Zalijevajući cvijeće na suncem okupanoj lođi, kao da je mjesec travanj, a ne studeni, na trenutak me preplavio osjećaj potpune idile. Balkonsko zelenilo zadovoljno se šepurilo iz glinenih lonaca, na susjedovoj žici za rublje njihao se vrapčić, a park ispod mene, s friško ošišanom travom i očišćenim bijelim stazama, činio se privlačnijim no ikad. Na cesti je komunalčeva čistačica pažljivo mela smeće u uredne hrpice, kao što se mete dvorište, pa se vanjski prostor doimao kao samo dio i produžetak stambenog.
Nametnula mi se misao o korisnosti njenog rada, i kako bi samo jasna i neupitna korist od nečijeg rada trebala biti mjerilo njegove vrijednosti, i kako je zapravo kod nas sve to poremećeno i okrenuto naopačke, i kako su oni od kojih imamo najmanje koristi najviše plaćeni. I kako jedno društvo u kojem su najnagrađeniji pusti i prazni brbljavci i njihovi lakeji, društvo u kojem se samo takvi nameću i prikazuju javnosti, a svi oni koji šute i rade su nevidljivi i marginalizirani, kako takvo društvo i ne može drugo nego nazadovati i propadati.
Prisjetila sam se nedavnih svečanih političkih skupova u gradu i pažnje kojom su lokalni dužnosnici i političari obasipali visoke zagrebačke goste i uzvanike, pomislila na skupe troškove njihovog zadržavanja i održavanja , pomislila na njihove stereotipne političke govore i s predumišljajem odabrane točke obilaska, kao što je obilazak hendikepirane djece, a koji je trebao, uz par uobičajenih i prigodnih fraza i uz uključene kamere, svjedočiti o iskrenosti njihove brige za potrebe najosjetljivijeg dijela zajednice, dok su istovremeno toj istoj djeci hladnim birokratskim škarama odrezali pravo na osobnog asistenata u nastavi, a siromašnim školarcima uskratili pravo na tople obroke.
I dok je pogled na mahanje ruku ove dame s metlom, iza koje ostaju čista cesta i uredne staze, izazvao pozitivne osjećaje njene potrebnosti i svrhovitosti, nedavni pogled na mahanje rukama jedne druge dame, isključivo u funkciji pojačavanja dojma i potkrepljivanja svog političkog govora i pridobijanja budućih birača, pobudio je samo osjećaje njene suvišnosti i precijenjenosti.
Običnom čovjeku, zasićenom političkim licemjerjem, lažima i stalnim aferama, a kojem i u teškim vremenima prouzročenim nesposobnošću vladajućih struktura uspijeva i s minimumom organizirati i osigurati normalan život svojoj obitelji, naprosto su neshvatljivi nered i šteta koje svakom svojom aktivnošću ostavljaju iza sebe razvikani i skupo plaćeni političari. Političari čijoj pojavnosti zapravo savršeno odgovara simbolizam muha: „Muhe su nesnosna bića sa svojim neprestanim zujanjem, komešanjem i peckanjem. Množe se na truleži i gnjileži i prkose svakoj zaštiti: one simboliziraju neprekidno proganjanje. Muha osim toga predstavlja pseudo-čovjeka akcije, hitroga, grozničava, beskorisnog i preuzetna: to je ona muha iz basne koja zahtijeva svoju plaću pošto je samo oponašala radnike.“
Eto kako pogled na jednu društveno korisnu osobu koja u sunčano jutro mirno i nezamjetno obavlja svoj posao može izazvati bujicu asocijacija i nepotrebno uzbuđenje, jer svako vraćanje pogleda natrag na medije, ponovno je suočavanje s onim drugima, nametljivim likovima koji preskupo naplaćuju svoje zavođenje i svoje praznoglagoljenje, dok nas vode u socijalni i gospodarski pakao i lišavaju svake nade.
