrvatskoj zapravo mnogo teže nego što izgleda.
Da skratim priču, ubogi je Monty Plenković u proteklih godinu dana, trošeći po uvjetima hirovitih europskih bogataša – po kojima svaka javna nabava, svaki projekt i svaka kuna moraju biti pokriveni urednom knjigovodstvenom dokumentacijom – od pet milijardi kuna uspio potrošiti ukupno, samo trenutak da još jednom provjerim, dakle točno stotinu i devetnaest milijuna. Jedva dva posto!
Po prilici – ne znam kako to plastičnije objasniti – kao da vam doktor kaže da imate još godinu i pol života, i da vas može spasiti samo novi neki revolucionarni pametni lijek koji košta pet milijuna dolara, pa vam već sutradan neki dokoni bogataš pokuca na vrata i ponudi pet milijuna dolara, ali pod uvjetom da ih u roku od godine i pol potrošite na onaj revolucionarni pametni lijek. Koliki sretan šupak, od nula do Andrej Plenković, morate biti da vam se tako nešto dogodi? I koliko kolosalno nesposoban – ili kraće, glup – da od tih pet milijuna dolara na koncu potrošite tek stotinjak, naručivši preko interneta onaj revolucionarni pripravak od vijetnamskog lišaja za kojega doktori ne žele da znate?
Grozničavo, poput nesretnog Brewstera, cijelu je godinu Plenković tako tražio način da potroši pet milijardi iz Fonda europske solidarnosti, nazivao ministre, župane, načelnike, pročelnike, građevinske inženjere, poduzetnike i cijelu širu rodbinu, nudio im pare i projekte, a ovi bi – shvativši da u tih pet milijardi nema njihove provizije – samo odmahnuli rukom, pričajući kasnije kako je premijer nasjeo na klasičnu, prastaru europsku prevaru: tko, zaboga, pri zdravoj pameti i punoj poslovnoj sposobnosti, novac namijenjen obnovi srušenih kuća troši na obnovu srušenih kuća?
Plenković se onda, priča mi jedan izvor blizak drugom, genijalno dosjetio da tih pet milijardi u nekoj švicarskoj banci oroči na godinu i pol, pa onda pošteno vrati glavnicu, a strogi odvjetnici Fonda rekli mu da to ne može, mada im se sviđa kako razmišlja.
Konačno, u očaju shvativši da mu je ostalo još samo šest mjeseci, hrvatski je premijer prije koji dan od bogate europske gospode zatražio da mu produže rok, a ovi ga tri puta ljubazno molili da ponovi što je rekao, jer im se učinilo kako ubogi siromah traži da mu produže rok. “Ne, ne, gospodine Plenkovich, niste razumjeli”, sažaljivo se nasmijala gospoda iz Fonda, “ne morate vi u godinu i pol vratiti pet milijardi, već ih potrošiti.” “Spend the money, understand? Ausgeben. Potrošiti. Razumjela? Trošiti, hap, hap”, živo je njihov odvjetnik gestikulirao kao da baca pare iz novčanika.
Pet milijardi kuna, samo tako, hap, hap. Bingo. Jackpot. Dobio lucky bastard sedmicu na lotu, pa ne samo da u godinu dana nije stigao do sjedišta Hrvatske lutrije u Ulici grada Vukovara podignuti novac, nego je procijenio da do tamo neće stići niti za još šest mjeseci.
Nimalo valjda slučajno, istog tog dana, dvije-tri ulice dalje, u sjedištu Hrvatske gospodarske komore na Rooseveltovom trgu, u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti predstavljen je projekt “Energetska tranzicija za održivo gospodarstvo”, za koji je hrvatska vlada iz budžeta izdvojila iznos u visini od, pazite sad, točno – pet milijardi kuna.
Nagradno pitanje glasi: koliko će, po vašoj slobodnoj procjeni, premijeru Brewsteru, njegovim ministrima, županima, načelnicima, pročelnicima, investitorima i poduzetnicima trebati vremena da na projekte u sektoru energetike potroše pet milijardi kuna koje a) nisu uvozne, već naše domaće, od hrvatskih poreznih obveznika, i koje b) ne treba trošiti po nerazumnim i strogim uvjetima sitničavih europskih odvjetnika?
