Preuzeto s portala www.dnevno.hr (Autor teksta: Vladimir Ferdelji)

Energija, a posebno električna energija, permanentna je preokupacija svakog razvijenog društva, kako u prošlom, tako i ovom stoljeću. Nikola Tesla, koji je umro prije gotovo 70 godina i koji je svakako najbolji poznavatelj te teme, zacijelo bi se okretao u grobu kad bi znao tko se sve i na kojoj razini znanja danas bavi tim, u svakom slučaju za društvo najzanimljivijim oblikom energije.

 

U našoj maloj domovini, tu su ulogu preuzeli „stručnjaci“ koji jedva da znaju pročitati račun za struju, ali zato vrlo arogantno i bez ikakvih argumenata mogu donositi odluke koje će ova zemlja plaćati ogromnim zaostajanjem u narednim dekadama.

 

O čemu je riječ?

 

Vlada RH je u prvih sto dana vladanja donijela ili predložila, (to se nikad ne zna), četiri velike odluke vezane uz električnu energiju:

 

1. izgradnja trećeg bloka termocentrale Plomin,

 

2. izgradnja četiri hidroelektrane na Savi kod Zagreba,

 

3. povećanje cijena električne energije krajnjim potrošačima,

 

4. smanjenje cijena električne energije proizvedene iz čistih izvora.

 

Istovremeno nisu donesene odluke o ulaganjima u transportnu mrežu koja bi svojom fleksibilnošću omogućila masovno priključivanje malih proizvođača čiste energije. Ovakvim ponašanjem u energetskom području, Vlada je ponovno pokazala da nema snage za promjene, te da će interese monopolista braniti svim sredstvima.

 

Tko je donio odluke?

 

Iako je u svom predizbornom programu Kukuriku koalicija najavljivala nove gospodarske, pa i energetske strategije, ključne strateške odluke koje determiniraju naše zaostajanje u sljedećih desetak godina, već su donesene. Donijeli su ih lideri koji prema kadrovskoj politici vlasti ne moraju ništa znati o meritumu stvari, ali moraju oko sebe okupiti stručnjake koji to znaju. Tako su priliku za formiranje strategije razvoja elektroenergetskih kapaciteta dobili isti oni genijalci koji su do jučer zastupali izgradnju nuklearke u Hrvatskoj, a čija dosadašnja rješenja rezultiraju permanentnim, 20% uvozom električne energije. To su uglavnom najbolji učenici ili sljedbenici naših prvih pravih stručnjaka iz vremena elektrifikacije zemlje kada je vladala parola „Mi gradimo generator, generator gradi nas“. Tehnologija je u posljednjih šezdesetak godina ipak ponešto napredovala, ali naši današnji najutjecajniju stručnjaci još uvijek vjeruju da se struja ne može proizvesti bez generatora.

 

Svijet ide drugim putem

 

Nije nikakva tajna da se svijet opredijelio za takozvane obnovljive ili ekološki čiste izvore energije i svi znaju da smo i mi obavezni do 2020 g. koristiti 20% potrebne električne energije iz tih izvora. Pozornost svih naprednih zemalja privlači nova tehnologija, a možda najbolji primjer pokazuje Njemačka.

 

Naime, gđa Merkel, dolazeći na vlast, najavila je produljenje rada atomskih centrala koje čine preko 30% njemačkih izvora električne energije. Prošle godine dogodio se veliki zaokret, kada je ta ista njemačka Vlada donijela odluku o gašenju svih atomskih centrala u sljedećih deset godina. Slijedom činjenice da je Njemačka vodila dva svjetska rata kako bi osigurala energetsku neovisnost, te činjenice da zasigurno ne želi biti ovisna o uvozu takvoga resursa, zapitajmo se čime to veliki uspješni susjed želi nadoknaditi nedostatak električne energije koji će nastati gašenjem atomskih centrala? Fosilnih goriva Njemačka nema dovoljno, a njezini hidropotencijali su već uglavnom iskorišteni. Očito, radi se o razvoju alternativnih, čistih izvora energije, ili o nekoj danas još nepoznatoj tehnologiji. Ako proanaliziramo alternativne izvore energije, dolazimo da zaključka da su najbolja područja za vjetroelektrane već iskorištena, odnosno u tom području ostaje premali potencijal da bi se nadoknadile atomske centrale. Vrlo slična situacija je i s bioenergetskim potencijalima. Od poznatih izvora energije, jedini na kojem evropski lider može bazirati energetsku neovisnost, jesu fotonaponski izvori. Istina je da su oni danas još uvijek skuplji od konvencionalnih, ali slijedom činjenice da je iskoristivost sunčeve energije pri pretvorbi u električnu oko 7%, ostavlja ogromne mogućnosti tehnološkom napretku.

 

Podigne li se iskoristivost samo na 20%, fotonaponska centrala postaje najjeftiniji izvor električne energije. Ne bih se začudio da u laboratorijima zemalja koja mnogo ulažu u fundamentalna istraživanja takva tehnička rješenja već postoje, ali svakako je realno očekivati da će u bliskoj budućnosti egzistirati tehnička rješenje mnogo višeg stupnja iskoristivosti od današnjeg, odnosno da će električna energija dobivena od besplatnog sunčevog zračenja biti sve jeftinija.

