SAŽETAK
Valja se opustiti i uživati u još jednom ispunjujućem djelu Mikea Leigha kao u ukusnom 'slow food' obroku u pet sljedova.
Iako u našoj vrloj epohi malotko još gaji romantičarske iluzije da ljepota nečijeg stvaralaštva nužno odražava i ljepotu autorove osobnosti, kontrast između biografije umjetnika punog mana i njegove sublimne umjetnosti mnogima ipak ostaje vječna fascinacija. Tako je i Mike Leigh, kultni britanski redatelj i inače zaokupljen onom manje veselom stranom života, prema vlastitom priznanju bio potaknut upravo oprekom između života i djela jednog drugog kultnog britanskog umjetnika – slikara JMW Turnera (1775.-1851.) – da upravo njemu posveti drugu biografsku dramu u svom opusu, film Gospodin Turner koji je premijeru imao u Cannesu prošle godine. Leigh je još relativno davno jednom od svojih stalnih suradnika, Timothyju Spallu, izložio ideju o snimanju filma o velikom slikaru, a dvije godine nakon što mu je rekao da se počne pripremati za naslovnu ulogu tako da se upiše na tečaj slikanja konačno smo dobili dva i pol sata dug biopic.
Ta bi brojka mogla sugerirati drugačije, ali ovdje se ne radi o uobičajenom prikazu biografije od rođenja do smrti, već se redatelj fokusirao „samo“ na otprilike zadnju četvrt slikarovog života, počevši od njegovog posjeta Nizozemskoj, tj. upravo na period u kojem je Turner polako počeo gubiti naklonost javnosti zbog nove faze svog stvaralaštva koja se danas slavi kao nagovještaj impresionizma. I ovdje bi zapravo mogao završiti opis radnje filma, budući da u njemu nema nikakvog posebnog dramaturškog zapleta, već gledatelj jednostavno prati već sredovječnog slikara u njegovoj interakciji s ljudima koji ga okružuju i vječnoj potrazi za inspiracijom. A riječ je o namrgođenom mizantropu kojem pojava nekadašnje ljubavnice i dvije kćeri koje je s njom imao predstavlja nepodnošljivu gnjavažu, koji seksualno iskorištava svoju kućnu pomoćnicu (odlična Dorothy Atkinson) koja očito za njega gaji i neke dublje osjećaje, koji naizgled iskreno voli jedino svojeg oca (Paul Jesson), a za svoju je umjetnost spreman ići toliko daleko da se daje privezati za jarbol broda tijekom snježne oluje kako bi je doživio što intenzivnije i prenio na platno, makar i pod cijenu nebezazlene bolesti.
Unatoč naizglednom manjku velikih vanjskih događaja, već u uvodnom kadru koji prikazuje vjetrenjaču u suton i dvije Nizozemke koje čavrljajući šeću pitoresknom livadom pored nje, a zatim se zaustavlja na debeljuškastom gospodinu u pozadini koji u svoj notes skicira spomenuti pejzaž, film otkriva dva glavna aduta dovoljna da vam održavaju pažnju – izvanrednu fotografiju koja rekreira protagonistovu umjetnost te nezaboravnu, grotesknu pojavu Timothyja Spalla u naslovnoj ulozi za koju je i dobio nagradu za najbolju mušku ulogu u Cannesu, dok mu je iz (meni) nejasnih razloga utekla čak i nominacija u istoj kategoriji Oscara. Međutim, film je barem (sasvim zasluženo) bio nominiran u kategorijama najbolje originalne glazbe i kostima, a ti elementi uz sjajnu scenografiju i izvedbe čitave glumačke ekipe pružaju mu razinu autentičnosti zbog koje bi u njemu barem donekle mogli uživati i ljubitelji kostimiranih drama koji neće nužno imati previše senzibiliteta za njegov tempo.
Iako je Gospodin Turner generalno miljenik kritičara, kako to često biva kad je u pitanju Mike Leigh, i u ovom je slučaju bilo pokušaja kritike na temelju navodne Leighove socijalističke agende. Neki su tako film doživjeli kao klasnu kritiku, odnosno kao Leighov pokušaj da Turnera prikaže kao heroja i pobunjenika iz radničke klase koji pljuje u lice sebi suvremenog licemjernog društva. Čak i da tu ima nešto istine, ta je ideja prenesena mnogo suptilnije nego što to sugeriraju takva tendenciozna čitanja uvrijeđenih liberala. Naime, iako Leigh nikada točno ne razjasni otkud Turneru njegovo očito dobrostojeće financijsko stanje (je li u pitanju zarada njegovog oca, nekoć uspješnog brijača, njegov vlastiti slikarski uspjeh ili nešto treće), sasvim je jasno da Turner u kontekstu viktorijanskog kapitalizma ima nesvakidašnju privilegiju potrošiti i do dvije godine dorađujući pojedino djelo i slobodno putovati čak i izvan domovine u potrazi za novim vidicima i inspiracijom. Koliko ga to točno predstavlja kao proletera, prosudite sami. Nadalje, u sceni u kojoj veliki likovni kritičar John Ruskin (Joshua McGuire u također kontroverznom utjelovljenju Ruskina kao feminiziranog momka s govornom manom) u društvu hvali Turnera kao modernog i originalnog umjetnika superiornog starom baroknom majstoru Claudeu Lorrainu, Turner se ne izražava samozadovoljno kao buntovni i samouvjereni rušitelj starog poretka, već brani svog prethodnika kao genijalca. Uistinu, treba Leighu priznati nezanemariv uspjeh u izbjegavanju kako groznog klišeja mitologizacije genijalnog napaćenog umjetnika, tako i njegove demonizacije. Lijepo postignuće Gospodina Turnera jest što nam nudi trodimenzionalni prikaz jednog umjetnika kao čovjeka od krvi i mesa, punog kontradikcije, hladnokrvnosti i empatije, odnosno jednostavno čovjeka kojemu je, eto, iz nekog nama vjerojatno vječno nerazjašnjivog razloga ispalo da je upravo slikarstvo ono što se u hrvatskom jeziku lijepo naziva pozivom. Na kraju krajeva, rekli bi neki, i umjetnost je obrt kao i svaki drugi.
Dio publike baš i nije najtoplije prihvatio film, s glavnim primjedbama na njegovo trajanje i nedostatak tradicionalnog storytellinga. Osobno bih, pored svih već nabrojanih kvaliteta, zbog finog portreta duha jednog vremena, sjajnih dijaloga i jezika koji je u stanju izazvati anglistička sladostrašća (zašto danas nitko ne izgovara stvari poput I am not unsympathetic to your impecunity?) te majstorske režije mogao otrpjeti i još pola sata Spallovog gunđavog brundanja koje podsjeća na uzdahe Marge Simpson ili pak Chewbaccu iz Star Warsa. Valja se opustiti i uživati u još jednom ispunjujućem djelu Mikea Leigha kao u ukusnom slow food obroku u pet sljedova.
fak