Može li pomoć? Može: uz podršku kninske gradonačelnice Josipe Rimac i njenih veza u Vladi, dakle bez zajebavanja s odvjetnicima, lokacijskim dozvolama ili studijama utjecaja na okoliš, ugledni je biznismen Milenko Bašić za svoju vjetroelektranu Krš-Pađene – čuli ste možda za taj slučaj „energetske tranzicije za održivo gospodarstvo“ – uzeo dvije milijarde kuna državnih subvencija, pa s ortacima iz Hrvatske energetske regulatorne agencije dogovorio povlaštenu cijenu otkupljene struje za još dvije milijarde dobiti.
To je, pitate li mene, solidarnost!
Da se, međutim, pitalo europsku gospodu, Plenković bi dobrovoljca za dvije milijarde subvencija tražio do dana današnjeg. Pa zbog cjepidlaka iz europskih fondova njemu je i sama ministrica europskih fondova završila u zatvoru! Da su ga, eto, samo pustili da na miru radi svoj posao, svih pet milijardi za obnovu potresom razorenog Zagreba premijer bi s ortacima i netjacima potrošio i prije nego što bi uopće zatreslo. A ostalo bi bogami i gospodi odvjetnicima da se malo počaste.
Kad biste stoga trebali u kontroliranim laboratorijskim uvjetima empirijski pokazati kako u mitološkoj Republici Gaustark funkcioniraju mito i korupcija, teško da biste smislili bolji eksperiment od takve neke moralne ponude Andreju Plenkoviću. Da mu dakle bespovratno date neki bahato golem novac, recimo, sad napamet govorim, pet milijardi kuna, uz oholo komotan rok da sve potroši, metnimo godinu dana – dobro, idemo na godinu i pol, nije beg cicija – ali pod jednim uvjetom: da sve bude transparentno, sa detaljnom specifikacijom troškova u Excelovoj tablici i fiskalnim računima razvrstanim u raznobojne fascikle.
Ja bih se, na primjer, prvi kladio da tako, dakle čisto i pošteno, od pet milijardi hadezeovci ne bi mogli potrošiti više od dvjesto-tristo milijuna. I kako vidite, spektakularno bih izgubio opkladu.
U svih trideset godina slavne hrvatske „tranzicije za održivo gospodarstvo“ nismo vidjeli ljepšeg primjera i zornijeg dokaza HDZ-ova organiziranog zločinačkog pothvata od stravične činjenice da od poklonjenih pet milijardi kuna u cijelu godinu dana čisto i transparentno nisu uspjeli potrošiti ni dva-tri posto. Nije, naime, stvar u tome da Plenkovićevoj partiji to ne bi odgovaralo, jer sljedećih bi se stotinu godina, uopće ne sumnjajte, kurčili obnovljenim Zagrebom kao svojim veličanstvenim političkim trijumfom: stvar je u tome da oni stvarno, najiskrenije, ne umiju čisto i pošteno. Ne znaju kako to ide. Ne razumiju zašto “prihod” i “rashod” u dnu kolone moraju dati nulu. Prvi put čuju. Misle da je skrivena kamera.
Ima u Hillovoj komediji “Brewsterovi milijuni” i o tome poučna jedna epizoda, kad se ono Richard Pryor kao Monty Brewster, očajnički tražeći način kako da u mjesec dana potroši trideset milijuna dolara, dosjeti genijalne ideje i – kandidira na izborima. Pa krene u skupu i potpuno suludu predizbornu kampanju, samo da što prije potroši novac.
I na koncu, jasno, pobijedi.
Da skratim, naš se junak pobijedivši na izborima tako poubijao od para da mu svi oni silni ponuđeni milijuni više nisu ni trebali, pa ih je po isteku roka uredno vratio zaprepaštenim odvjetnicima do posljednjeg centa – “plus milijun od nas, da se malo počastite, hap, hap, feršten?” – posvetivši se potom u miru skandalima, aferama, korupciji i dvorskim spletkama. Samo što to više nisu “Bresterovi milijuni”, nego drugi jedan desetak puta u posljednjih trideset godina reprizirani film. “Gangsterovi milijuni”, “Plenkovićeve milijarde”, tako nekako.
Walter Hill, recimo, nazvao bi ga “Radnici podzemlja”.
