u lokalu na autobusnom
u lokalu koji se održao na životu,
unutar oklevetanog i napuštenog
bivšeg autobusnog kolodvora,
jer se prekoputa izgradio novi,
nefunkcionalni, novatorski fejk,
poslužila nas je oniža konobarica,
mlada i ništa više, rekao bi Bukowski.
na rubu ugostiteljskog kruga grada,
smještenog na periferiji provincije,
opušteno ćaskamo, i zato što je sve
osjetno jeftinije i pristupačnije.
i piće i ozračje i trgovanje iznenađenjima.
namjenski smo razmijenjivali pitanja i savjete
o zračnom prijevozu, o taksijima,
aerodromima, duty free shopovima,
čekiranju, prtljazi, stjuardesama...
tek povremeno bi se u našu usmjerenu i
bistru spiku izlilo sipino crnilo od poznanika i smrti.
sjedili smo, daleko od mračnog i krvavog rata
u ukrajini, pristranih analitičara plaćenika
u službi laži i lojalnosti medijima koji
su se srozali do uloge oštrozubih pasa rata;
daleko smo od sirije koju izrael razara
zbog svoje sigurnosti. a kada to isto rade
rusi u ukrajini, oni su agresori. Ne postoji
jedinstvena dužina metra u povijesti i politici.
iz zvučnika dolaze i polaze autobusi.
podsjetili su nas na sretne dane
iz doba dnevnika velikog perice.
oživljavanje uspomena zna biti bolno.
I kao da smo poželjeli trpljenje, pa smo
napokon počeli nabrajati bolesti koje su
probile obrambene linije naših tijela.
polagano smo pijuckali cugu u kojoj smo
otopili ljekoviti prezir prema pokornim građanima,
i iscijeljujući podsmijeh spram podobnih.
ponadali smo se da nas bol neće često posjećivati,
suprotno od dosadnih, neizbježnih inkasatora.
nismo spominjali (ovaj put) ljubav i smijeh,
a smijali smo se nekada kao ludi. i voljeli.
ključevi i brave u zgradi tvog života
ti si zgrada – beskrajni svemir
koji priča priče o onome što u sebi skriva,
prostorije su neistražena sazviježđa i
svaka je ispunjena aromom sjećanja,
odsjajima trenutaka koji padaju kroz prozore,
tišinom koja čeka najave budućnosti.
zgrada postoji radi prostorija i
prostorije postoje radi zgrade.
trebao bi ući u zgradu s neznanim
brojem zaključanih vrata uz pomoć
svežnja ključeva kojima ne znaš broja
i pronaći ono što ti je potrebno.
tvoja želja i znatiželja potaknu te
da se upitaš što je veći problem –
to što posjeduješ više ključeva
nego što ima brava, ili što ima
više brava, nego ključeva.
i sam iščekujem
video zapisi o dobrim ljudima
brzo se šire na društvenim mrežama.
gledamo kako milostivi ljudi velikog srca,
vraćaju u more nasukane kitove,
oslobađaju iz klopki divlje mačke i srne,
hrane izgladnjele pse, vade slonove
iz jama, zbrinjavaju ptice slomljenih krila...
u potrazi za smislom i povezivanjem
s drugima, tako sebedarne duše nalaze
unutarnji mir, zadovoljstvo i sreću.
ozare me video isječci s istinitim
pričama o bezuvjetnom pomaganju
iznemoglima, bespomoćnima, slabima.
možda zato, jer i sam iščekujem spasioce,
da me izvuku iz živog blata bezvoljnosti,
i isperu želudac pun mikroplastike sjete.
možda pada posljednji snijeg
snijeg je jučer bio udarna vijest,
a već danas je arhivsko-bljuzgava.
jučer je započeo nenadanu invaziju
svojim neumoljivim prethodnicama,
vjetrom, kišom, susnježicom, zavio
u bijelo krovove, krošnje i ceste,
a danas je zaustavljen do otapanja.
dok je taj hladni osvajač prijetio i trajao,
svi su drhtali i nadali se njegovom
skorom porazu, svi osim djece,
i oni što u srcima ostali su djeca.
bio sam kao dijete koje tuguje i čeka
njegov povratak, novo osvajanje,
jer ih možda neće biti još puno.
_____________________