 

U kojem smjeru vode odluke Vlade?

 

Vratimo se našim domaćim energetskim problemima i odlukama.

 

Odlukom o izgradnji trećeg bloka plominske termocentrale Vlada pokazuje da dugoročno vidi razvoj u izgradnji centrala na fosilna goriva, unatoč činjenici da im iz godine u godinu cijena rapidno raste, a dostupnost kupcima pada. Izabrani trend suprotan je svim suvremenim evropskim trendovima i ne bih se čudio kada bi ovaj izvor električne energije, ako bude izgrađen, bio zadnja evropska centrala na fosilna goriva.

 

Izgradnja 4 hidrocentrale na Savi kod Zagreba, svakako je važna energetska, ali prije svega prometna gospodarska ekološka investicija. Naime, ova ogromna investicija mora prije svega dati efekte u prometnom smislu. Na taj način bi Zagreb mogao riješiti lokalni promet u smjeru „istok-zapad“ i dobiti novu kvalitetu riječne luke, čime bi dobio nove, dugo očekivane gospodarske mogućnosti. Stabilizacije nivoa podzemnih voda i apsolutna sigurnost od poplave, važan su afirmativni faktori vezani uz ovaj projekt. Bez obzira na veliku vrijednost investicije ovu odluku valja pozdraviti jer je usmjerena multifunkcionalnom razvoju i ako se izuzme nepotrebna investicija u zgradu parlamenta, mogla bi se vratiti u razumnom roku.

 

Uzrok visoke cijene struje

 

Odluka o dizanju cijene električne energije stanovništvu, ne prati snižavanje cijena ovog energenta za gospodarstvo, pa prema tome razlozi takvog poteza ne leže u poticanju gospodarstva. Zašto onda poskupljuje struja? Očito je da se time želi nadoknaditi rast cijene fosilnih goriva (što pokazuje razvojnu orijentaciju Vlade), te se ne namjerava restrukturirati i racionalizirati HEP. Glavni je uzrok visoke cijene struje, usput budi rečeno, čuli smo da je struja u Hrvatskoj jeftinija nego u okruženju. Volio bih da mi netko izračuna cijenu KWh električne energije , ali da pri tome uzme u obzir plaćenu rezervaciju vršne snage, cijenu jalove energije, kazne za gornja i donja odstupanja u potrošnji, štete od varijacija u naponu itd., itd. Uspoređivati golu cijenu energije, koja kod gospodarstvenih subjekata iznosi tek pola računa za struju, s okolnim zemljama, nije čak ni pristojno. Ova odluka u suprotnom je smjeru od zacrtanih programa.

 

Proizvodnja vs uvoznički lobi

 

Odluka o snižavanju proizvođačke cijene za struju proizvedenu iz alternativnih izvora najgori je potez ove vlasti do sada, a njene posljedice plaćati ćemo još desetljećima. Odluka je donesena iako, osim interesa obrane monopolističkog položaja HEP-a, za nju ne postoji niti jedan iole racionalni afirmativni argument. Proizvođačke cijene električne energije dobivene iz elektrana na bioplin, biomasu i iz manjih vjetroelektrana ostaju praktički nepromijenjene. Znatno se spuštaju cijene iz većih vjetroelektrana dok se radikalno spuštaju cijene energije dobivenih iz sunčanih elektrana. Očito je da i energetski stručnjaci HEP-a i ostalih agencija vezanih uz njih znaju gdje leži najveća opasnost za njihov monopolistički položaj. Argumenti koje smo čuli (pojeftinjenje opreme itd.), gotovo da ne spadaju u ozbiljno razmatranje ove problematike. Ako tome dodamo da su sve investicije u proizvodnju električne energije dugoročne, a da je prvi potpredsjednik Vlade ukidanjem zaštite od inflacijskog rizika sve ove investicije učinio neisplativim, doći ćemo do bezuvjetnog zaključka u kojem smjeru se vodi ovaj gospodarski brod. Još jednom je proizvodnja, ovog puta čiste energije, bazirana na privatnim investicijama koja baš ničime ne opterećuje državu, izgubila bitku s uvozničkim i provizijski orijentiranim lobijem.

 

Apsolutno neshvaćanje tržišne privrede očituje se u upornoj zaštiti HEP-a kao jedinog proizvođača struje i onemogućavanju velikog broja malih proizvođača da u dogledno vrijeme formiraju stvarno tržište. Da bi se lakše opravdale ove neracionalne i degresivne odluke, iz kase državnih poduzeća uvodi se prisilno financiranje novootvorenog centra za praćenje energetike koji bi morao fabricirati argumente za neobranjive teorije.

 

Zaključak

 

Analizirajući odluke nove vlasti vezne uz električnu energiju i uspoređujući ih s politikom prošlih Vlada u tom području, s velikom dozom sigurnosti možemo zaključiti da se radi o istosmjernoj struji.